Vrdoljak - porijeklo prezimena

Broj komentara: 3 - Pročitajte komentare! (Čitanja: 16617)

Vrdoljaci su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine, u kojem je u Neoriću upisana 5-člana obitelj Ivana Vrdoljaka pokojnog Petra.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine zabilježeno je 6 Vrdoljakovih obitelji: Antina, Barišina, Martinova, Matina, Nikolina i Pavina.
Popis stanovništva godine 1948. u Neoriću je zatekao 19 obitelji s prezimenom Vrdoljak.
Danas u Neoriću živi 20 obitelji tog roda s ukupno 73 duše, dok je u Sutini nastanjena jedna dvočlana obitelj s prezimenom Vrdoljak.
Inače, Vrdoljak je osoba iz stare imotske župe Vrhdol (Vrdol, Vrdovo), koja se prostirala na prostoru današnjih četiriju imotskih župa: Rašćana Gornjih, Slivna, Krstatica i Župe Biokovske.
Starina roda Vrdoljak su Krstatice, mjesto u Imotskoj krajini u masivu planine Biokove, gdje su svojedobno iz Banj Doca u južnoj Hercegovini doselili pripadnici starog roda Banjak-Bakić. O njima je ostao spomen iz 1686. godine, kada se u zbjegu stanovnika Zagvozda na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelj Nikole Banjaka.
U Krstaticama se Banjaci-Bakići podijeliše na Ivanoviće, Topiće i Lizatoviće. Dio se Lizatovića početkom 18. stoljeća preseljava u Grabovac, što saznajemo iz matica župe Žeževica-Zadvarje, kojoj je pripadao i Grabovac. Prvoupisani Vrdoljaci u tim maticama su: Ivan, nema zapisa godine rođenja, samo datum smrti 11. listopada 1719. godine, i njegov brat Grgo Lizatović. Ivan nije imao djece, a Grgo Lizatović Vrdoljak imao je sina Marka, rođenog 1707. godine, a umro je 1797. godine u 90. godini života.
Prvi upis prezimena Vrdoljak u maticama krštenih župe Grabovac izgleda ovako: "Godine Gospodne na 1737. vebrara na 12. ja don Pava Milunović kapelan Grabovca i Žeževice krstijo sam ditića rođena od Marka Vrdolaka i njegov žene Ivanice komu je ime Matija (Mate). Kumovi su bili Gargur Duimović a kuma žena istoga Gargura."
Grgo Vrdoljak nekoć Lizatović spominje se u dokumentima više puta: 1725. godine u novom je venecijanskom zemljišniku upisano da je Grgo Vrdoljak iz Grabovca dobio od mletačkih vlasti 9 kanapa zemlje.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine nadbiskup je Ivan Laghi u Grabovcu zabilježio 11-članu obitelj Grge Vrdoljaka.
U Stanju duša župe Grabovac iz 1727. godine također je upisana obitelj Grge Vrdoljaka.
Svi Vrdoljaci iz Imotske krajine, danas nastanjeni u Slivnu, Medovu Docu i Imotskom, imaju grabovačke korijene.
Godine 1725. u Kostričiću (Slivno) zabilježena je 9-člana obitelj Petra Vrdoljaka, koja prema Stanju duša župe Slivno iz 1744. godine ima 14 članova.
U Medovu Docu najprije je don Nikola Vrdoljak iz Grabovca službovao kao župnik, pa je doveo brata Iliju koji se tu i oženio, te je od njega nastala grana medovačkih Vrdoljaka, danas nastanjenih u zaseoku Matkovići. Kasnije je u Medov Dolac na ženinstvo došao Josip Vrdoljak, sin Nikolin, čiji potomci danas žive u Medovu Docu i Splitu.
Veoma je zanimljiva osobnost don Marka Vrdoljaka, župnika u Grabovcu (1884-1915), koji se odrekao biskupske časti, kad mu je ponuđena dužnost pomoćnog biskupa Splitsko-makarske nadbiskupije sa sjedištem u Makarskoj.
U Imotski je pak najprije doselio Jerko Vrdoljak s ocem Markom (rođen 1775. godine), a kasnije Mihovil. Poručnik Petar Vrdoljak je 1871. godine obavljao dužnost zapovjednika žandarmerije za Dalmaciju. Drugi Petar Vrdoljak, čiji je otac odselio u Plaški, u Liku, sudjelovao je u poznatoj Rakovičkoj buni (od 8. do 11. listopada 1871. godine) s Eugenom Kvaternikom. Stric mu don Andrija odselio je u Plaški, gdje je službovao kao župnik i poginuo s Kvaternikom 1871. godine.
Vrdoljaci sele iz Imotske u Cetinsku krajinu i na livanjsko područje.
Petog studenog 1699. godine zabilježeno je da je opći providur Alvise Mocenigo oduzeo neke zemlje Nikoli Caralipeu-Despotoviću iz Omiša, a dio kojih je iza "Kule" u Glavicama pokraj Sinja dobio doseljenik Jure Vrdoljak. Ovaj pripadnik roda Vrdoljak skupa s dijelom stanovnika Glavica i Hrvaca prelazi u Muć, gdje ih je odveo harambaša Grgur Cvitković iz Hrvaca.
U novom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u sklopu banderije harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacima je zabilježena već poznata obitelj Jure Vrdoljaka pokojnog Andrije s 13-članova i samac Petar Vrdoljak pokojnog Jakova.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Hrvacima je upisana ista obitelj Jure Vrdoljaka.
U Stanju duša župe Hrvace iz 1839. godine upisana su dvojica Antona Vrdoljaka; prvi je rođen 1768. godine, dok mu datum smrti nije upisan, a drugi je rođen 1771. a preminuo je 1830. godine. U Stanju duša iz druge polovice 19. stoljeća hrvatački Vrdoljaci «narasli su» na sedam obitelji s 27 duša, što svjedoči da je riječ o mladim, ponajčešće tek osnovanima obiteljima. Tada je dvočlanu obitelj imao 34-godišnji Ante Vrdoljak pokojnog Petra; tri su obitelji imale po tri člana: 30-godišnjeg Josipa pokojnog Petra, zatim 70-godišnjeg Nikole pokojnog Ante i 38-godišnjeg Jakova pokojnog Ivana; četveročlana kućanstva imali su: 36-godišnji Šimun pokojnog Petra i 66-godišnji Križan-Ante; najbrojnija je obitelj od 8 članova 60-godišnjeg Luke Vrdoljaka pokojnog Ante.
Danas Vrdoljaci hrvatačkih korijena imaju svega dvije obitelj: dvočlanu u Hrvacima i četveročlanu u Zagrebu.
Vratimo se povijesnim stazama ostalim Vrdoljacima u Cetinskoj krajini. U već spomenutom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine upisana je:
-u banderiji harambaše Mate Žanka iz Obrovca upisana je 8-člana obitelj Mije Vrdoljaka;
-u banderiji harambaše Jure Jurčevića iz Garduna-Vojnića u posebnom popisu sela Vojnića, u kojem su uglavnom obitelji nastanjene u Bisku, zabilježena je 4-člana obitelj Jure Vrdoljaka pokojnog Luke. Dakle, već tada Vrdoljaci spadaju među najbrojnije rodove i u Cetinskoj krajini.
Nakon oslobođenja Cetinske krajine od Turaka ipak se neke obitelji vraćaju u Tursku, kao što je bila primjerice obitelj Tome Ćurkovića, vjerojatno s duvanjskog dijela Buškog blata, a dio njegovih zemalja venecijanske su vlasti dodijelile Andriji Vrdoljaku iz Glavica.
U borbama za oslobođenje Imotskog na gradskoj se tvrđavi posebno istaknuo Sinjanin Ante Vrdoljak, koji se prvi popeo na bedem i razvio barjak Svetog Marka odnosno Mletačke Republike, pa je za to od Venecije dobio mjesečnu plaću od dva dukata.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725 -1729) Vrdoljaci su u najistočnijem dijelu Cetinske krajine upisani:
-u banderiji harambaše Matija Omrčena (Udovičić i Ovrlja) obitelj Ante Vrdoljaka;
-u banderiji harambaše Marka Žanka iz Podvaroši (Sinj) upisan na dužnosti alfira Ante Vrdoljak (u izvorniku Antonio Verdogliach), vjerojatno je to isti Ante, spomenut u vezi s oslobađanjem Imotskog od Turaka;
-u banderiji harambaše Marka Stazića (Gardun-Čaporice) zabilježen je njegov imenjak Ante.
Vrdoljaci se u maticama stare župe Otok prvi put pojavljuju 1747. godine, kada je upisano vjenčanje Ivannesa (Ivana) Verdogliaka, zatim slijede vjenčanja: Šimuna (1747), Antona (1748), Mate (1749), Matije (1756), Antona Vrdoljaka (1756). U maticama umrlih najprije je upisana smrt Ivannesa (Ivana) Vrdoljaka 17. lipnja 1756. godine, a zatim slijede upisi: Grge (1759), Ante (1765), Mate (1766), Ivana (1766).
U Splitu se pak ovo prezime prvi put javlja 1705. godine, i to u dvočlanom obliku Brtičević-Vrdoljak i Brtičev-Vrdoljak, ali je već 1737. godine u potpunosti prevladalo prezime Vrdoljak. Rodonačelnik splitskih Vrdoljaka je Damjan, sin majstora Marka i Šimice (kršten je 1692. godine), a koji se oženio Marom Oparić s Klisa. Od samog ulaska u Split Vrdoljaci su nastanjeni u Velom Varošu, gdje ih najčešće nalazimo kao težake i mesare s nadimkom Žbanjak, koji je prvi put upisan 1834. godine. Nadimak Mandeta, koji se javlja u drugoj polovici 19. stoljeća, čuva spomen na Mandu Masovčić, koja se 1802. udala za Ivana Vrdoljaka.
N. Kuzmanić tvrdi da su splitski Vrdoljaci nastali od roda Brtičevića (Bartičevića), kojima je 1690. godine kao domicil označen Vrhdol (Verdol), iz čega se kasnije razvilo prezime Vrdoljak.
Doduše, u popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine nadbiskup je Ivan Laghi zabilježio dvije obitelji s prezimenom Bartičević (Brtičević) u Kaštel Sućurcu: obje imaju po 4 člana i objema su domaćini s imenom Frane. Vjerojatno je riječ o doseljenicima s Vrdola (Banjak-Bakići odnosno Lizatovići), koji u novoj sredini imaju dva obiteljska nadimka: Bartičević (po Bartulu) i Vrdoljak (po Vrdolu), da bi s vremenom Vrdoljak postao i prezime. Inače, 1832. godine u novom austrijskom zemljišniku u Splitu je zabilježen 31 stanovnik s prezimenom Vrdoljak.
U Nisko, mjesto na lećevačkom prostoru, najkasnije je 1835. godine doselila obitelj Ivana Vrdoljaka; i 1948. godine u Niskom je nastanjena jedna obitelj s prezimenom Vrdoljak.
Prilično rano je i livanjsko područje omililo Vrdoljacima, gdje ih je 1741/42. godine zabilježio biskup fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u Srđevićima: 12-članu obitelj Ivana Vrdoljaka (u izvorniku Ioannes Vardeliach) i 6-člano kućanstvo Tadije Vrdoljaka.
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vrdoljaci osim u Srđevićima (8-člana obitelj Stipana Vrdoljaka), proširili su se i u Odžak (10-člano domaćinstvo Ivana Vrdoljaka).
Danas Vrdoljaci na livanjskom području žive u čak 11 mjesta: u Odžak su doselili iz Otoka pokraj Sinja; u Grboreze i Držanlije proširili su se iz Odžaka; u Polog i Dobro doselili su iz već spominjanih Srđevića; u Ćuklić su stigli iz Lipe (Livno), a odatle u Bilu, Donji Žabljak i Komorane. Danas ih nema više u Guberu, ali ih ima u gradu Livnu.
U čak pet sela oko Dervente do početka Domovinskog rata živjeli su veoma brojni Vrdoljaci, a prvi je 1786. godine u Ljupljanicu Gornju pokraj Dervente doselio Jakov Vrdoljak i njegova žena Lucija s petero djece.
Prema prijavi boravka na dan 31. studenog 2000. godine u Republici Hrvatskoj je bilo 3.888 osoba s prezimenom Vrdoljak.
U Cetinskoj krajini Vrdoljaci žive u sljedećim mjestima: u Bisku (2 obitelji, 6 duša), u Gali (4, 16), Grabu (8, 32), Hrvacama (1, 2), Karakašici, Otoku (19, 61), Podvarošu (Sinj), Suhaču, Udovičiću (Vrdoljak–1, 4; Vrdoljak Colo–5, 25), Trilj (2, 7).
Dodajmo da u Trilju živi i sedmočlana obitelj s prezimenom Vrdoljačić.

izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć" - preuzeto iz knjige: "Rodoslovlja Grabovca", Ivana Vrdoljaka

Poveznice: Vrdoljak | podrijetlo | porijeklo | prezime | rodoslovlje |

Zadnji komentari na ovaj tekst:

Ivan Vrdoljak - Datum: 13.2.2010.

Šesta generacija

226.3.Ana kći Jure i I. ž. Marijane Piljević 6. generacija - grana Markova-Imotski
Rođena je u Imotskom, 3.11.1833. godine, a umrla je u Kninu 1869. godine, gdje je u to vrijeme službovao njen suprug, sudac, Josip Alačević, koji se je bavio arheologijom i poviješću. Umrla je pri porodu sedmog djeteta od sepse (otrovanje krvi). Pokopana je na kninskom groblju, u prekrasnom sarkofagu, kojeg je poklonio poznati arheolog don Frane Bulić.
Ana je značajna ličnost za Hrvatsku literaturu. Kao djevojčica od 11 godina objavila je prvu pjesmu u “Zori Dalmatinskoj”, a u istom časopisu u razdoblju od 1844.-1846.godine još pet pjesama.
Najmlađa je od svih hrvatskih žena - stvaralaca na polju književnosti. Njezine pjesme odlikuju se zrelošću misli, a poseban im značaj daje činjenica da ih je pisalo dijete. Ogranak Matice Hrvatske u Imotskom izdao je 1993.godine knjižicu “Pjesme Ane Vrdoljak Imotskinje”, u kojoj pored svih njenih šest pjesama nalazimo opširnije podatke o njenom stvaralaštvu, kao i popis literature u kojoj se o njoj pisalo.
Njezine pjesme su uglazbili ugledni hrvatski skladatelji: L. Županović, T. Tijardović, N. Kalođera, Đ. Jusić i drugi. Dosta podataka nalazimo i u knjizi Z. Kulundžića ( Odgonetavanje “Zagonetke Rakovica” 1994.godine str. 219.-222.). Povodom 140-te godišnjice njezina rođenja postavljena je u Imotskom 1973. godine spomen ploča u bronzi s reljefom njezina lica, djelo zagrebačkog kipara Mile Grgasa. Anino poprsje koje je izradio isti kipar nalazi se u Imotskom samostanskom muzeju.


Ivan Vrdoljak - Datum: 13.2.2010.

97.2.Bartul-2. sin Mate i Ivanice Ujević 4. generacija
Rođen je 24.8.1776. godine u Grabovcu, a umro je 1849. godine, u Rakovici u 73. godini života.
Žena Bartula, umrla je u proljeće 1849. godine, to je sve što se o njoj zna.
Bartulu su se rodila tri sina: Andreas, Petar i Stefan.
Bartul je najvjerojatnije odselio iz Grabovca u svojoj dvanaestoj godini života, sa svojim stricem don Andrijom u Rakovicu (Lika). Stric ga je poveo sa sobom, jer mu je bio poslušan i odan, tako navodi u svojoj oporuci don Andrija, sačinjenoj 1822. godine u Rakovici (pročitaj oporuku u prilogu). Bartul je odrastao uz strica u Rakovici gdje je podigao kuću i stekao imanje. Bavio se stočarstvom i bio carinski nadzornik (službenik), na rašteli (postaji) prema Bosni.
Kada se je oženio, nije poznato, niti kako mu se zvala žena, jer su sve matične knjige, za vrijeme II. svjetskog rata, u Rakovici zapaljene.
Zašto su Bartul i don Andrija odselili u Liku? Pogledaj poglavlje “Don Andrija”.
Najstarijeg Andreasa je odmah odredio za svećenika, Petra za činovnički stalež, a najmlađeg Stefana za graničarski stalež (zamjena za oca). Moći ćemo još mnogo toga saznati kad budemo pročitali o Petru i njegovoj braći.
Evo kako je zapisao don Andrija u matici krštenih, za Bartula, kad ga je krstio u Grabovcu:

“Na 1776. šetembra na 2. - Ja don Andrija Vardoljak kapelan kod crkve Blažene Ggospe u Grabovcu krsti dite od zakonitih roditelja rođeno 24. augušta od Matia Vardoliaka i Ivanice Ujevića komu je nadiveno ime Bartuo. Kum bi Stipan sin Jozipa Birčica i Vide ćer Ivana Duimovića, a žena istog Stipana iz ovog sela Grabovca.”
Ako usporedimo godine smrti, majke Bartulove 1788., i godine kad su don Andrija i Bartul odselili u Liku, a to je najvjerojatnije 1789. godina, lako ćemo ustanoviti da je već tada Bartul bio bez majke u dvanaestoj godini.

