Hrvatska imena

Do pokrštavanja u 7. stoljeću, ali i podosta kasnije, do Tridentskog sabora (16. stoljeće) Hrvati rabe svoja narodna imena, koja su često ista ili slična imenima susjednih im južnoslavenskih naroda: Bogdan, Borislav, Borka, Božidar, Budimir, Branimir, Brajko, Cvita, Cvitan, Častimir, Čedomir, Čedna, Dalibor, Damir, Davor, Dobroslav, Domagoj, Dragica, Drago, Držislav, Dubravka, Dunja, Gojko, Gradimir, Grubiša, Gruba, Jagoda, Janja, Jela, Jelena, Hranislav, Hrvatin, Hrvoje, Hrvojka, Kamenko, Kažimir, Kosana, Kosara, Koviljka, Lijepa, Lovorko, Ljuben, Ljubomir, Ljubica, Mila, Milan, Mira, Mirko, Miroslav, Mislav, Mladen, Mutimir, Prvan, Prvoslav, Ognjen, Ognjenka, Radoš, Radojka, Rajko, Rašeljka, Ratimir, Radoslav, Ružica, Slavko, Slavica, Smilja, Smiljan, Srebrenko, Stana, Stanko, Stojan, Tomislav, Tvrden, Tvrtko, Trpimir, Vatroslav, Vedrana, Višeslav, Višnja, Vlatka, Vladimir, Vuk, Vukac, Zdeslav, Zdravko, Zlatna, Zlatko, Zorislav, Zoran, Zorica, Zvonimir, Živko.
I hrvatski knezovi i kraljevi imali su naša narodna imena: Klukas, Porga, Budimir, Višeslav, Borna, Vladislav, Mislav, knez Trpimir, Domagoj, Iljko, Zdeslav, Branimir, Mutimir, Tomislav, kralj Trpimir, Krešimir I, Miroslav, Krešimir II, Držislav, Svetislav, Krešimir III, Stjepan I, Krešimir IV, Častimir, Slavac, Zvonimir i Petar Svačić (Snačić).
I bosanski banovi i kraljevi bili su hrvatske krvi, pa je razumljivo da imaju i hrvatska imena: ban Borić, Kulin, Stipan, Matej, Ninoslav, Prijezda, Stipan Kotroman, Mladen Šubić I, Mladen Šubić II, Stipan II. Kotromanović, ban i kasnije kralj Tvrtko I, Stipan Dabiša, Jelena Gruba (kraljica), Stipan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić, Stipan Ostojić, Stipan Tomaš Kotromanić i Stipan Tomašević.
Dakako, hrvatski su vladari uz narodna dobivali pod utjecajem kršćanstva biblijska i svetačka imana: Petar Krešimir, Mihajlo Krešimir, Stjepan Držislav, Dmitar Zvonimir. Često se, jer prezimena još nema, iz praktičnih razloga uz ime isticao i redni broj njegova nositelja: Petar Krešimir IV., Trpimir II., Stjepan I., Tvrtko I. itd.
Pod utjecajem katoličke crkve i svećenstva, koje je sustavno i dosljedno provodilo odluke Tridentskog sabora, održanog od 1545. do 1563. godine, katolički dio kršćanstva, kojem su pripadali i Hrvati, sve više zapostavlja narodna imena a novorođeni Hrvati sve češće dobivaju biblijska i svetačka imena. Dakle, sve je manje imena kao što su Bratislav, Cvitan, Miloš, Mislav, Ljubomir, Radan, Radovan, Vuk Zdeslav, Zvonimir, a umjesto njih sve je više biblijskih i svetačkih imena: Antun, Andrija, Grgur, Ilija, Ivan, Juraj, Marko, Martin, Matej, Luka, Pavao, Petar, Silvestar, Šimun, Tadija, Toma itd.
U novije vrijeme, kada naša planeta postaje sve više globalnim selom, kada su dodiri s ostatkom svijeta svakodnevni i prisni, sve je više Hrvatica i Hrvata sa "svjetskim imenima": Adolf, Aldo, Amelija, Alen, Ben, Beti, Brigita, Denis, Dean, Dijana, Dino, Dolores, Đana, Đelo, Đina, Đino, Đulijano, Ela, Elvis, Ema, Emanuel, Fani, Frenk, Gita, Hani, Haris, Heidi, Heni, Ines, Iris, Julije, Julija, Klaudija, Kornelija, Koni, Lena, Lili, Luli, Maks, Mani, Marčelo, Mari, Mariofil, Megi, Meri, Moni, Monika, Nensi, Nives, Oli, Oliver, Pjer, Pia, Pijo, Robert, Rea, Renato, Renata, Rina, Ruta, Silvije, Silvana, Suzi, Umberto, Viki, Viktor, Zana, Zita, Žak, Žana, Žaklina, itd.

Ovom prigodom spominjemo i dva događaja iz naše povijesti u interpretaciji fra Marija Jurišića, a vezana su upravo uz imena. "Najveći "živući" spomenik našeg naroda nalazi se u Zadru. To je samostan Svete Marije. Tu neprestano žive časne sestre još od vremena Krešimira IV. Puno su puta iz Rima dolazili vizitatori da vide život i rad sestara. Mnogi su zapisali kako sestre dobro i požrtvovno rade, ali da hrvatski govore i nose hrvatska imena. U samostanu nisu bile: Renate, Monice, Claudie...nego: Jelene, Jadranke, Hrvoslave, Dubravke...To je bio najbolji dokaz Talijanima čiji je Zadar. No ne treba zaboraviti ni 1177. godinu kada su Zadrani dočekali papu Aleksandra III. s hrvatskim pjesmama. Godine 1945. u Parizu je bila konferencija koja je raspravljala čija će biti Istra. Monsinjor Božo Milanović, svećenik, na temelju imena (ljudi, rijeka, jezera, brda, vrhunaca, uvala) dokazao je da je Istra hrvatska što je bilo presudno da se Istra pripoji Domovini, a ne Italiji." Uspjehu tih pregovora uveliko je pridonio i akademik Josip Roglić, Imoćanin iz Župe Biokovske (1906-1987).

izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć"

Poveznice: imena | prezimena | hrvatska | tridentski sabor |