104.2.Don Andreas-1. sin Bartulov 5. generacija-grana Bartulova-Rakovica
Rođen je u Sabljak selu kod Rakovice (drugi podatci nepoznati, jer su crkvene matične knjige u Rakovici zapaljene u II. svjetskom ratu). Umro je 1841. godine u Vališ selu kod Rakovice. Pošto je umro veoma mlad (prema nekim navodima u 24. godini), otac se nije mogao pomiriti s činjenicom da nema svećenika u svojoj obitelji, i svog drugog sina Petra, koji je u međuvremenu apsolvirao filozofiju i pravo, zaklinje, ako želi da on proživi još koju godinu, da nastavi don Andreasov put. Petar je to prihvatio, odlazi u Peštu i upisuje se na Bogosloviju. Kada je položio treću godinu izbija revolucija u Mađarskoj (Ugarskoj), Petar se morao vratiti nazad, prekinuti studij i posvetiti se imanju. Majka mu je umrla 1849. godine, a otac u jesen iste godine, te brat Stefan 1850. godine. O tome ćete doznati više kod opisa Petra, 2. sina Bartulova, koji slijedi.

Slika br. 2 - Dr Antun Starčević (Žitnik kraj Gospića, 23.V.1823. – Zagreb, 28.II.1896.) u vrijeme kad je kao narodni zastupnik na slavnom Hrvatskom saboru 1861. 26. lipnja, izrekao onaj svoj čuveni programski govor, u kome je prvi put javno upotrebio slogan Bog i Hrvati! – ako zanemarimo jednu kratku primjedbu, što ju je na istom mjestu izrekao 15.IV. iste godine – Starčević je u tom svom prvom saborskom govoru podupirući prijedlog Eugena Kvaternika rekao: «Austria nam se podrugiva, i kaže da je njena tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti. Neka nam se Austria ruga, i prav je, jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput podepsati, a nijednom nenadariti, narod hervatski žertvova se trista godina za Austriju, pa za sve svoje žetve ovaj narod dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria za svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah. Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedne terpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu kerščanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da ta budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego bog i Hervati» (Djela, 1. Zagreb, 1893. str. 16). – Fotografija iz Muzeja grada Zagreba, iz godine 1861.

ZABORAVLJENI HRVATSKI SELJAČKI TRIBUN

PETAR VRDOLJAK

PREDHODNIK STJEPANA RADIĆA ZA POLA STOLJEĆA 102)


105.2.Petar-2. sin Bartulov 5. generacija-grana Bartulova - Rakovica
Rođen je 1819. godine u Rakovici - Lika, a umro je 1896. godine u 77. godini života. Petru su se rodila dva sina: Dragutin i Stjepan.
Zahvaljujući našoj novonastaloj Državi Hrvatskoj, došlo se do mnogih saznanja i svega onoga što je do sada bilo nemoguće i zamisliti. Otkrivene su mnoge stvari što su bile u raznim dosjeima zatvorene. Poslužit ću se onom narodnom izrekom: “Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.” Upravo se je tako i dogodilo. 1992. godine otvoren je dosje pod imenom ”Rakovička buna”. Otvorio ga je, u Socijalističkoj Državi Jugoslaviji, zabranjeni književnik, polihistoričar i bibliograf, Zvonimir Kulundžić. Zahvaljujući toj činjenici došli smo do istine koja je 1994. godine doprla do svih nas. Taj neumorni književnik je uložio mnogo truda dok je obradio upravo taj “Rakovički ustanak”. Što se zapravo do danas znalo o tom ustanku? Gotovo ništa, jedva da smo čuli za njega, tu i tamo bi se spomenulo da je Kvaternik poginuo u tom ustanku itd.
Glavna i centralna ličnost tog ustanka bio je upravo naš Petar Vrdoljak, sin Bartulov (Bartul je naš rođeni Grabovčanin, koji je iz Grabovca odselio u Liku sa stricem don Andrijom Vrdoljakom, oko 1789. godine).
Petar Vrdoljak je bio najzaslužniji za buđenje nacionalne svijesti i pružanja stalnog otpora tuđinu na Kordunu, u Ogulinskoj pukovniji (tada je to područje bilo Vojna krajina za vrijeme Austro-Ugarske monarhije).
Iako je bio apsolvent prava i teologije, ostao je na zemlji što ju je naslijedio od svog oca (graničara).
Uz Antu Starčevića i Eugena Kvaternika, bio je jedan od utemeljitelja stranke prava i seljački tribun, punih pola stoljeća prije Stjepana Radića.
Deset godina prije izbijanja “Rakovičkog ustanka” bio je narodni zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. godine, u kojem je pretkazivao što će se dogoditi ako vlasti goleme Habsburške monarhije i dalje budu gluhe i slijepe za želje i težnje Hrvatskog naroda.
Poznat je njegov govor u Hrvatskom saboru 1861. godine (prilažem stenogram u cijelosti, a na kraju Rodoslovlja fotokopiju izvornog oblika). Evo dijela tog govora:
«Vidim velju (malo je govorio po ličkom dijalektu) da svi ostali u visokoj ovoj kući sakupljeni muževi u duši svojoj odobravaju predlog gosp. Kvaternika, dali javno ga poduprieti plaše se zarad njeke netemeljite nepraktičnosti istog predloga u ovo doba; Vele bo mnogi: daj mi 100.000 bajonetah, pa ću ja prvi taj predlog podpisati; nu da tako nije pokazat će gospodo! vrieme, pokazat će duh i ponos naroda našega.
Pa ako bi za otu svrhu i uztrebalo otih 100.000 bajonetah zar ih mi neimamo? Ajde da pogledamo, gospodo narodni zastupnici, na ravnine talijanske, da pogledamo na poljane Magjarske, Bregove Pruske i Bavarske, da


oko bacimo na hladnu Rajnu, ledenu Moskvu, pa onda velju, da vidimo,imamo li mi Hrvati 100.000 bajunetah? Kad su se naše bajunete tuda i tamo od nemila do nedraga turale, kad je naš sviet tuda i tamo potokom svoju krv za tuđe interese prolievao: Zar da onda dvojimo za vlastite interese, za vlastiti dom i rod naše, Evropi poznate vitezove upotriebiti?

Ovo se spremalo i upozoravalo deset godina prije “Rakovičke bune”.

POVIJESNA LIČNOST STALNO GURANA NA MARGINU DOGAĐAJA

Nakon propasti Austro-Ugarske monarhije, kao jednoj od glavnih posljedica I. svjetskog rata, nastupilo je vrijeme, kad se o Rakovičkom ustanku i njegovim protagonistima moglo pisati, još daleko slobodnije i otvorenije, pa tako i o Petru Vrdoljaku. Međutim, zla sudbina koja je pratila Petra u srušenoj Državi, u državi koju je on rušio, i bio zbog toga osuđen kao veleizdajnik na kaznu “teške i preteške robije” u trajanju od dvanaest godina, nastavila se i u novoj državi o kojoj je sanjao, koju je idealizirao i za koju je proživio svoj martirij.
U povijesnim radovima o tom razdoblju naše povijesti, pa i specijalno pravaštva, Vrdoljak je bio i dalje guran na periferiju, spominjan tek tu i tamo.
Kako je tri godine nakon osnutka te nove države, koja se prvih desetak godina nazivala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pala pedeseta obljetnica Rakovičkog ustanka, da se ponovno progovori o Kvaterniku i rakovičkoj katastrofi, i to sad slobodnije i iscrpnije nego što se to moglo do tada; ali, i tada je ono što je učinjeno ispadalo uglavnom prigodničarski.
Rudolf Horvat: Život i djelovanje Eugena Kvaternika, u svom predavanju u dvorani Hrvatskog sokola u Zagrebu, dana 8. listopada 1921.g. govoreći o poznatom Kvaternikovu prijedlogu u Saboru 1861.g. kojeg možemo svesti na formulu: “Ni Beč ni Pešta, nego Bog i Hrvati!”, rekao je da su za taj prijedlog glasali samo Ante Starčević i Franjo Lovrić, što ne stoji jer je to uz Starčevića učinio samo Petar Vrdoljak.
Potrebno je uložiti mnogo truda i učiniti pokušaj, da se strese prašina povijesnog zaborava (piše Kulundžić) s tog svijetlog imena kao i osobnosti, a potom da se osvijetli lik i povijesna uloga reprezentanta buntovnih hrvatskih seljaka, koji nam se javlja kao neka sudbinska veza-spona što povezuje kroz dvjestogodišnje vremensko razdoblje Matiju Gupca 1573. sa Stjepanom Radićem, koji se rodio upravo one godine kad je izbio Rakovički ustanak. I u to ime kao da ima neke simbolike, kao da se nazire neki povijesni kontinuitet.
Kao da je Bog htio, da u momentu kad je slomljen jedan predvodnik butnovnih hrvatskih seljaka, već tri mjeseca ranije bude rođen drugi, koji kao da je bio planirano predviđen da preuzme štafetnu palicu Hrvatske povijesti. Kao da u svemu tome postoji neki tajni memento koji govori da se svijest Hrvatskih seljaka, Hrvatskog naroda, ne može samo tako slomiti: prigušiti da, ali slomiti - ne; još manje iskorijeniti. Može se prigušiti, ali će ona kad tad ponovno buknuti elementarnom, još jačom snagom.
Kao da kroz našu povijest odzvanja prkosni poklič: “Još nas ima, još Hrvata! - pritisnuto jače - sve na više skače!”

DJETINJSTVO I MLADOST PETRA VRDOLJAKA

Djetinjstvo je proveo u Rakovici, kao i ostala seoska djeca, tu je završio i osnovnu školu (kako se tada zvalo pučka škola). Stanovao je u istom dvorištu sa očevim stricem don Andrijom kad je imao 3 godine don Andrija je umro, tako da ga se sigurno i nije sjećao.
Kakav je bio đak u osnovnoj školi nije moguće ustanoviti jer je sva dokumentacija zapaljena u II. svjetskom ratu 1942. godine u jesen.
Nastavio je gimnaziju u Karlovcu samim tim je morao biti dobar đak jer se u to doba nije moglo upisati u gimnaziju ako si bio loš đak.
Najsigurniji podatci na koje se smijemo osloniti nalaze se u sumarnom preslušanju, pred Ogulinskim graničarskim sudom od 27. 01. 1872. godine. Dajući svoje generalije Petar Vrdoljak je izjavio: Rođen sam u Sabljak selu, star 52 godine, završio sam osnovnu školu u Rakovici, zatim gimnaziju u Karlovcu, naposljetku sam filozofiju i pravo potonje 1844. godine apsolvirao u Zagrebu.
Kad se upisao na filozofiju u Zagrebu, bio je najstariji đak u razredu; sastao se sa Eugenom Kvaternikom, koji je mlađi od Petra pet godina, a rođen je 1825. godine.
U to vrijeme tj. 1841. godine Petar se preselio u Zagreb. Zagreb je 1842. godine imao svega 15.945 stanovnika.
U ovim knjigama se vidi da je Petar u svim predmetima imao odlične ocjene. U drugoj knjizi u popisu đaka Philosophiae I. um annum auditorum - lingua et literatura Hungarica, per decursum anni scolastici, pod red. brojem 73, uz zabilješke: publico examine eminens. (ističe se, strši, izvrstan ili kako se tada reklo: izvišeno).
Kvaternik je u tu istu knjigu zaveden pod red. brojem 52, imao je također iste ocjene kao i Petar.
Te iste godine 1840/1841 Antonius Starčević rođ. 25. 05. 1823. godine u 17 godini bio je upisan u gramaticae anni quarti, u Archi gimnasio Zagrabiensis.
Dakle, tu počinju upoznavanja i daljnja suradnja i druženje, o tome slijedi.

Dosje

Slika br. 3 - Župnik i značajni hrvatski političar, pravaš, Juraj Tomac, koji je objavio Vrdoljakovo svjedočanstvo o tome ustanku tvrdio je god. 1905. da je došlo vrijeme da se unese svijetlo u taj događaj, zastrt ipak dubokom tamom. Dvadeset godina kasnije, 1925. jedan od naših prvih povjesničarskih autoriteta, Ferdo Šišić, tvrdio je da ne postoji «obilnija građa o tom događaju», pa da se zbog toga ne može znanstveno pisati. To i takvo mišljenje se zadržalo do naših dana, ali nasuprot tom iskonstruiranom izgovoru, koji kao da još uvijek lebdi u zraku, da se o zagonetki Rakovica do sada nije moglo ozbiljnije pisati, zbog pomanjkanja raspoložive dokumentacije, pa da je zato proteklih stotinu i dvadesetak godina to pitanje ostalo historiografski nerasvijetljeno, stoji činjenica da je u Arhivu Hrvatske, sačuvan golemi korupus izvornih povijesnih dokumenata – kompletni sudski spis – pohranjen u devet arhivskih kutija, širine deset centimetara, uz još jednu kutiju s naslovom Obitelj Kvaternik, dakle ukupno deset krcatih kutija, s knjigom od cca 1500 stranica, doći ćemo do zaključka da u svakoj od tih kutija mora biti bar oko tisuću i po stranica, što znači da o Rakovičkom ustanku postoji samo na tom jednom mjestu, okruglo uzeto, oko 15.000 stranica povijesne dokumentacije prvog reda. Svo to golemo povijesno blago ležalo je do sada uglavnom neiskorišteno izvan vidokruga naših poijesničara i ono se ovdje nastoji prvi puta cjelovito sagledati i historiografski iskoristiti. (Zvonimir Kulundžić: Odgonetavanje Zagonetke Rakovica)

Slika br. 4. Drugi sačuvani akt hrvatske revolucionarne vlade, kojim se imenuje Petar Vrdoljak, ustvari za ministra unutrašnjih djela.
TRANSKRIPCIJA: «Od strane narodnog vojničkog Zapovideničtva. Knez mesta ili obćine Rakovca, dobiva Zapovied da se u istom okružaju nalazeće zemlje mjerčine k sebi pozove i da oni svoje stvari od merenja taki u Ogulinsku Županiu i Rakovičkom knezu na ostavu predati imadu. Za izvrš(enje) ove imade se skrbiti da njihove stvari brez izvržbe ovde dospeti imaju. – U Rakovci dne 8. listopada 1871. – kakoti ustanku za hrvatsku slobodu – Rade Ćuić vojskovođa – Na kneza i državljana Petra Vrdoljaka – Rakovica»
(Na to se nadovezuje prijevod na njemačkom za potrebe sudske istrage, što je ovdje kao nevažno ispušteno.)

STUDENT PRAVA I TEOLOGIJE

Završivši filozofiju, Petar je upisao pravo na Zagrebačkoj akademiji, u kojoj se tada studiralo tri godine: 1841/2, 1842/3 i 1843/4 i apsolvirao ga 1844. godine.
Kada je apsolvirao pravo otputovao je u Budimpeštu i upisao pravo da bi mogao položiti rigoroz. Kad je bio pola godine u Budimpešti, umro mu je stariji brat kao kapelan u Vališ selu, u roditeljskoj kući. Otac mu je bio očajan; u pismu ga je zaklinjao neka popuni prazninu nastalu smrću njegovog brata, i to time da se posveti duhovničkom staležu, ukoliko želi da on ne pođe u susret sigurnoj smrti, već da poživi još nekoliko godina. U tim okolnostima nije mogao učiniti ništa drugo nego udovoljiti želji starog oca, napustiti pravo i posvetiti se karijeri teologa.
U proljeće 1845. godine zaputio se kući, ostao preko ljeta s roditeljima, a onda se zaputio u Senj, budući je Rakovica pripadala Senjskoj dijecezi, k tamošnjem biskupu Ožegoviću, a potom je otišao s njegovim pristankom u seminar u Budimpeštu.103.
Samo je puki slučaj bio da je Ante Starčević istovremeno završio filozofiju u Zagrebu i da ga je, zahvaljujući vezama svog strica popa Šime Starčevića,
župnika u Karlobagu, senjski biskup Ožegović odlučio poslati na bogoslovske škole - nauke u Centralno rimokatoličko sjemenište Austrijske monarhije u Pešti.
“Petar i Starčević su zajedno i otputovali iz Senja u Budimpeštu da bi tu zajedno studirali teologiju, a tijekom prve godine dijelili su i sobu.”
O tom putovanju pisao je i Ante Starčević u raspravi “Turska”, koju je objavio dvadeset i četiri godine kasnije. Kako piše Starčević, imali su mnoge neprijatnosti putem, jer su sretali mnoge bande, a putovanje je trajalo nekoliko dana, tada se putovalo kočijom, no, ipak su sretno stigli i upisali su teologiju.
U ožujku 1848. godine je u Mađarskoj izbila revolucija, i u istom mjesecu su dali nekoliko ispita i završili treću godinu, a potom se razišli. Tu četvrtu godinu su trebali polagati privatno u Senju, uz odobrenje biskupa Ožegovića, međutim stvari su krenule drugim putem.
Tijekom godine 1849. Petru je umrla majka, a u jesen i otac, tako da u jesen nije mogao položiti preostale ispite. Početkom 1850. godine umro mu je i mlađi brat Stefan. Zbog tih razloga je morao prekinuti studije i vratiti se na imanje što ga je držao njegov otac, jer u to vrijeme nije bilo privatno vlasništvo, nego je bilo sve državno; ako nisi nastavio obrađivati ili nisi imao nasljednika, morao si zemlju vratiti državi.

STANJE U NARODU PRED RAKOVIČKI USTANAK
Ono što je Petar najavljivao, a potom kroz desetak godina u raznim prigodama opetovao, kao npr. ono što je prije nešto više od godinu dana, prije eksplozije nezadovoljstva u Rakovičkoj katastrofi, javno uvjeravao generala Mollinarija (Mollinari je bio komandant Vojne krajine), da Krajišnici, “ni pod živu glavu neće priznati skrbništva ni od Beča ni od Pešte” i kad je “upozoravao gospodina podmaršala što bi zdvajajući u svom poštenju najljuće uvrijeđen narod počiniti mogao, ako se tako bespravno i sramotno s njime i nadalje postupalo bude”, i događalo se.

Opće stanje u Vojnoj krajini, a to je bilo skoro polovina čitave tadašnje Hrvatske, bilo je u svakom pogledu eksplozivno i sumorno, vladalo je siromaštvo, tvrdi vojni zakoni, skoro pa neizdrživo, i tako se to pomalo nabijalo u narodu i stvarao otpor prema tuđinskoj vlasti.
Kada je, prema Vrdoljakovom svjedočanstvu (Vrdoljak je bio jedini osuđeni, o tome kasnije), major Rašić, koji se kao i ostali graničari, i ako je bio pravoslavne vjere, bar u to doba smatrao Hrvatom i to stalno naglašavao, zajedno je sa svojim ađutantom Radulovićem dogovorio potrebne pojedinosti (što će se kasnije pokazati kobno). Kad je s Rakijašem i Bachom “ugovorio program”, tek tada su “pozvali na ozbiljan rad” Eugena Kvaternika. Iz te formulacije sasvim jasno proizlazi da Kvaternik nije sudjelovao u pripremama ustanka, nego da mu je saopćeno da je sve spremno, da se može započeti, samo da je još potreban vođa od imena i autoriteta koga narod poznaje, a taj vođa s kojim se računa, da bi trebao biti on.
Pozvan kad je već sve bilo dogovoreno i isplanirano, Kvaternik se uklopio u dotadašnje pripreme i došao na teren u društvu s Antom Rakijašem, stražmeštrom gradske policije u Karlovcu.
Zaključak je da je Kvaternik u dogovoru sa Antom Starčevićem 6. listopada otputovao u Karlovac da vidi što se tamo događa i tu se sastao sa Rakijašem, koji ga je nagovorio da s njim krene u Rakovicu i stavi se na čelo pripremanog ustanka. Za napomenuti je da su Starčević, Kvaternik i Vrdoljak bili u kontaktu i dogovoru, ali je samo Vrdoljak bio na terenu, dok su Kvaternik i Starčević djelovali iz Zagreba.

USTANAK JE OTKRIVEN PRIJE NEGO ŠTO JE ZAPOČEO

Ako Ante Starčević, čije se ime u javnosti u dane ustanka pojavljuje kao naznaka vrhovnog vođe čitavog projekta, za koga u javnosti vlada opće uvjerenje da je on sa svojom aktivnošću i svojom ideologijom uzbunio narod i potakao ga na ustanak; te koji će dva dana potom biti uhapšen - ako je on o svemu tomu bio tako slabo obaviješten, vojne vlasti su bile veoma dobro obaviještene o toku događaja, a akcija likvidacije ustanka započela je, kako to svjedoči i Petar Vrdoljak, nakon Bachove operacije, s onih 15.000 forinti u Josipdolu ili Munjavi, koje su nasilno uzeli za svoje potrebe.
Evo kako je svjedočio poručnik Petar Šintić pred istražnim sucem prijekoga suda, osnovanog i proglašenog već prvog dana ustanka po majoru ili kako se sam potpisao na tom proglasu - četniku Mediću - :

Slika br. 5. Kao student drugog razreda Filozofije Petar Vrdoljak je školske godine 1841/2. stanovao «ad Forum S. Marci, apud Fortunam» (na Trgu Svetoga Marka, kod Fortune), kako je to zabilježeno u službenim spisima, a to je bila ona mala zgrada na istočnoj strani trga, (u sredini slike), u kojoj se kasnije nalazila Gradska ljekarna. Sve te kuće koje su se nalazile nasuprot glavnog ulaza u tu crkvu (od koje se jedan dio vidi sasvim lijevo), porušene su god. 1907. da bi se na njihovom mjestu sagradila monumentalna zgrada Hrvatskog sabora. (Fotografija najvjerojatnije iz god. 1905.)

Slika br. 6. Golema zgrada u zagrebačkoj ulici Andrije Hebranga i poprečne ulice Ljudevita Gaja, gdje je stanovao na prvom katu, u malom stanu, Ante Starčević, do izlaska iz zatvora nakon sloma Rakovičkog ustanka. Kada se vratio u svoj stan, našao ga je totalno opljačkanog do posljednje krpice, i najmanjeg papirića.

“U subotu 7. listopada 1871. godine upravo kad sam bio na večeri s kapetanom Varešaninom oko devet sati na večer, pokucao na vrata naš vojnički veterinar i zamoli kapetana Varešanina za jaku patrolu, jer je neki Bach provalio u poštu u Josipdolu i pokrao 15.000 forinti, a onda se izgubio prema Rakovici.”

Iskaz graničara Maksima Čurića, koji je radi okolnosti koje svjedoče o djelovanju Petra Vrdoljaka, za nas također veoma značajan, glasi ovako:

“Dakle, osmog listopada 1871. godine dođoše pred moju kuću Rakijaš, Kvaternik i Bach sa Radom Čuićem i 40 oružanih ljudi, te me viknuše iz kuće da pođem s njima. Vikali su da hoće osloboditi Hrvatsku od tuđinskog jarma, ukinuti porez i seljaka učiniti gospodarom svoje zemlje. Kod te vike najviše su se isticali Bach, Rakijaš i Kvaternik. Tako sam pošao s njima i pred Bročancem na Vrelu Točak sreli smo oficire Pecha i Božičevića te narednika Mirića i graničara Vrdoljaka. Ova potonja dvojica živo su razgovarali sa Bachom i Kvaternikom, Radom Čuićem i Rakijašem, ali što su razgovarali nijesam razumio.
Mi smo pošli dalje i sreli dio regruta kojima je Rade Čuić viknuo da stanu i tom prilikom ubio iz revolvera kaplara Grkovića i infanterista Kvočku, jer su se protivili predaji. Tada smo pošli sa rekrutima prama Rakovici, gdje su Rakijaš i Marko Popović obili magazin i nama porazdijelili monduru. U kancelariji nalazio se i narednik Turkalj koji je živo razgovarao sa Bachom i Kvaternikom. Kad je naša četa pošla prema Drežniku, naredi mi Turkalj da ostanem kao straža sa trojicom braće Prebega. Sa nama je ostao Turkalj i Vrdoljak. Kad se sljedećeg jutra vratila četa pobunjenika iz Drežnika, ode Bach, Rakijaš, Rade Čuić i Milovan Milković u kompanijsku blagajnu, gdje se je već Turkalj nalazio i tu Rade Čuić i Milovan Milković razbiše kasu sa sjekirom, izvadiše novac i dadoše ga Bachu.
Nakon toga pođosmo svi prema Plaškome. Ja sam išao iza kola, u kojima se Kvaternik vozio. Kad smo došli u Plašk, ostao sam ja kao tjelesna garda uz Kvaternikova kola sa Radom Kvočkom, Lazom Čuićem, Petrom Tepavcem te Filipom i Mitrom Manojlovićem pred kućom staroga Kragulja, tako da ne znam što se u kući događalo. Kad smo čuli da se vojska primiče, otišli smo prama Ljubči. Rakijaš je neke odredio kao predstražu, dok smo mi zaostali.
Kad smo u jutro pošli napred, dočekali su nas iz zasjede i tu je prvi poginuo Rakijaš, a za njim Bach i Kvaternik. Što se Rade Čuića tiče to se je on nalazio u zalaznici - ja sam utekao u šumu i sakrio se u pećini kod Tukova, gdje sam živio nekoliko dana samo o kruhu i vodi, dok me nije selostarješina Laza Zoroje pronašao i uhitio. Kako i od kuda je počela buna ne znam jer sam bio u neprijateljstvu sa Radom Čuićem pa nisam mogao ništa doznati. Ali ako je tko kriv to je kriv Vrdoljak koji se jedini kod nas bavio politikom i sa Radom Čuićem u Rakovici narodu govor držao da će skoro vrijeme doći, kad ćemo se tuđinskog jarma osloboditi, a onda neka se svaki digne.
Što se tiče Turkalja, to on kod tih zborova nije prisustvovao. Rade Čuić i Vrdoljak bili su nerazdruživi prijatelji i uvijek dolazili jedan drugome. Što je s novcem bilo koje je Bach odnio, nije mi poznato, valjda su ga odnijeli oni, koji su ga ubili.”

Evo to je samo jedno od svjedočenja u cijelosti što je sačuvano u arhivu “Rakovica”.

Slika br. 7 - Prvi službeni akt o Rakovičkom ustanku: Brzojavka kojom poštanska služba Ogulinske regimente javlja iz Ogulina, 6. listopada 1871. u 12 sati Kraljevskoj Hrvatsko-slavonskoj poštanskoj direkciji u Zagrebu, da je Alois Bach u pošti u Josipdolu prisvojio 15.000 forinti i s njima pobjegao.
TRANSKRIPCIJA
9298 Postdirektion Agram
Oguliner Regiment Ogulin (javlja): Alois Bach Zeitungsredakteur und Verwandter der Familie Paunović in Josefthol mit 15.000 Festfelder flüchtig geworden. Bitte dessen Currentirung zu veranlassen – K. Croat. Slav. Postdirektion Puhar.
PRIJEVOD:
9298 Poštanskoj direkciji Zagreb
Ogulinska Regimenta Ogulin (javlja): Alois Bach novinski urednik i rođak obitelji Paunović u Josipdolu pobjegao sa 15.000 forinti u gotovini. Molim za naređenje da ga se goni – (K(raljevska) Hrv(atsko) Slav(vonska) direkcija – Puhar.

OSTARJELI I UMORNI KVATERNIK
NE SMOŽE SNAGE DA SE ODUPRE

Kad je Kvaternik bio pozvan da se stavi na čelo Rakovičkog ustanka, on je bio ne samo u godinama za koje se tada smatralo da su već starost, kad je bio umoran, istrošen i bez potrebnog mladenačkog žara, nego je iza sebe imao i veoma tragična iskustva čovjeka koji svoju domovinu opsesivno ljubi, a ostao je bez nje; imao je i veoma bolna iskustva dugogodišnje emigracije (od 1858. - 1867.g.), potucanja po svijetu, antišambriranja po predsobljima raznih moćnika, kucanja na vrata koja se ne otvaraju ili se veoma teško otvaraju, neimaštine i gladovanja, a uza sve to i odvojenog života od žene koju je iskreno i nježno volio i koja mu je stalno manjkala - nasuprot sređenom i mirnom životu što mu ga je nudilo njegovo obrazovanje i postignute kvalifikacije, s kojima je, da se priklonio režimu, u tadašnjoj Hrvatskoj u kojoj je bilo razmjerno malo intelektualaca, mogao postići ugledne i dobro plaćene položaje.
U momentu kad je bio pozvan da se stavi na čelo Rakovičkog ustanka, da mu da svoje ime, prošla je tek godina i po što su se okončala njegova dugogodišnja stradavanja, potucanja po svijetu, gladovanja i policijska proganjanja; i što mu je nakon dugih dvanaest godina (1. veljače 1870.g.), nakon prava da se ponovno nastani u svojoj domovini, vraćeno i pravo da se ponovno posveti svom odvjetničkom zvanju; da ponovno otvori svoju, još godine 1858., zatvorenu odvjetničku pisarnu, i to u Zagrebu.
Da ne bi sada išao predaleko, ipak ću se ponovno vratiti o zbivanjima i doživljajima Petra Vrdoljaka.

VRDOLJAK POD ISTRAGOM VOJNOG SUDA
ZBOG ZLOČINA - DRŽANJA GOVORA

Ali … stvari više nisu bile tako bezazlene kako si je to zamišljao taj naivni novinski dopisnik, koji je pisao o Vrdoljakovim govorima iz Rakovice, Slunja itd., jer je nakon prethodnih prijava i saslušavanja svjedoka, čitav slučaj s tim Vrdoljakovim govorom bio već ubačen u vojno-sudski mehanizam i krenuo je kao takav svojim nezaustavljivim tokom.
Nakon izvještaja predočenih general-komandi utvrđeno je da je graničar Petar Vrdoljak iz Rakovice, sa naročitim zadatkom oštro agitirao protiv graničarskih ustanova, osobito na predzadnjem sajmenom danu, kad je stojeći na stolu držao govor. Petar Vrdoljak je bio ne samo kolovođa - nego stvarni kolovođa - naroda koji se bunio protiv stanja u kome se nalazio, nego da je imao i razrađene koncepcije o tome što bi se i kako trebalo urediti, pa da se tom napaćenom narodu pomogne.

Slika br. 8 - Problematika narodnog ustanka u Rakovici god. 1871. oduvijek je izazivala živi interes kako hrvatskih povjesničara, književnika i političkih djelatnika, tako isto i šire javnosti; pa i svjetske. Kroz sve to vrijeme bilo je neprihvatljivo, da bi Kvaternik sa svojom obrazovanošću i inteligencijom, a usto i kao vjerojatno najbolje obaviješten čovjek u Hrvatskoj o evropskoj situaciji, mogao u onom povijesnom momentu dizati revoluciju, za koju je mogao predvidjeti da će se svršiti onako katastrofalno. Samo dvadeset godina poslije Rakovičke katastrofe Ante Starčević je u Hrvatskom saboru, podnio o tome interpelaciju, predlažući da se spisi odnoseći se na Rakovički ustanak, predadu u «zagrebačku javnu pismarnu» i tako učine pristupačnim znanstvenim istraživanjima. «O tom pitanju – govorio je Starčević 25. lipnja 1884. – u javnosti, osim možda pojedinih sudbenih službenikah, ne zna se ništa; a ja mislim da je vredno to znati, bar radi povesti, koja te događaje neće tako lako zaboraviti. O tom događaju bi bilo dobro moći štogod doznati samo iz dotičnih sudbenih spisa. Ovi spisi, ako nisu kojom nezgodom već propali (Smieh na ljevici), moraju ležati u službenih pismarnicah. Na mesto da tamo leže, kako je sam papir i crnilo slabo, da bi se mogli izbrisati, ja deržim da bi se imali premestiti u javnu pismarnicu, za da ih se može čitati i protučavati tko hoće i tko može.» (Djela A.S., knj. 1. str.247. Zagreb, 1893.)

A to je baš ono što nas mora navesti na zaključak, da je Petar Vrdoljak, bar u svom kraju, bio zaista pravi narodni tribun; dakako ne onih dometa što ih je dosegnuo Stjepan Radić pola stoljeća kasnije. Da je Vrdoljak raspolagao onim instrumentarijem kojim je raspolagao Radić, u prvom redu tiskom, da nije bio stegnut krutom vojničko-krajiškom disciplinom, on bi sigurno u povijesti hrvatskog naroda zaorao dublju brazdu, ostavio iza sebe više tragova - i ne bi nam bilo potrebno da ga danas nakon stotinu i više godina otkrivamo kao neku nepoznanicu. Gledano historiografski mi njegovo značenje i njegovu veličinu moramo tražiti baš u tim povijesnim odrednicama, u okolnostima u kojima je živio.

“DOMOVINA MI JE SVETINJA - ŠTO ĆE MOJA DJECA?”

Kad je izbio Rakovički ustanak, bolje rečeno Rakovička katastrofa, kako je taj događaj, kao što već znademo, nazvao sam Vrdoljak, vlasti su uhapsile u Zagrebu ne samo Antu Starčevića, nego i još trojicu nosilaca tog prezimena, među njima i jednog srednjoškolca. Kod svih njih je izvršena premetačina i tom prilikom je kod Ante Starčevića pronađeno jedno pismo što mu ga je uputio Petar Vrdoljak 8. rujna 1871. - na Malu Gospu - dakle točno mjesec dana prije Rakovičkog ustanka. To pismo su policijske, odnosno sudsko-istražne vlasti, poslale 7. 09. 1871. (ovdje mora da je grješka, jer ne može biti 7.09. kad je pisano 8.09. 1871. o.p.) , pod br. 46165 general komandi u Zagreb zajedno sa zapisnikom o saslušanju i ono se sačuvalo u sudskom spisu, odnosno u fondu Rakovička buna u Arhivu Hrvatske u Zagrebu (u kutiji IV) - i ono u cijelosti glasi:

Preslika: Pismo Petra Vrdoljaka - Anti Starčeviću

Slika broj 9 - Pismo što ga je Petar Vrdoljak 8. rujna 1871. napisao svom prijatelju od studentskih dana, i stranačkom suborcu Anti Starčeviću, javljajući mu da je stavljen pod sudsku istragu zbog bunjenja naroda: ono se danas čuva u Arhivu Hrvatske, u fondu o Rakovici, kao i ostali ovdje reproducirani dokumenti; (osim onih kod kojih je označeno drugačije

Prijevod:
“ Moj Tuna! - proti meni vodi se danas istraga - došao je u moju satniju auditor i major, te zovu predase satnijsku gospodu, pitaju jesam li politički pogibeljan, što divanim za Cara, što sam divanio svetu za potpise u onu reprezentaciju. Sjutra doći će iz Slunja oficiri i koje ko - od kuda sam tužen, jer sam bio na Veliku Gospu rišćansku u Slušnici. Savest mi je čista, jer ništa takova nereče izim što sam se popovima o serbstvu i hervatstvu u miru i prijateljstvu uljudno prepirao. Vidiš (treba: Vidit ću) što će reći dušmani. Ako im pođe za rukom, ja ću stradati i zbogom moj Tuna. Apoštoli su molili za svet, Bo (ga) otca, a vi molite za mene. Ja ostajem nepomični Hervat i Domovina mi je svetinja moja. Ako li što po dušmanski bude, što će detca moja - tvoj Verdoljak.” (Kraj)

Što se pak tiče one reprezentacije ili molbe caru, koja je bila predmetom vojno-sudske istrage i prije početka Rakovičkog ustanka, i nakon njegove katastrofe, Vrdoljak se na svom, ovdje već dosta iscrpno citiranom, sumarnom saslušanju, od 27. siječnja 1872. g. branio veoma vješto, nastojeći se prikazati nevinim janjetom i tako što više umanjiti svoju krivicu, što je i normalno i ljudski.

Ali, ako uvažimo da je tako branio, bolje rečeno nastoji braniti, a osobito inteligentniji politički okrivljenik, pa zanemarimo naivnost pojedinih mjesta, vidjet ćemo da je i u tom iskazu sadržano nekoliko dragocjenih podataka, o njegovu - tj. Vrdoljakovu utjecaju na narod.
“Kako rekoh, - izjavio je Vrdoljak uvodno - nikada se nisam upuštao u javne političke rasprave, a nekmoli u demonstracije. U lipnju prošle godine stigao sam jednog sajmišnog dana prije podne u Rakovicu na sajam i tada me je okružilo nekoliko graničara kojih se više ne sjećam. Kazali su mi kako je napisana molba njegovom veličanstvu Caru - ne rekavši tko ju je napisao - i kako su oni zamoljeni da je potpišu. Zamolili su me da pogledam tu molbu i da im kažem mogu li je oni potpisati ili ne.
U međuvremenu mi priđe neki nepoznati duhovnik i zapita me jesam li ja Petar Vrdoljak; pošto sam potvrdio, predstavi se kao župnik Vukelić iz Plaškog i zamoli me da pođem s njim u gostionicu Vučić. Udovoljio sam njegovom zahtjevu, ne pretpostavljajući pri tome ništa osobito.
Stigavši u spomenutu gostionicu, pronašao sam spomenutu molbu na stolu. Na moje pitanje kakav je to spis, župnik Vukelić odgovori da je to molba njegovom veličanstvu. Na moje daljnje pitanje odakle potječe ta molba, Vukelić odgovori da ju je vjerojatno netko donio iz Plaškog. Pročitao sam je. Uvod je sadržavao ekspoze o uniji zaključenoj između Hrvatske i Ugarske. Izjavio sam da se ne mogu sasvim složiti s tim ekspozeom, jer nije historijski niti pravno zasnovan. Završetak je sadržavao molbu da se graničare pozove u Zagrebački sabor kako bi graničari mogli sami odlučiti o svom dobru i zlu.
S time sam se složio. Izjavio sam da svakom graničaru stoji na volju da tu molbu uputi njegovom veličanstvu i odmah sam je potpisao. Kazao sam im da to moraju potpisati javno, a nikako tajno, s tim sam se riječima zaputio kući i nisam više dolazio na sajmište.”
Eto, to bi bili - do sada - sakupljeni fragmenti o političkom djelovanju Vrdoljakovom, što bih usporedio s krhotinama polupane vaze od kojih arheolog rekonstruira davno nestalo, razbijeno i zaboravljeno djelo; o Vrdoljakovom prosvjetiteljskom i političkom djelovanju u narodu do vremena Rakovičkog ustanka. O tome, kao o nečemu što se smatra notornim, ne ćemo, što ni ne treba, dokazivati, imamo sasvim izgrađeno mišljenje u službenom dokumentu Carskog i Kraljevskog kotarskog ureda u Rakovici br. 392, od 15. veljače 1872. u onome što bismo mi danas nazvali službena politička karakteristika, a baš na tom pitanju je naročito insistirala istraga, u završnom zapisniku te istrage u tzv. articulirtes - verhor-u, što bi se moglo prevesti usuglašeno saslušanje.
Ovako sakupljeni i dovedeni u logičku, međusobno povezanu cjelinu, oni nam jasno govore da je Petar Vrdoljak, u svom vremenu i na svom terenu, bio ono što je Stjepan Radić bio pola stoljeća kasnije na daleko širem prostoru, ujedinjavajući, svojom ideologijom i aktivnošću, čitav Hrvatski narod.

ZAVJERENIK STANKO RAŠIĆ (SRBIN)

Jedan od glavnih zavjerenika koji su spremali ustanak u Rakovici bio je aktivni major Stanko Rašić, koji je zbog toga što ga Kvaternik nije imenovao vojskovođom, u osvetničkom bijesu ustanicima okrenuo leđa i preuzeo ulogu likvidatora ustanka. Ne samo što nije dobio nikakav orden koji je očekivao, nego je bio i izbačen iz oficirskog kora, izvrgnut preziru svoje okoline i sedamnaest godina kasnije “ubio se iz puške”, kako je to zapisano u knjizi: “Napisanie umirujušćih hrama svetog Nikole”, koja se sačuvala u matičnom uredu općine Karlovac, a danas se nalazi u povijesnom arhivu istoga grada. Njegov pogreb je izvršio onaj čuveni karlovački prota Nikola Begović, autor one poznate pjesme o Bogu - Srbinu, anđelima - Srbima, o kome je napisana i objavljena i čitava knjiga pod naslovom “Srbin od Srbina”, ali koji se ipak potpisivao hrvatski narodni zastupnik. Tu dvoličnost smo osjetili i nedavno u domovinskom ratu, dakle, povijest se ponovila!
“Sakriven od očiju ustaničke vojske, njen planirani vojvoda , koji ju je izdao već na prvom koraku, major Stanko Rašić bio je na neki način povezan s izdajicama u redovima ustanka, narednicima Maksimom Momčilovićem i Lazom Kosanovićem, koji su mu se po nekom Đuri Sedlaru stavili na raspolaganje kao komandantu Carske vojske, koja je imala zadatak da pobunu uguši.”
Dakle, ustanak je spontano počeo prije dogovorenog datuma, jer nije bilo više strpljenja među ustašama, svi su se stavili na raspolaganje osim jednog malog sela Drežnik, koji su bili na strani tadašnje carske vojske.
Buknulo je 8.10.1871.godine.
Evo jednog pisma koje je napisao i poslao majoru Rašiću, Maksim Momčilović:
“Gospodine Majore! Ja i tridesetorica drugih uviđamo svoju krivnju pa smo pripravni ubiti vođe, ako nam se samo osigura povratak. Ako ne uspijemo, vođe će se osvetiti našim obiteljima. Sutra u zoru proći će ustaše kroz klanac Močila. Ja i moji stati ćemo u zasjedu. Čim ja opalim, skočit će iz zasjede. Momčilović desetnik”.

Slika br. 10 - Likvidator Rakovičkog ustanka, general Barun Antun Mollinary (1820. – 1904.).
Rođen je u Titelu (u Bačkoj) i nakon sjajne vojničke karijere dobio je god. 1867. čin generala topništva, te postavljen za vojnog zapovjednika u Hrvatskoj, uključujući tu i Vojnu krajinu.
Ova slika iz vremena Mollinaryjeva službovanja u Zagrebu iz god. 1877., preuzeta je iz drugog toma njegovih memoara: SECHSUNDIVIERZIG JAHRE IM OSTERREICH – UNGARISCHEN HEERE 1833. – 1879., Zweiter band, Zürich, 1905.

UMORSTVA VOĐA USTANKA IZ POSTAVLJENE ZASJEDE

Kad je major Stanko Rašić (Srbin) primio tu, ili te izdajničke ponude, kojima je svakako osnovni cilj bio otkupiti svoje glave za glave vođa ustanka, odmah ih je saopćio svom kolegi, također majoru, Ratkoviću i njih dvojica se dogovoriše da smjesta, u ranu zoru krenu s oko pola kompanije drežničana, serežanima i komandantom drežničke pukovnije, kapetanom Durstom, te potporučnicima Sertićem i Lalićem, u Ljubću planinu. Kad su stigli na mjesto ustanici su već krenuli prema Rakovici i stigli do Momčilovića kuća u Momčilima. Rašić je mogao lijepo promatrati iz zasjede razvitak događaja i njima rukovoditi. Svakako možemo reći sigurno da vođe ustanka, Kvaternik, Rakijaš, Bach i Čuić nisu mogli ni slutiti da ih iz neposredne blizine, sakriven iza pojedinih kuća, ograda i raslinja promatra njihov nesuđeni vojskovođa Rašić, te koordinira, nadzire i pokriva njihovo izdajničko umorstvo iz zasjede.
11. 10. 1871.g. na čelu kolone jahao je na bijelom konju, u tako nazvanoj “generalskoj uniformi”, Ante Rakijaš, a iza njih, u dvoprežnoj patrijaršijskoj kočiji iz Plaškog, vozili su se Kvaternik i Bach, jer obojica sigurno nisu znali jahati. Između njih je sjedio plaščanski trgovacTrbojević Didla, kao zarobljenik. Radovan Čuić je jahao na začelju kolone, i to mu je pomoglo da u općem metežu kasnije pobjegne u šumu.
Kad su stigli do Momčilovića kuća, ni ne pomišljajući na izdaju i to iz vlastitih redova, odjednom je puknula puška. Rakijaš je počeo glavinjati na konju, ali je još imao snage da, prema Vrdoljakovom svjedočanstvu, za koje je saznao od učesnika i očevidaca, prozbori: “Ne poginusmo braćo od carskih pušakah, van kroz neveru, nevera
je braćo, svi propadosmo!” Kad je odjeknuo i drugi hitac i pogodio i opet Rakijaša on (i opet prema Vrdoljaku) “Ciknu, pade s konja mrtav ležeći, da je još svesti imao spopasti onoga za rukave mu i drapati ih, koji mu je sa njegova tela svlačio robu lepu.”
Prema nastavku Vrdoljakova prikaza stvari su se dalje razvijale ovako:
«Na pucnjavu okrenuše kola u kojih sedahu Kvaternik i Bach, a Miloš Potkonjak vidje u zasjedi sa onom devetoricom nevernih odmetnika majora Rašića, u kola se gađa, i dovikuje: nebojte se, svoji smo, pardona je, na što se kola povratiše; ustaška četa preplašena, počima razbegavati se i Kvaternik i Bach silaze s kolah; prvi hvata se klobuka, da pozdravi majora Rašića, i bude u isti hip, na ovoga mig od c. vodnika Avrama Trboevića sa leđa ustreljen (za prvi svoj zgoditak taj dobi od kapetana Dursta odmah na licu mjesta zlatan cekin).
Kvaternik se ogleda i progovara. Ta vi ste moji, šta bi se ja bojao; nu za pet ran Božjih, za što od mene ljudi ubijate? Ja se predajem: dajte me sudu, gdje ću za sve odgovarati a troškove ću ja platiti! Sa više tanetah pogođen, sruši se i ispusti svoj hrabri veliki duh; isto u času i Bach, koji progovaraše samo: šta Krajišnici, zar i vi nevernici? Padajući na zemlju grčevito deržeć svoj revolver dvakrat ga opali u zemlju.
Redovita vojska u zrak grozno zapuškarala, major Rašić glasno zapoveda:

“Samo vojvode ubijajte, drugoga nikoga.
Dvojica ova ovdje; još dok ranjeni bijahu mogli su shvatiti te besede.

Rašić kad ih mertve vidje podvikuje: Feuer einstellen, herren ofiziere zu mir; ustanak je svladan, mir braćo i pardon Rakovičkoj kumpaniji na moju reč, živio naš premilostivi cesar.”
Evo jednog iskaza Mile Trbojevića iz Močila (kućni broj 32, 28 godina starog, pravoslavca, iz Graničarske pukovnije), koji je po vlastitom priznanju bio jedan od onih koji su pucali na Bacha i Kvaternika, a koji je u sudski zapisnik izjavio:
“U nedjelju 8. listopada trubilo je na uzbunu i zapovjedni poručnik Lalić (naredio mi) da sakupim momke u mjestu i pođem u Bročanac, gdje je buknuo ustanak. Što je bilo to sam pokupio i poslao s Lalićem, dok sam ja pošao u drugom smjeru, da pokupim zaostale ljude. Kako nisam nikoga našao otišao sam u Rakovicu i vidio Lalića gdje govori sa načelnikom. Ne sluteći ništa odoh na drugu stranu, ali me tu zaustaviše Lazo Popović i Pero Tepavac, sa pozivom da se predam i da šutim, jer ću inače biti ubijen. Odmah zatim dođoše ustaše iz Drežnika, na što me uvedoše u magazin gdje sam dobio potrebite stvari, koje je narednik Obradović zapisao. Zatim smo prenoćili u Rakovici, kojom sam prilikom odlučio da pobjegnem jer nisam htio pod tuđim barjakom da ostanem, a niti da služim među pobunjenicima.
Drugi sam se dan na putu prema Plavča Dragi udaljio i skrenuo kod Močila kraj stražarnice u Ljubči da se napijem vode. Ustaše prođoše a ja se sakrih u šumu i stigoh utorak navečer u birtiju Steve Kosanovića, gdje je malo kasnije stigao i Miloš Kosanović, koji je pripovijedao da se ustaše pred vojskom povlače i da će stići pred Močila da tamošnje kuće popale, jer su Močiljani od njih odpali. Na to smo skupili nekoliko oružanih ljudi i otišli kući Maksima Momčilovića - svega nas je bilo 36 - u mojoj zasjedi petnaestorica.
Čim je zora svanula dođe putem najprvi Pero Došen, koga smo propustili i viknuli mu neka se ne okreće, jer će biti ubijen. (Kasnije je, po prijekom sudu strijeljan.) Iza njega dođe ko predstraža šest momaka, ali propustismo i njih, da budemo što sigurniji radi ostalih. Čim se na kraju pojavi Rakijaš opali na njega Pero Kosanović na petnaest koraka, ali ga promaši, Rakijaš poviče:
“Ne bojte se braćo, jedna kuja hoće da me straši!” - i maši se za lijevu stranu za revolver. Na to opalismo nas trojica na njega, na što se on mrtav složi sa konja. Iza njega išla su kola u kojima je bio Bach i Kvaternik, a između njih trgovac Trbojević iz Plaškog, kad neko zavikne: “Utekoše kola!”. Na to potrča Maksim Momčilović naprijed, udari puškom preko konja i okrenu kola. Sva trojica što su bila u kolima iskočiše. Trbojević stane - Bach i Kvaternik htjedoše umaknuti. Bach se okrenu i opali iz revolvera na nas, na što Avram Trbojević opali na njega. Bach padne na leđa i opali još jedanput iz revolvera, na što mi zapucasmo ponovo i ostade mrtav. Kvaternik je bio nekoliko koraka dalje i on se okrenu i ispali jedan hitac na nas, ali ne pogodi, na što ja i Petar Momčilović ispalismo puške na njega. Momčilovića puška prevari i ne nastavi; na moj hitac klonu Kvaterniku ruka i objesi se nemoćno uz tijelo. Na to ga uhvati Ilija Kosanović - ostali dotrčaše i ispališe mu u leđa svoje puške - tako da je Kvaternik mrtav na zemlju pao. Odmah na to dođoše naše čete i oslobodiše oficire, i mi se vratismo u Rakovicu. Dalje mi nije ništa poznato. - Mile Trbojević”

Kad su tako, prema Rašićevom planu, pobijeni kolovođe, prema daljem Vrdoljakovom svjedočanstvu:
“Major Rašić priskočio je pervi Kvaternikovim kolima, dignuo poklopac sedalah, izvadio svežanj pisamah i listinah njemu najbolje znanih, isparao ih na mjestu i berže bolje pobacao komade u bezdno gudurah” - svakako samo zbog toga da tako ukloni kompromitirajući materijal, koji bi ga, da je dospio u ruke vojnih sudaca, mogao stajati glave.”
Kerubin Šegvić svoj prikaz Rakovičke bune završava ovako:
“Sad se stala kupiti, hrabra carska vojska, a ustaše se razbježaše kojekuda, jer uvidješe da je smrću Kvaternika i njegovih drugova sve svršilo. Nadođe i pukovnik Šestak, da odredi pokop Kvaternika, Bacha i Rakijaša u jednu grabu uzduž ceste. No prije pokopa njihova su tijela bila posve oplijenjena. Oduzeli su im novac, sat, odijelo, sve. Ostali su potpuno goli. Sutradan stade raditi prijeki sud i bijahu povješani svi odličniji ustaše, a da se nije točno vodio zapisnik. Smrću Kvaternika nestade mnogo važnih dokumenata naše novije povijesti i nestade u rukopisu diplomatske povijesti Hrvatske.”

VRDOLJAKOVO HAPŠENJE I PRVO SASLUŠANJE

Petar Vrdoljak je uhapšen 10. listopada 1871.g. prije podne, dakle još dan prije nego što su poubijani Kvaternik, Bach i Rakijaš, i kako sve okolnosti govore, to je bio prvi akt represije što je nastupila još prije likvidacije vođa ustanka. Rašić (Srbin) je, kao vojni komandant tog područja, izdao nalog da se pohapse oni za koje je bilo notorno da su ovako ili onako sudjelovali u ustanku, a među njima je na prvom mjestu bio Petar Vrdoljak. Petar bi uhapšen kad je iz svoje kuće pošao prema centru Rakovice.
Tog istog dana kad je uhapšen Petar Vrdoljak, Komanda ogulinske regimente naredila je da se započne postupak po odredbama prijekog suda (br. 822) i na samom Rakovičkom terenu. Kao odvojak ad hoc K.K. Oguliner 3. Grenz-infaterie-regiments-gericht, osnovano je posebno sudsko tijelo pod naslovom Special inkvizition. Kasnije će sjedište tog tijela iz Prosičenog kamena biti premješteno u Ogulin (br. 1457 i 1424).
Budući da su Kvaternik, Rakijaš i Bach bili mrtvi, Rade Čuić u bijegu, a Ante Starčević se prema nalazu državnog odvjetnika, po postojećim zakonima, nije mogao s dovoljno formalno-pravnog temelja krivično goniti, jer se nije mogao dovesti u neposrednu vezu sa samim ustankom. Vrdoljak je silom tih okolnosti postao ne samo povijesno, nego i juridički glavna ličnost, oko koje su se počeli plesti konci cjelokupne istrage, i on je morao na sebe preuzeti glavni teret krivice. Povoljnija situacija bila je za Starčevića koji je spadao pod ingerenciju sudstva civilne ili Banske Hrvatske, koja je imala svoj ustavni poredak i sudstvo na visini svog zadatka.
Pojedinosti suđenja, odnosno samo saslušanje trajalo je zaključno do 26.3.1872.godine, što znači da je čitava istraga potrajala gotovo 6 mjeseci. Ona je bila provedena ne samo u Ogulinskoj pukovniji, u kojoj se nalazila Rakovica, i čitavoj Vojnoj krajini, nego i u Zagrebu i nekoliko mjesta Banske Hrvatske.
Samo saslušanje ako bi ga pratili, odvelo bi nas jako daleko i morali bi mnogo stranica ispisati. Uglavnom smo upoznali do sada, kroz tekst, o čemu se radi, pak bi bilo suvišno ponavljati ono što smo već čuli.

Kad je konačno bila završena istraga, glavna rasprava je bila zakazana za dan 13. travnja 1872.godine.
Među najvažnije karakteristike tog procesa spada činjenica da optuženom nije bilo dozvoljeno uzeti branitelja, pa čak ni službene sudom određene, i ako je to bilo njegovo zakonom garantirano pravo.
Sva tri auditora su za Vrdoljaka predložili kaznu od 12 godina teške robije - i na kraju je predsjedavajući (a to je bio major četnik Medić, koji je proglasio ratno stanje i prijeki sud) izdiktirao zapisnik.
Strafgerichtliches Verhandlungs - Protokol da se Petar Vrdoljak osuđuje na dvanaest godišnju tešku robiju, s time da kroz mjesece travanj i listopad bude do kraja robijanja zatvoren u samici. Za travanj zato što je u tom mjesecu izrečena presuda, a za listopad zato što se tada dogodio Rakovički ustanak.

NA ROBIJI U TURSKIM KAZAMATIMA U OSIJEKU

Kao što se vidi iz akta reproduciranog (vidi sliku br. 12 na kraju), nakon izricanja presude, 13.4.1872. godine, trebalo je proći daljnjih pola godine da Vrhovna graničarska komanda u Zagrebu svojim aktom (od 3.10.) naredi K.K. 3. Oguliner grenz regiments commandi u Ogulinu, da kažnjenika druge kategorije Petra Vrdoljaka uputi na izdržavanje kazne u tvrđavsku komandu u Osijeku, kamo je dopraćen 2010.1872., dakle godinu i tjedan dana nakon što je onako tragično završena Rakovička katastrofa.
Tu je Petar trebao provesti 12 godina, dakle do jeseni 1884. godine. Zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti - proslavi dvadesetipeto godišnjice dolaska na carsko i kraljevsko prijestolje Franje Josipa I. Habsburškog - zatvorske su kazne nekim kategorijama osuđenika, u koje su spadali Vrdoljak i drugovi, putem najviše milosti, već 6 mjeseci nakon izricanja, smanjene - dana 5. prosinca 1873. godine. - na polovicu. Nakon 5 godina, dana 15.9.1878. godine, Vrdoljak je konačno pušten na slobodu.
O tom njegovom robijanju, prema do danas nam poznatoj povijesnoj dokumentaciji, ne bi nam bilo ništa poznato da se nisu sačuvale tri molbe za pomilovanje; prva što ga je uputilo petero njegove malodobne djece caru i kralju Franji Josipu, nakon dvije i po godine njegova robijanja; druga što ga je uputila Vrdoljakova najstarija kćerka Magdalena, nakon daljnje dvije godine, i - treća, što ju je on sam uputio Hrvatskom banu, s molbom da preporuči caru i kralju, da ga oslobodi posljedica izrečene i odrobijane kazne.
Iz te tri molbe saznajemo da se Vrdoljak teško razbolio, od veoma opake zarazne očne bolesti, trahoma, koja tada u nehigijenskim uvjetima i nije bila rijetka. U naše krajeve su tu bolest kao i kugu i koleru prenijeli Turci, a sama bolest prouzrokuje gnojne upale očiju, odnosno očnih sluznica s malim čirićima na rožnici; ako se pravilno ne liječi prouzrokuje sljepilo.
Uz to Vrdoljak je bolovao od hemoroida, veoma neugodne bolesti.
Tako se on stalno osjećao bolesnim i iznemoglim iako - vjerojatno - nije točno znao što mu je, tako da je vjerovao da su mu odbrojani dani i da je napustio svaku nadu da će ikada više vidjeti svoje petero malodobne djece i svoje nekad uzorno gospodarstvo. Djeca, kojoj je još prije toga umrla majka, stradavala su možda i više nego on; morala su napustiti školovanje i služiti kod drugih gazda,

Slika broj 12 – Prva i posljednja stranica sumarnog usaglašenog preslušanja Petra Vrdoljaka, koje je potrajalo trideset dana, od 24. veljače do 26. ožujka 1873. godine, i koji sadržava definitivne odgovore na stotinu i četrdeset i četiri apodiktička pitanja, što su ih (vidi sljedeću sliku)

Slika broj 13 - Potpisali na. 19 stranici Petar Vrdoljak kao optuženik, sudac istražitelj Johan Magdafeler, a kao svjedoci Mišović, Strinić, Holjevac i još jedan svjedok čiji je potpis nečitak.

da bi se prehranila. Strahovala su najviše da im otac ne umre na robiji, da na njima ne ostane taj žig, taj pečat “vječne sramote” da im je otac umro na robiji; vapila su ta djeca za milost da im puste oca, da ga bar još jednom vide; da se oporavi na domaćem plitvičkom zraku ili da ga kao slobodnog čovjeka predaju majčici zemlji i da se na njegovom grobu isplaču.
Uostalom, evo te tri molbe za pomilovanje. Prve dvije su upućene Franji Josipu, na njemačkom jeziku, a treću je uputio Hrvatskom banu, na hrvatskom jeziku, sam Vrdoljak. Prva nosi naslov: Eure K.K. Apostolische Majestat Franz Josef I., Glorreicher Kaiser von Oestereich - i u prijevodu glasi:

“Vaše Carsko i Kraljevsko Veličanstvo, Franjo Josipe I., preslavni care Austrijski - petero maloljetne siročadi, bez roditelja usuđuje se pred najvišim prijestoljem Vašeg Veličanstva, izreći svoju pokornu molbu za svojega oca Petra Vrdoljaka iz Osijeka (tamo je bio na izdržavanju kazne) koji je osuđen zbog veleizdaje u Rakovičkom okrugu Ogulinske pukovnije, da se milostivo uzmu u obzir tri odslužene godine, kao dokazani osnov za traženu milost;
a) Kao što smo već češće naglasili, naš otac je za onaj, godine 1871. po stranim fanaticima izazvani ustanak, posve nedužan, i sve je to rezultat samo pakosnih došaptavanja i ludih predrasuda, koje su krive za svu tu nesreću što je snašla nas i našega, do tada od svih poštovanog, vjernog i odano vrijednog oca.
b) Prema onoj neočekivanoj nesreći nije osuđen na strašnu kaznu od punih dvanaest godina samo naš otac, koji je bio pripadnik bolje ljudske klase, finije i književno obrazovan, te podvrgnut skoro nečovječnom postupku među običnim kriminalcima, nego smo osuđeni i mi njegova djeca, kojima je majka već prije umrla, i koji smo tako unesrećeni za svu našu budućnost; nas troje Helena, Dragutin i Stjepan morali smo napustiti dalje školovanje, a dvoje manjih Angelina i Vikica postali su zbog svoje djetinjske dobi posve utučeni.
c) Nadalje, zbog onog žalosnog čina jedno od najljepših i uzornih gospodarstava na Gornjoj krajini, propada: služinčad i radne snage su nas napustili, trpimo glad, čak se moramo odreći i najpotrebnije odjeće; stambene i gospodarske zgrade su sve ruševnije; mnogobrojne stoke je posve nestalo, na što nas je prisilila nevolja. Stoga u takvom stanju bez blaga, nemamo ni đubriva za gnojenje njiva - i posjedujemo samo jednog starog konja.
d) Ali, najgore od svega je neizvjesnost što se rađa u nama, napuštenoj siročadi, koja neizvjesnost proizlazi iz pisama našeg dragog oca: da su mu dani odbrojeni. Posljedice njegove od prije tvrdokorne bolesti hemoroida, koju stalno pogoršava zatvorenički život i loš zrak, takve su da je stalno bolestan i da je napustio sve nade da će ikada više vidjeti nas, svoju nježno ljubeću djecu. Da se ne bi dogodilo da naš dobri otac podlegne strašnoj kaznioničkoj smrti, a nama da se ne uzmogne reći: “Vaš otac je umro na robiji” - padamo nas petero siročadi ničice pred Vašim Veličanstvom i molimo i zaklinjemo Vaše Veličanstvo, za najvišu milost za našega oca, da on na domaćem zraku ili ozdravi i na našu utjehu još nekoliko godina poživi, ili da zbog poremećenog zdravlja u zatvoru, umre kod svoje djece; da mi njega a on nas, još jednom vidimo, pa da ga predamo majčici zemlji, i da se isplačemo na njegovu grobu; sa tog istog groba da uputimo tople molitve za dobrobit, sreću i blagoslov Vašeg Veličanstva, kao i da svemogućem Bogu izrazimo našu zahvalnost.

Rakovica, 26. svibnja 1875. godine.
Helena, Vrdoljak, Dragutin, Stefan, Angelina, Viktorija”

Na kraju te molbe nalazi se žig Općinskog ureda u Rakovici i sljedeća preporuka što ju je potpisao kao seoski starješina Jure Sabljak:

“Općinski ured ovime potvrđuje da je gospodarstvo Petra Vrdoljaka uzdrmano i da njegova imenovana djeca trpe najveću bijedu. - Sabljak, Općinski starješina.”
Druga molba što je upućena caru, kao i prva u studenom 1877.g. je gotovo istovjetna kao i prva, osim što su djeca bila starija dvije i pol godine, a potpisala ju je Magdalena Vrdoljak. Međutim sve je bilo uzalud i Petar je morao još odslužiti 10 mjeseci preostale kazne.
Kad je u jesen 1878.g. Vrdoljak napustio kazamate Osječke tvrđe, temeljito narušenog zdravlja, vratio se u svoju Rakovicu, gdje su ga dočekala već podrasla djeca i razoreno imanje, on je nastojao da se što prije oslobodi tzv. posljedica kazne i zasluži oprost od tog teškog tereta.
Već nakon godinu i pol Petar Vrdoljak je podnio molbu za “oprost od posljedica kazne”, a to je značilo da se oslobodi zabrane vršenja dužnosti starješine zadruge - što bi u slučaju njegove smrti imalo veoma teške reperkusije po djecu.
I tako je Petar slao molbu za molbom, ali sve je bilo uzalud i nikada mu do njegove smrti nije uspjelo dobiti oprost.

VRDOLJAKOVE MOLBE NA KRALJA FRANJU JOSIPA I NA
BANA KHUENA HEDERVARYA

Prije nego što navedem kompletni tekst te molbe, naslovljene s (Vaše Carsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo), s obzirom na činjenicu da će suvremeni čitalac biti iznenađen upravo do karikature dovedenim preponiznim tonom, kojim je ona napisana, da taj ton, taj toliko podanički stil, ne može biti nikakva odrednica Vrdoljakovih karakternih osobina, nego neizbježni stil kojim su se građani jedino mogli obraćati tako uzvišenoj - Apostolskoj - osobi, kao što je bio car i kralj Franjo Josip. Dovoljno će biti da samo podsjetim na slično tituliranje tog istog kralja u Starčevićevim saborskim govorima, u kojima je istovremeno izricao najodređenije optužbe protiv tog istog božanski uzvišenog suverena, i kojima je izravno atakirao na same temelje njegovog prijestolja. To je bio stil onoga vremena, po kojem se može suditi samo o tom vremenu, a nikako o ljudima koji su bili prisiljeni da mu se, u danim teškim situacijama, podvrgavaju.

Dakle, ta Vrdoljakova molba glasi:

«Vaše Carsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo!
U punoj poniznosti usuđujem se pristupiti pred stepenice Preuzvišenog carskog prijestolja i u bezgraničnom povjerenju i carsku blagonaklonost i milost koja se iskazuje svim podanicima Velikog carstva, a naročito onima iz bivše Vojne Krajine, usuđujem se u najdubljem strahopoštovanju podastrijeti moju najponizniju molbu.
1872. godine bio sam optužen, povodom Rakovičke bune, a da uopće nisam u njoj sudjelovao, kao sukrivac zločina veleizdaje, i osuđen sam po presudi tadašnjeg K.K. Kaznenog suda Ogulinske graničarske regimente u Ogulinu na 12 godina strogog zatvora.
Pod okolnostima koje su uzete kao sumnjive: jer sam rođen u Rakovici i tamo sam živio; jer sam apsolvirao studije, pa me se ubrajalo u inteligenciju; jer sam 1861.g. bio poslanik u Hrvatskom saboru, jer sam prigodom službenih putovanja svakom od gospode generala zapovjednika kao političkog šefa tadašnje Vojne Krajine - na izričito traženje mojih sugrađana - uvijek iznosio opravdane molbe graničara; bilo je uzaludno da se zaklinjem da sam nevin.
U zatvoru Tvrđave Osijek doživio sam proslavu 25-godišnjice vladavine Vašeg Carstva i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva i najveću milost oproštaj polovine kazne koja mi je dosuđena.
Nakon što su mi se 1878. godine otvorila vrata zatvora vratio sam se svojoj obitelji bolujući od trahoma, skrhan, ali moralno mrtav, jer sam u smislu kaznenog zakona žigosan kao zločinac.
Nakon toga sam zamolio najponiznijom dvorskom molbom za blagonakloni oproštaj pravnih posljedica izdržane kazne političkog zločina - koji u stvari nije počinjen - a koji je prethodno bio riješen “da je još preuranjeno podnesen.”
Od tada je opet prošlo sedam godina. Sada sam star 67 godina. U brizi i bijedi s kojima se borim drži me još samo nada da će se zahvaljujući Carskoj milosti, ispitati pravne posljedice moje ispaštane kazne.
Stoga se usuđujem zamoliti Vaše Carsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo u punoj poniznosti strahopoštovanja: blagoizvolite Vaše Carsko i Apostolsko Veličanstvo najponiznijem potpisniku milostivo provjeriti pravne posljedice kazne presude preuzvišenom odlukom o krivici zločina veleizdaje i tako onome, koji je na kraju svog života, ponovno dati neporočnost.
U nadi preuzvišenog i milostivog odobrenja te moje najponiznije molbe bilježim se
Vašem Veličanstvu najpokorniji podanik.

Rakovica 10. rujna 1885.» Petar Vrdoljak, graničar


Budući da je u to vrijeme na banskoj stolici u Hrvatskoj sjedio grof Khuen Hedervary, to je ta molba bila upućena njemu. Usprkos upotrijebljenom sličnom podaničkom stilu, kao i u onoj prethodnoj, što je bila neizbježna posljedica tada vladajućih službouljudnih regula, Vrdoljak je nesumnjivo održao svoje dostojanstvo. On je, kao i Starčević, kao Kvaternik, kao i ostali pravaši, koji su Khuena najurili (čak udarcem nogom u stražnjicu, što je bio posebno ponižavajući gest), morao Khuena mrziti iz dna duše, i njemu je sigurno bilo veoma teško pisati te rečenice i pod njih stavljati svoj potpis. Ali - život je takav, kao što to kažu Francuzi, i nema ti druge nego prilagoditi se. Vrdoljak se nije spuštao ispod svog dostojanstva, nije niti jednom riječju odricao svojih nadzora, niti se jednom nedostojnom riječju ponižavao. Odbijajući i formalno svaku pravnu krivicu od sebe, ustrajao je na stanovištu da je robijao bez krivice, a za ustanak da su kriva graničarska militarska gospoda. Kad je on pisao i slao tu molbu, tu “poniznu prošnju”, od rakovičke katastrofe je bilo prošlo već punih četrnaest, a od odsluženog robijanja već punih sedam godina.
Ta molba, koja je, kao i sva ostala ovdje upotrijebljena dokumentacija, sačuvana u Arhivu Hrvatske, u fondu Rakovička buna (u kutiji VII.) glasi doslovno:

“Preuzvišeni Gospodine Bane!
U potpunoj odanosti podložnika usuđujem se pred visoko lice Preuzvišenosti vaše sledećom poniznom prošnjom pristupiti.
Godine 1872. bio sam prigodom Rakovičkog ustanka po Ogulinskom kaznenom sudu s veleizdaje obtužen i na 12-godišnju robiju odsudjen, bez da sam činom ili rečju u tom ustanku ma išta sudjelovao.
U oči puke sumnje i šnjom sudarajućih se okolnostih, da sam u Rakovici rođen i u njoj obitavam; da sam u onom pučanstvu posle dovršenih nauka inteligencii pribrajan; da sam 1861. u Saboru kao zastupnik sedio i proti volji tadašnje militarske gospode po naputku odaslanikah za razoružanje Krajine radio; da sam kroz Krainu službeno putujući gospodu komandirane generale u ime puka pozdravljao i kraiške im tegobe vjerno prinašao; da sam nerado njemački govorio - bilo mi je u onim zamršenim okolnostima nemoguće moju nedužnost dokazati.
Poslije u Osijeku na polovinu dovršene kazne 1878.g., betegom slomljen i očne boli trahoma napadnut, povratih se u razorenu kuću i još razorenije gospodarstvo, koje je pred sedam godina natrag kao tako zvano musterwirtschaft (tj. uzorno gospodarstvo) cvalo, nu bi svakako moralno mrtav jer neimadoh građanskih prava.


Ivan Vrdoljak - Datum: 13.2.2010.

KAKO JE NASTALO OVO RODOSLOVLJE VRDOLJAKA

Sjećam se pok. Mate sina pok. Stipana, ili kako su ga zvali Matan ili Crni, kad je jednog dana, a bilo je ljetno vrijeme i sjedilo se pod kostuljom ispred njegove stare kuće, donio nekakve listove papira i pričao prisutnima kako su na tim papirima upisani svi Vrdoljaci do Guje (mog oca). To mi se duboko urezalo u pamćenje i nikada nisam zaboravio. I dan danas u magli vidim taj prizor. Tada sam još bio dijete, ne sjećam se da li sam još i u školu pošao. Kasnije sam shvatio da je to bilo rodoslovlje Vrdoljaka, koje je po mojim kasnijim saznanjima sačinio don Marko Vrdoljak. To rodoslovlje je zaista postojalo, sjećao se je i pok. Vice Ike Šindikova, također Ivan sin pok. Mate (Matana). Sjeća se i Toma sin pok. Josipa i mnogi drugi. Ali kao da je u zemlju propalo bez traga i glasa.
Kroz cijeli život sam uvijek razmišljao kako to pronaći ili na koji način načiniti novo rodoslovlje, da bi mogao znati tko su naši pretci? Kako su se zvali? Kad su došli na sadašnje prebivalište i od kuda? Stari su poumirali koji bi nešto više o tome mogli kazati, kao npr. Iko Šindikov, Maće, Okanac i mnogi drugi. I tako se to vrtjelo u kolo i uvijek sam bio na početku.
Godine 1986. izlazi u listu “Slobodna Dalmacija” jedan članak o Vrdoljacima i spominju se isključivo splitski Vrdoljaci, što meni ništa ne znači, ali u meni raste još veća želja da nešto učinim. Tako godine 1987. Domagoj sin p. Vice je krstio sina Vicu, a slavlje sa svečanim ručkom je bilo u crkovnoj kući kod don Tomislava Brečića. Među ostalim uzvanicima bio je i don Mijo ili kako smo ga mi zvali Miro, stric Domagojev. Poslije ručka sam ja poveo razgovor o tim knjigama i gdje se što može naći. Don Tomislav je donio neku, meni tada nepoznatu, knjigu i čitao tko je od koga. Onda se sjetio da ima jedna još starija (to su bile knjige “Stanja duša”) i u toj najstarijoj koja je u Župskom uredu pronašao je mog šukundjeda po imenu Petar. Ja pitam tko je njegov otac, a don Tomislav mi odgovori: “E tko će to znati!” To me se toliko dojmilo da sam bio nestrpljivo znatiželjan. Uhvatio se ja don Mije kao “pijan plota”. “Daj, Miro”, ja mu govorim, “izvadi to rodoslovlje, pronađi još starije matice ako ih ima? Ti to možeš, osim toga, školovan si, ima zavrzlama sa pisanjem, ti ćeš to lako srediti.” Don Mijo mi reče: “Ivane, ti to napravi, ja ću te odvesti u Biskupiju, u biblioteku, pa traži, ti si mlađi, a ja sam star za to i nemam živaca, to je užasan posao, tako da znaš”, govori Miro. Vidim! Ne mogu ga nagovoriti. A ja kažem, što ću ja tamo moći pročitati kada ću naići na bosančicu, talijansko ili možda još koje pismo. Nemoguće za mene. Prvi put poslije toga kad sam sreo don Juru Vrdoljaka, mog dragog rođaka, koji je tada bio tek godinu i nešto više svećenik , mislim, on je mlad, nema druge nego se njega uhvatiti, pa što bude! Tako je i bilo. Juri sam sve ispričao i od njega tražio da to on učini kad već Miro nije htio. Ništa mi Jure nije obećao, ali mi je rekao da on nema baš vremena, ali kad bude mogao, da će vidjeti. O tome smo razgovarali nekoliko puta i jednog dana, mislim da je bila 1989. godina, don Jure dođe kod mene u moju “butigu” u Splitu, Tolstojeva 7, noseći jednu staru knjigu poprilično propalu i rutavu, govoreći: “Evo, to je ta prva Zadvarska matica u kojoj je i Grabovac. Ovo moram za sat vremena vratiti u arhiv, jer se to ne daje van knjižnice.” Don Jure je o svom trošku fotokopirao cijelu knjigu i ponovno došao kod mene rekavši: “To je to!”
Malo pomalo, oko godinu dana je Jure to prevodio sa bosančice na latinicu, ne samo Vrdoljake, nego cijeli Grabovac i uručio mi to 1990. godine.
“Nastavak ti je u Grabovcu, pa nastavi”, reče mi. Iz te prve matice smo izvadili tek nekoliko imena možda desetak.
Iza toga sam kontaktirao sa don Tomislavom Brečićem, župnikom u Grabovcu; obećao mi je da ne će biti problema, ali ne može tada kad bih ja mogao, a ja ne mogu kad bi možda on mogao, i tako se to produžilo šest do sedam godina.
Jedne večeri listopada 1997. godine odlučim se agresivnije ići u koštac sa tim i telefoniram don Tomislavu, na što mi je on rekao: “Pa dobro, dođi sutra popodne.” Sutra ja iz Duća u Grabovac, kad tamo nema struje, ali unatoč tome smo započeli i nešto izvadili, a meni govori don Tomislav: “Mani se toga, s tim ti je teško izići na kraj, tu ima svašta, i masno i pokidano itd.” Dogovorismo se ponovno za ponedjeljak u idućem tjednu. Kad sam došao kući razmišljao sam kako moram stotine puta iz Duća u Grabovac, svaku večer, a priznat ćete, to nije lako. Predložim mu da mi da knjige kako bi ih malo pročitao i obradio podatke. Ali don Tomislav ni da čuje, kaže mi: “Što ti je?! Ne mogu ti dati knjige, nikako ne dolazi u obzir.” Predložim mu: “Dajte da ih kopiram.” Ni to ne dolazi u obzir. Ipak me on jedne večeri nazove telefonom: “Dođi, kopirao sam ti.” Tu je bio kraj mukama.
Sve sam izvadio, napravio shemu, ali se sa tim ne zadovoljavam. Što je sa ostalim Vrdoljacima po cijeloj Domovini i svijetu. Odmah sam uspostavio kontakt sa fra Vjekom Vrčićem u Imotskom i on mi šalje kopije “Stanja duša” iz Imotskog, sve sam obradio, sve se uklapa u moju shemu, i oni su svi od naše Grabovačke loze. Kako? To ćete doznati kroz tekstove koji slijede.
Idemo dalje. Medov Dolac istražujem, svi su također iz Grabovca, sve je savršeno čisto.
Jednog dana dolazi k meni u “butigu,” u Splitu, ing. Žarko Vrdoljak. Predstavi mi se rekavši da ga je don Jure poslao i uputio kod mene. Žarko je izvadio jedan veliki dio svoje loze, ali nije znao početak loze i da li ima veze sa nama. Ustvari, on je imao od 4. do 10. generacije. Razradio sam sve i tako se dobro uklopilo u moju shemu. Žarko je bio presretan da zna konačno sve do kraja. Taj Žarko je pronašao rodoslovlje Vrdoljaka kod unuke od dr. Josipa Smodlake, kojem je majka Filomena od imotskih Vrdoljaka, a to je isto rodoslovlje koje je imao i Mate (Matan) sa samog početka ovog uvoda, kojeg sam ja zapamtio. Stoji gore na vrhu na lijevoj strani u samom zaglavlju: “Podaci iz 1870. godine dobiveni od don Marka Vrdoljaka iz Grabovca”, ali samo su vođena imena muških bez ikakvih drugih podataka.
U jednom neformalnom razgovoru u Grabovcu prilikom posjete Vici pok. Ivana (bio je teško bolestan) sreo sam njegova sina Ivana koji živi u Zagrebu. Ivan mi je rekao da pozna neku doktoricu u Zagrebu koja se preziva Vrdoljak, da je iz Dervente i da tamo u Bosanskoj Posavini ima oko 120 obitelji Vrdoljaka.
Nisam imao mira, tražio sam u pošti u Splitu telefonski imenik i pronašao neke Vrdoljake. Nakon mnogobrojnih poziva, namjerim se na jednog iz Dervente po imenu Petar, on me uputi na njegova brata Juru Vrdoljaka. Taj Jure se bavi isto rodoslovljem Vrdoljaka iz Dervente, ali ne može daleko budući da nema knjiga - matica koje su zapaljene u II. svjetskom ratu. Rekao mi je da je negdje pročitao da je došao u Derventu neki Jakov godine 1782. sa ženom Lucijom i petero djece, da su došli iz Runovića kod Imotskog. Njihova imena su uglavnom, Jakov, Stipe, Mate, Ante, Jure, Petar, itd.
Svi uglavnom dugo žive 70 - 90 godina. Živjeli su pretežno od zemljoradnje, ali imaju dosta i školovanih ljudi po Zagrebu. Oko Dervente je bilo 5 zaselaka po nekoliko kuća.
Nakon mjesec dana opet me zvao Petar da je pronašao knjigu (sličnu knjizi o plemenima Imotske krajine) za Derventu. Piše u knjizi da je došao Jakov iz Runovića, pod opaskom u matici br. 5, 1786. godine u Lupljancu Gornju kod Dervente. Knjiga piše o starinama, a izišla je 1978. godine.
Također mi je rekao da ima jedan zaselak u kojem tvrde da su došli sa Bugarsko-Rumunjske granice. To tvrdi njihova predaja. Ima ih desetak obitelji. To je vrlo moguće, pogledati: lozu 3. šestu generaciju Zlatko-Julijan, kojeg sam pronašao da je otišao u Plovdiv (tamo piše opširnije).
Slijedio sam informaciju i razgovarao u Runovićima s tamošnjim župnikom 6.2.1998. godine. Potvrdio mi je nakon pregleda knjiga da nigdje nije našao da su zapisani Vrdoljaci u Runovićima; vrlo je moguće da je Imotska krajina, ali gdje?
Tražio sam od fra Stjepana u Slivnu, da mi da nešto o tamošnjim Vrdoljacima. Najstarija godina koju ima u Slivnu je: Toma pok. Jakova i pok. Lucije rođ. Grepo, rođen 14.3.1873. godine. Starije knjige nema. Iz toga se ne može ništa zaključiti.
Pokušao sam riješiti pitanje u Drinovcima u Hercegovini gdje žive Vrdoljaci na dvije lokacije. Upoznao sam Krešu Vrdoljak iz Drinovaca, profesora u Sarajevu, koji je došao do mene posredstvom Ferde Vrdoljak iz Drinovaca godine 1998. Taj Krešo se bavi također rodoslovljem Vrdoljaka iz Drinovaca. Obećao mi je poslati tamošnje matice, do danas nisam ništa dobio.
Dana 7.9.1999. godine sam pošao u Otok kod Sinja (posredstvom don Jure Vrdoljaka) kod fra Mirka Buljac. Pregledao sam na brzinu tamošnju prvu maticu iz 1742. godine. Našao sam najstariju godinu 1747. vjenčanja, Joanes Verdogliak (na str. 207.) i još 5 vjenčanja, Simone 1747., Antona 1748., Mateusa 1749., Mateo 1756., Antona 1756.
Najstarija godina smrti (morte) je zapisana 17.6.1756. Joanis, 1757. Georgij, 1759. Antonius, 1765. Mateus, 1766. Joanes itd. Na osnovi ovih podataka nisam mogao ustanoviti da li su od Grabovačkih Vrdoljaka.
Istoga dana kad i Otok, obišao sam i arhiv fratara u Sinju. Nisu mi dali nikakve podatke sa izgovorom da tražim u Zadru, da su njihove stare knjige oduzete od komunista poslije II. svjetskog rata.
Dana 5.8.1998. godine sam dobio najstarije “Stanje duša” iz Neorića (preko posrednika don Jure Vrdoljaka). Na str. 174. najstarije zapisano ime Jozo Vrdoljak, Filipa i Ive Sarić rođ. 19.3.1864. godine, Pavao, Filipa i Ive Sarić (ne Šarić) rođ. 17.2.1855. godine (dva brata na str. 176.), Ante, Marka i Marte Veić rođ.5.10.1869. godine, Nikola, Ante i Luce Marasović, rođ. 24.7.1909. godine, (na str. 178.) Ivan, Luke i Mande Veić, rođ. 12.6.1853. godine, itd.
Došao sam do zaključka da bi se moralo obraditi čitavu Sinjsku krajinu kako bi se pronašao prvi koji je tamo došao i na osnovu toga doznati kako su se razilazili po pojedinim mjestima oko Sinja. To sada nije moguće, jer iziskuje mnogo vremena i razumijevanja u pojedinim župama.
Dobio sam kopiju “Stanja duša” iz župe Sv. Križa u Splitu, posredstvom don Jure Vrdoljaka. Tu je zapisana najstarija godina 1807. Doimo Vrdogliach star 32. godine i njegova žena Nikolina Astić 1809. stara 31. godinu i njihovi potomci Ante 1842., Đio 1844., Marko 1846., Jerko 1849. i Marin 1853. godine (str. 30).
Drugi upis (str. 201.) Ivan Verdogliach sin Josipa (Giussepe) i Barbare Veić iz Neorića, star 43. god. rođ. 1794. god. njegova žena Anka Cimpirita 1804. god., onda slijede potomci itd.
Treći upis na (str. 241.) Ante star 42. god. umro 1853. g. što znači da je rođen 1811. god. i njegova žena (ime nije čitko) Peronja 34. god. stara i onda slijede njihovi potomci, ali piše odakle je došao pod (patria) Neorić.
Obišao sam Ostrvicu kod Gata u Poljicima, kod tamošnjeg svećenika nisam mogao naći Vrdoljake, međutim u Omišu žive dva brata Franko i Ivan iz Ostrvice, a starih knjiga nema.
Pronašao sam rodoslovlje Imotskih Vrdoljaka, posredstvom Frane Franchechia iz Imotskog, nastanjenog u Splitu, koji me je upoznao sa dr. Držislavom Pavičić iz Imotskog sa stanom u Makarskoj, to je sin od sestre Antona - Tonča, glumca-režisera nastanjenog u Zagrebu.
Rodoslovlje datira od 1925. godine a sačinio ga je Petar Smodlaka, brat poznatog dr. Josipa Smodlake, a njihova majka je od našeg plemena. To rodoslovlje se donekle slaže sa mojim, osim što je sami početak i dolazak u Grabovac zasnovan na pogrešnim osnovama, a ne može ni biti drugačije, jer je sačinjeno po predaji, odnosno po priči njegove majke Filomene koja je tada imala 80. godina.
Evo tog početka, kako je zapisano - citiram:
“Oko polovice sedamnaestog vijeka, dakle pred skoro 300 godina, došao je u Makarsku u Dalmaciju, proganjan od Turaka, srpski general Ivan Bakić sa svojom četom (što nije točno, jer od Bakića su postali pleme Banjak, a od Banjak pleme Lizatović, a od plemena Lizatović, Vrdoljak. Lizatović je došao u Grabovac). Da bi isti ostao u Makarskoj, te štitio građane od tuđina, darovaše mu u Makarskoj kuću, a u okolici Makarske posjed zvan Vrdol. (Što nije točno, jer je bila župa Vrdol u Imotskoj krajini; Krstatice, Slivno, Župa itd.). Po ovome posjedu zvahu ga Ivan iz Vrdola, dok mu kasnije nametnuše novo prezime Vrdoljak. Mora da je bio plemićkog roda jer je sobom donio obiteljski grb, koji se i sada čuva kod roda Vrdoljaka u Imotskom. Ovo bi imao biti praotac Vrdoljaka. (To nije točno, jer sam na osnovi matičnih knjiga ustanovio da je Grgo osnivač plemena Vrdoljaka, a Ivan je bio brat Grge koji nije imao potomke, može se u rodoslovlju pročitati sve o tome). Piše dalje: Budući vojnik, nemirne ćudi, ne mogaše mirovati i ostati trajno u Makarskoj, već nakon nekog vremena ostavi i kuću i posjed i odseli u Grabovac. (To nije točno jer su preko Makarske odselili u Krstatice po dr. Josipu Smodlaki). Kuću u Makarskoj prisvoji njegov ađutant, a posjed u okolici Makarske seljaci. Kao što se razabire iz priloženog rodovnika Ivan imađaše sina Marka. (Marko je zaista prvi rođeni u Vrdoljacima, ali od Grge, a ne od Ivana). Dok mu stari otac ode netragom u svijet, Marko ostade u Grabovcu i oženi najbogatiju djevojku, jedinicu kćerku u mjestu i steče po tastu u nasljedstvo veliko bogatstvo. Marko imađaše šest sinova, (to je točno), jedan mu sin imenom Frane odseli u Koprivnicu u Hrvatsku. (To nije točno jer šest sinova od Marka su imali ova imena: Ivan, Mate, Jerko, Antonio, don Andrija i Mijo.) Jedan imenom Jerko odselio u Imotski, (to je točno) dok za ostalu četvoricu nije njegovoj majci ništa znano. Svakako od ovih neznanih potječu Vrdoljaci u Grabovcu (to je točno) i po ostaloj Dalmatinskoj zagori, jer ih danas ima i u Sinju, Muču, pak u Splitu itd.
Jerko praotac Vrdoljaka (Imotskih). Njemu otac Marko sagradi kuću u Imotskom, (to nije točno, jer je ta kuća prije bila sagrađena - vidi lozu 3., Jerko 3. generacija) i dade mu 100 cekina da trguje.” Završen citat (dalje nema potrebe citirati).
Da bih došao do ovog rodoslovlja kojeg vam predstavljam u cijelosti, zaista je trebalo uložiti mnogo truda, vremena i živaca, potrošiti dosta zimskih večeri, jako mnogo telefonskih kontakata, koje nije moguće sve obznaniti.
Upozorio bih sad na kraju, da ima mnogo današnje djece, što se krste po mnogim mjestima izvan Grabovca, a da ta djeca nisu zavedena u Grabovačke knjige i da mi je to oduzelo mnogo vremena, dok sam telefonom tražio i istražio njihova imena i godine rođenja. Da nije bilo velike volje i ljubavi prema mojim Vrdoljacima, nikada ne bih sastavio ovo rodoslovlje.
Nadam se da će netko od današnjih generacija, ili njihovi sinovi dopuniti ovaj moj prikaz rodoslovlja Vrdoljaka, ispraviti eventualne, moguće grješke, podatcima o sebi, nastojati doći do podataka koje ja nisam uspio prikupiti i predati ih na korištenje budućim potomcima.
Vaš Ivan Vrdoljak - Gujić Duće, studeni 1999. godine.
GRB VRDOLJAKA PLEMIĆA – BAKIĆ

Ing. Žarko, Vrdoljak (loza 3., 8. generacija, red. br. 50 Imotski)
Tragajući za potomcima Zvonimira Vrdoljaka (loza 3., 7. generacija, red. br. 43 Imotski), pronašavši ih u Zagrebu, jedna od Zvonimirovih unuka, po imenu Lidija, udata Marčela, poslala je fotokopiju originala, priloženog grba, kojeg je iz Imotskog donio sobom Zvonimir kada se naselio u Zagrebu.
Zapisi ispod crteža grba: «Stemma familiae Werdoliack» (Grb obitelji Vrdoljak), vjerojatno je naknadno ucrtan na originalu, koji izvorno potječe od Bakića.
Za pretpostaviti je, da je grb Bakića nakon podjele plemena na Lizatoviće, Ivanoviće i Topiće bio sačuvan kod Lizatovića, te da ga je praotac Grabovačkih Vrdoljaka Grgo, donio sobom iz Vrdola i tako je preuzimanjem od sina mu Marka i unuka Jerka, dospio u Imotski i sačuvan u obitelji. Original grba čuva se kod Melite Vrdoljak, udove Zvonimirova unuka Željka u Zagrebu.
Jedan primjerak, fotokopije grba, Žarko Vrdoljak je uručio meni osobno, da ga eventualno po mojoj želji uvrstim u ovo Rodoslovlje grabovačkih Vrdoljaka.
Tko i kada je Bakićima dodijelio plemstvo nije utvrđeno. Moguće je pretpostaviti da se radi o pripadnicima nekadašnjeg starog bosanskog plemstva, koji su nakon turske okupacije Bosne, naseljavali Dalmaciju i od kojih potječu potomci brojnih porodica, pa tako i u Imotskoj krajini Krstići, Rupčići, Mrnjavčevići, Milinovići i drugi.
Definitivan sud o grbu se može donijeti tek na temelju vjerodostojno utvrđenih činjenica, za kojima je potrebno i dalje tragati.
Svibanj 2001. godine
Ivan Vrdoljak – Gujić

Prezime Vrdoljak je prema onomastici, (a to je posebna grana lingvistike i kulturne povijesti, prema znanosti o tvorbi i značenju vlastitih imena i prezimena), svakako etnik, što znači da je nastalo kao pobliža oznaka mjesta i teritorija iz (ili sa) kojeg netko potječe. Tako je nastalo i prezime Vrdoljak prema Vrdolu ili Vrhdolu. To je bila stara župa u Imotskoj krajini, koja se rasprostirala na teritoriju od preko stotinu kvadratnih kilometara, između srednjodalmatinske planine Biokovo, Imotskog polja, Zagvozda i Rastoka. Danas se ta župa (u kojoj je narod podigao crkvu u Vrdolu Donjem, godine 1601., a koju spominje Farlati polovinon 18. stoljeća Illyricum Sacrum) dijeli u četiri župe: Krstatice, Slivno, Župa i Raščane .101)
Izvorna postojbina Vrdoljaka je Imotska krajina, odnosno Krstatice: Naše pleme potječe od starog plemena Banjak - Bakić iz Banj Doca odakle su se preselili u podbiokovsko selo Krstatice. To se pleme kasnije podijelilo na Lizatoviće, Ivanoviće i Topiće. Za vrijeme bečkog ili morejskog rata 1684. - 1699. godine između Venecije i Turske, Venecija nastoji u Imotskoj krajini zauzeti što više teritorija pod turskom vlašću. Ta nemirna situacija odrazila se je i na sigurnost tamošnjeg stanovništva, pa mnogi bježe u mirnija područja, odnosno prema Cetini ispod Zadvarja.
U doba tih zbjegova 1686. godine, ili nešto kasnije, neki od plemena Lizatovića doseliše iz Krstatica u Grabovac, gdje ih prema Vrdolu, pod čiju župu su pripadale i Krstatice, prozvaše Vardolaci.
U žeževačko-zadvarskim maticama (rođenih, vjenčanih i umrlih) za Grabovac, (tada je Grabovac pripadao toj župi) prvi je zapisan Ivan Vardolak, nema zapisa godina rođenja, samo godina i datum smrti 11.10.1719. i njegov brat Grgo Lizatović. Evo kako se nakon toga zapisivalo to prezime po godinama, dok nije konačno ostalo u današnjem obliku - Vrdoljak:

Razvoj prezimena Vrdoljak po godinama

Godina Prezime Godina Prezime

1719. Vardolak 1776. Vardojlak
(prema zapisu don AndrijeVrdoljak)
1734. Lizatović 1783. Vrdojlak
1737. Verdelak 1808. Vrdelak
1744. Lizatović 1809. Vrdoljakov
1755. Lizatović aliti Vardojlaković 1809. Werdoliak
1756. Lizatović ili
Vardojlak 1810. Vrdoljak
(prema zapisu don Ivana Božić)
1813. Vrdoljak
(dalje nastavio don Ante Petković Tadić)

Ovakav razvoj pisanja je vjerojatno zbog neujednačenih pravopisnih normi pojedinog svećenika.
Dr. Josip Smodlaka, koji se također bavio genealogijom Vrdoljaka, (jer mu je majka Filomena pripadala toj lozi), u bilješci uz shemu Rodoslovlje Vrdoljaka, navodi da su naši preci za vrijeme tzv. malog rata s Turcima došli iz južnih strana (Hercegovina ili Sandžak) preko Boke Kotorske, naselili se najprije kod Banj Doca, a odatle prešli u Krstatice, odnosno Vrdol, odakle jedan od njih i to Grgo seli u Grabovac, gdje su ga prozvali Vardolak. Navodi također da su prema pričanju, odnosno obiteljskoj predaji, Vrdoljaci izvorno od plemena Bakić plemića po Kačiću, te da su se najprije naselili kod Makarske i tu sazidali kuću, pa su kada im je ta kuća od neprijatelja oteta, prešli na drugu stranu planine Biokovo i naselili se u Vrdolu, odnosno Krstaticama.
Kada su došli u Grabovac na sadašnju lokaciju Vrdoljaka?
Nažalost to se ne može sa sigurnošću utvrditi jer nema zapisa, pošto tada još nisu ni vođene knjige u Grabovcu, a Grabovac je imao tek nekoliko kuća.
Ima jedan zapis u “čemeru” kako ga mi u Vrdoljacima zovemo. To je zapravo danas vlasništvo Josipa, odnosno njegovih sinova, budući da je Joko (tako su ga zvali) umro. Išao je na ženistvo u Medov Dolac gdje i danas žive njegovi potomci, na istim temeljima u sklopu iste kuće; srednji dio pripada Marku, sinu pok. Mate, a sjeverni dio Ivanu i Dragi, sinovima pok. Ante (Gujića). To je druga najstarija kuća u Vrdoljacima. Prva kuća, zvana “Babina kuća,” danas je vlasništvo Ivana i Stipana, sinova pok. Mate (Matana “Crnog”). Još stoje zidovi bez krova kuće.
Još je vidljiv zapis u “čemeru” (čemer je naziv za podrum ili konobu) svoltan od kamena. Na ulazu u čemer na desnoj strani na kamenu koji je malo isturen na samim vratima nalazi se tekst isklesan (udubljen) odozgo na pismu bosančici, a sa strane na vertikali duboko uklesana 1772.
Ovaj gornji dio teksta, što je isklesan bosančicom, mnogi su pokušavali pročitati, ali bez uspjeha. Po kazivanju Marka sina pok. Mate čak su neki stručnjaci iz Sarajeva to pokušavali.
Prošle godine u ljeto 1998. ja sam to snimao foto-aparatom i predao slike don Juri Vrdoljak, koji je to proslijedio povjesničaru Don Slavku Kovačiću u Sjemeništu u Splitu, koji je razriješio tu stoljetnu zagonetku. Evo tog zapisa:
(U knjizi je ovdje skeniran izvorni dokument)
Prijepis: G. Vrdol. 1703., 1772.;
Fotografirao autor 1987. godine.

Ovaj zapis ima mnogostruko značenje. Kao prva mogućnost prvo slovo G znači Grgo, a Vrdol znači mjesto ili župa njegova prethodna stanovanja, odakle je došao, a 1703. bi mogla biti godina dolaska u Grabovac. Druga mogućnost je prvo slovo G = Grgo, Vrdol. skraćeno = Vrdoljak.
Grgo je imao jednog sina Marka, a njegov brat Ivan nije imao djece. Marko, sin Grge rođen je 1707. godine, a umro je 1797., u 90. godini života.
Dakle, Marko je rođen prije gradnje kuće “čemera”, a svi poslije njega su se vjerojatno rodili u toj kući, jer se vidi da je “Babina kuća” bila sasvim mala.
Treća kuća u Vrdoljacima je kuća Pave i Josipa, sinova Antona, danas Mate i Mije, pok. Josipa (Matišina) i Petra (Perasa). Na njoj je na (somić) zidu sa južne strane uz put zapisano nešto na bosančici, a nešto na latinici. Evo kako piše:
(U knjizi je ovdje skeniran izvorni dokument)
Prijepis: 1826. Pave Vrdoljak kuća – Jozip.
Fotografirao autor 1987.

Ovo je na isti način prepisano kao i prethodno opisani “čemer”, a kao što se čita, kuća je od dva brata Pave i Josipa, koji su rođeni u četvrtoj generaciji Vrdoljaka. Dakle u vrijeme pisanja Pave je imao 42 godine, a Josip 31 godinu života.
Da se bolje razumije treba objasniti da su od Pave nastale obitelji: Josipovi (Mandinini), Pavini odnosno Galćevi i Okančevi, a od Josipa su Grgurinovci.
Kako su se dalje širili i gradili kuće, to nije moguće ovog trenutka ustanoviti, budući da nema nikakvih zapisa, a živući potomci to ne znaju.

Ovdje ćemo govoriti isključivo o Grabovačkim Vrdoljacima, pošto znamo da ih ima po cijeloj našoj Državi i gotovo u cijelom svijetu. Za neke smo utvrdili da pripadaju našoj lozi, kao na primjer: svi Imotski Vrdoljaci potječu od naših iz Grabovca, o tome će biti riječi kasnije. Iz Medovog Doca također, znamo kako su iz Grabovca otišli u Medov Dolac. Don Nikola Vrdoljak službovao je u Medovom Docu, doveo je gore brata Iliju i tu ga oženio. Tako su se razvili u zaseoku Matkovićima, gdje i danas žive. Druga grana je također otišla na ženistvo u Medov Dolac. To je bio Josip, sin Nikole, njegovi potomci žive i danas u Medovu Docu, a neki u Splitu.
Budući da Vrdoljaka ima na sve strane poduzeo sam mnoge akcije da ustanovim da li pripadamo svi istoj lozi. Na žalost moram reći da sam nailazio na mnoge prepreke jer mnogi svećenici nisu voljni i ne pristaju lako dati mi uvid u stare knjige. Zato moram ići uvijek zaobilaznim putem, ili preko nekih veza, da dođem do cilja. Moram istaknuti don Juru Vrdoljaka, mog dragog rođaka (koji je želio isto kao i ja istražiti našu lozu) i odati mu sve priznanje za nesebičnu pomoć koju mi je pružio kod uspostavljanja veza sa župskim uredima, kao i pronalasku prvih matica žeževačko-zadvarskih i grabovačkih.
Čitajući literaturu dolazimo do zaključka da Vrdoljaka najviše ima oko Sinja, Neorića, Graba, Otoka kod Sinja, zatim u Splitu, Slivnu (Drinovcima - Hercegovina), Otoku kod Vinkovaca, Derventi (B i H) Bosanska Posavina, kao i u svim gradovima Hrvatske.
U Leksiku prezimena Republike Hrvatske, danas imamo Vrdoljake u: Bakar 1, Bisko – Sinj 21, Bjelovar 1, Budainka – S.Brod 1,Delovi – Koprivnica 1, Donji Andrijevci – S. Brod 1, Gala Sinj 12, Garčin – S. Brod 3, Grab – Sinj 35, Grabovac 75, Grabovac – Sinj 7, Hrvace 6, Ilok 3, Imotski 7, Karakašica – Sinj 8, Kaštel Kambelovac 2, Kaštel Stari 7, Medov Dolac 11, Neorić – Sinj 77, Nisko 4, Omiš 4, Osijek 14, Otok – Sinj 81, Petrijevci – Valpovo 2, Podvaroš – Sinj 4, Prisoje – Sinj 3, Rakovica – Slunj 5, Rijeka 7, Sinj 12, Skandala – Vukovar 13, Slakovci – Vinkovci 5, Slavonski Brod 6, Slivno – Imotski 86, Split 153, Suhać – Sinj 14, Sutina – Sinj 5, Tenja – Osijek 4, Tomašanci – Đakovo 13, Trnjani – S. Brod 4, Udovičići – Sinj 26, Varaždin 3, Vranjic 13, Zagreb 26, Živogošće 1, Županja 4. 101)
U Izvješću za Vatikan biskupa dr. fra Pave Dragičevića godine 1743., biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine, u knjizi Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini od dr. fra Dominika Mandića, Chicago – Roma 1962. godine, nalazimo Vrdoljake
1743. godine u: Sargevichi – Parohia Livno, na str. 20. Joanes Vardegliach sa 12 čl. obitelji i Thaddaeus Vardegliach sa 6 čl. obitelji.
1768. godine: Sargevichi – Komitatus Livno na str. 136. Stepanus Vardoljak sa 8 čl. obitelji, Ocak (Ođak) Komitatus – Livno Joanes Vardogliak sa 10. čl. obitelji.
Po ovom Izvješću se može sasvim sigurno zaključiti da u to vrijeme nisu bili naseljeni u Derventi, odnosno u Bosanskoj Posavini, gdje ih je bilo najviše naseljeno prije Domovinskog rata.
Prema prijavi boravka, na dan 31. studenoga 2000. godine, u Republici Hrvatskoj, ima prijavljeno 3888 osoba prezimena Vrdoljak.

VRDOLJACI U SINJSKOJ KRAJINI

Fra Josip-Ante Soldo-Sinj, Sinjska krajina 17. i 18. stoljeće

Na strani 69. nalazimo Juru Vrdoljak, koji godine 1699. dobiva veće površine zemlje, kao novi stanovnik Glavica.
Pokreti grupa: strana 71.
Godine 1709. Jure prelazi, pod vodstvom svog harambaše Grgura Cvitkovića, na Muć i tu dobiva nešto malo zemlje da se može prehraniti.

Katastarski popis stanovništva 1709.

Banderija Cvitkovića u Hrvacama:
1. Jure Vrdoljak pok. Andrije s 13 članova obitelji (str. 109.)
2. Petar Vrdoljak pok. Jakova (ne navode se članovi obitelji – str. 109.).
Banderija Žanko:
Mijo Vrdoljak s 8 članova obitelji (str. 108.).
Banderija Veić – Neorić:
Ivan Vrdoljak pok. Petra s 5 članova obitelji (str. 110.).
Banderija Garduna i Vojnića:
Jure Vrdoljak pok. Luke s 4 člana obitelji (str. 113.).
U posebnom popisu sela Vojnić upisane su uglavnom obitelji iz Biska, među kojima se nalazi i Jure pok. Luke.
Osmanlija Toma Čirković (nakon malog rata 1714.) bježi preko granice, a njegove zemlje između ostalih je dobio i Andrija Vrdoljak (str. 116.).
U opsjedanju Imotske tvrđave i njenom osvajanju Sinjani su također pokazali svoje junaštvo.
Ante Vrdoljak popeo se prvi na zid bedema i istakao zastavu svetoga Marka, pa je zato dobio dva dukata mjesečne plaće.101.a)
101.a PAZ – Zadar, Spisi op- prov. A. Moceniga, knj. III. list 22, Isprava od 14. kolovoza 1717.
U zbjegu 1686. godine za vrijeme bečkog ili morejskog rata, nema Vrdoljaka u popisima, pa se može zaključiti da su došli u Grabovac poslije tih godina.
U dodjeli zemlje 1725. godine u Grabovcu nalazimo Grgu Vrdoljaka s 11 članova obitelji (čeljadi) i dobiva 9 kanapa zemlje. (1 kanap = 3.656 m2; dijeli se na 4 kvarte, a kvarta na 210 tavola. Jedna tavola ima oko 4,35 m2).
Prema upisima matičnih knjiga župe Žeževica iz 1705. godine Grabovac se spominje tek 11.10.1719. godine kao dio župe Žeževica. Pri kraju upisa u maticu umrlih nalazim zapis o pokopu Ivana Vrdoljaka (prvo zapisano ime iz Grabovca).

Spominje se don Anton Popović po prvi puta kao kurat Žeževice i Grabovca, evo tog upisa u cijelosti:

“Na 1719. otobra na 11 priminu pokojni Ivan Vardolak iz Grabovca primiv s. sakramente, ukopan kod Blažene Gospe u Zagvozdu don Anton Popović kurat Žeževice i Grabovca.”

Prvi upis u Grabovačku maticu krštenih ovako je zapisan:

“Godine gospodne na 1737 vebrara na 12
ja don Pava Milunović kapelan Grabovca i
Žeževice karstijosam ditića rođena od Marka
Vardolaka i njegove žene Ivanice komu je ime
Matija (Mate). Kumovi su bili Gargur Duimović
a kuma žena istoga Gargura.”
(U knjizi je ovdje skeniran izvorni dokument)

Preslik: Matica krštenih, Grabovac 1737. 1765., list 1.

Preslika: Iz popisa grabovačkih kuća 1727. godine, list 112.
Kuća Gargura Vardolaka

Kuća Gargura Vardolaka

Grgur sin Markov g. 58
Ana
Marko
Kate žena negova
sin niov
ćer niova g
g.
g. 45
20
17
Mande ćer niova g. 17
Mare ćer niova g. 13
Matija ćer niova g. 9
Petruša ćer niova g. 5
Pavica ćer niova g. 5
Ana ćer niova g. 3
Ivanica godišć 67

Na temelju matičnih knjiga, žeževačko-zadvarskih i grabovačkih nedvojbeno sam utvrdio, da je praotac grabovačkih Vrdoljaka:

1.Grgo sin Marka 1. generacija
Rođen 1675. godine, a umro je 16.2.1755. godine u 80. godini života.
Za to vrijeme, može se vjerovati da je to duboka starost, budući da je tada životni vijek bio mnogo kraći.
Prema našim saznanjima Grgo je zidao (vjerojatno) prvu kuću, danas poznatu kao “Babina kuća”. Njeni zidovi još stoje, a zidana je kamenom u suho. Još se nazire u desnom uglu (odnosno kantunu gdje je bio smješten) komin na kome se ložila vatra i kuhalo. Ima vrata sa zapadne strane, bez prozora u tom polu - prizemlju (jer je jedan dio pod zemljom). Na somiću, sa sjeverne strane, nalazi se otprilike na I. katu jedan otvor. Pitanje je da li je prozor ili su vrata? Nije moguće utvrditi jer nema gornjeg dijela koji se je srušio. Danas je sva zarasla u razno drveće i kupinu. U toj kući su se počeli rađati Vrdoljaci koje ćemo kasnije sresti i doznati nešto više o njima, a koje do sada nismo poznavali.
Žena Grge, Ana, nema zapisa prezimena, rođena je 1682. godine, a umrla je 1.4.1767. godine u 85 godini života.
Prvo dijete koje je rođeno bio je sin Marko rođen 1707. godine. Onda su slijedile dvije kćerke blizanke: Kate i Mande 1710. godine i nakon njih još

petero ženske djece. Dakle jedan sin i sedam kćeri. Sigurno je uvidio da mora graditi novi dom, i već je i započeo vjerojatno 1703. godine s gradnjom, kako je uklesano na ulazu u “čemer” sa desne strane (unutra). Ali ovog puta kuću dugu otprilike 15 m i široku preko 5 m, sa već spomenutim “čemerom” i gore poviše još jedan kat. Danas je ta kuća urušena i bez krova. Krov se srušio otprilike između 1962. do 1965. godine. Bila je pokrivena pločom cjepanicom. Čemer je nepomičan i prkosi godinama što ih nosi na svojim leđima. Građeno je sa gašenim klakom, crvenicom i pržinom. Evo to je sve što se zna o Grgi.

2.Ivan sin Marka 1. generacija
O Ivanu se ne zna gotovo ništa. Ne zna se kad je rođen, a umro je 11.10.1719. godine. Ako ga usporedimo sa Grgom ispada da je dosta mlad umro, a pokopan je u Zagvozdu kod crkve Blažene Gospe.
Žena Ivana, Ivanica, nema zapisa prezimena, rođena je 1660. godine, a umrla je 20.7.1750. godine u 90. godini života. Dakle, živjela je u zajednici sa Grgom kao udovica 31 godinu (vidi popis kuća). Ivan je prvi upisan u maticama žeževačko-zadvarskim i grabovačkim.

3.Marko sin Grge i Ane 2. generacija
Kao što je gore već zapisano, rođen je 1707. godine u Grabovcu, a umro je u Imotskom 28.10.1797. godine u 90. godini života. Dakle, prvi rođeni u Vrdoljacima. Zapisan je kao Lizatović, jer su se tada tako zvali (vidi razvoj prezimena Vrdoljak). Prvi put je zapisan Vardolak njegov stric Ivan 1719. godine.
Žena Marka, Ivanica Čeglević iz Zagvozda, rođena 1706. godine, a umrla 28.8.1776. godine u 70. godini života.
Pošto je Ivanica umrla 11 godina prije Marka, Marko je ostao kao udovac u svojoj 79. godini. Zašto je umro u Imotskom?
Kako je ostao u 79. godini udovac, vjerojatno se nije mogao brinuti sam o sebi, i Jerko, njegov dobrostojeći sin, dovodi ga pod stare dane sebi u Imotski, gdje je umro i pokopan u 90. godini.
Zato don Andrija u svojoj oporuci 1822. godine u Rakovici spominje oca Marka, da je pokopan u Imotskom.
Marku i Ivanici se rodilo devetero djece, od toga šest sinova, koja su se rađala ovim redom: Ivan rođen 21.12.1733., Matia (Mate) rođen 1737., Jakovica rođena 1741., Jerko rođen 1743., Anton rođen 3.(5.)6.1744., Klara, Mande, Andrija 20.(24.)12.1749. godine i Mijo (od njega nema zapisa godina).
Pretpostavka da su sva djeca rođena u drugoj kući - “čemeru” je vrlo moguća, mada se ne može sa sigurnošću utvrditi.

Od ove generacije će se početi naglo razvijati i širiti naš rod, pa će se neki od njih razasuti po svijetu i roditi mnoge sinove i kćeri, od kojih će mnogi postati slavni i priznati, školovani itd. To je obrađeno pojedinačno u nastavku.
Dakle, do dolaska ove generacije, naši preci živjeli su zajedno, odnosno u zajednici. Pošto su se starija četiri Markova sina oženila i imali svoje potomke, tu su nastale četiri loze, tako sam ih ja nazvao i obradio, shematski prikazao svaku lozu za sebe, pa sam tako i tekstove obradio po lozama, da se čitatelj bolje i lakše snalazi.

1.Ivan sin Marka je loza 1., a njegovi potomci su po nadimcima kako ih mi danas poznajemo: “Rupaši”, a pod Rupaše spadaju: Bašini, Dudini, Gujićevi, Ilijini (Medov Dolac), Jokini (Medov Dolac), Kanada itd.

2.Mate sin Marka je loza 2. , pod nadimkom “Popovci”: Tomini, Šindikovi, Matanovi, Mačini, Marendićevi, Rakovica: Bartul i slavni potomak Petar.

3.Jerko sin Marka je loza 3. - njegovi potomci su slavne ličnosti. Imotski: fra Jere Luiđi - pjesnik, Ana - pjesnikinja, Anton-Tonči - glumac-režiser, Dražen - novinar, muzički kritičar (London, Sofija, Plovdiv, Beč, Trst itd.)

4.Antonio sin Marka je loza 4. - njegovi potomci su: Pavini, Josipovi (Mandinini), Okančevi, Grgurinovci (Afrika, Kanada, Australija itd.)

5.Don Andrija sin Marka - prvi svećenik iz roda Vrdoljaka.

6.Mijo sin Marka - nije imao muške potomke već dvije kćeri.

Evo, to bi bilo ono najosnovnije što sam istražio o Vrdoljacima, od samih početaka do treće generacije, tj. dok su živjeli u zajednici. Od sada ćemo obrađivati po lozama, kako slijedi.


« Natrag na popis prezimena | Komentirajte!