U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji je izaša članak o našem Ogorju. U potpunosti ga prenosimo ode jer u neku ruku opravdava bitak ove stranice i potvrđuje značaj našeg sela i stanovnika za Split, Hrvatsku, Zemlju, a i šire :-)
Strikan i Netjak, Smojini velomišćanski junaci, što mislite, odakle su bili? Odakle su se spustili dolje, u Split? Iz Ogorja, naravno, odakle bi drugo!
Dobro, dobro, nigdje se baš onako šćeto-neto ne kaže da su ta dva sjajna lika bili Ogorani, ali da su nadošli s brda, ili točnije iza brda, iz vlajlanda, to se dalo zaključiti i na prvi pogled i, još više, na prvo uho.
A da im je adresa bila baš Ogorje i da nema drugog Boga nego da je tako, e to će se , istina neznanstvenim putem, pokazati – ma što pokazati, ma dokazati - u nastavku ovog teksta. Teksta koji ima ambiciju Splitu i Splićanima kao takvima dati na znanje da su legendarni Strikan i Netjak preuska metafora za sve ono što je grad dobio iz Ogorja. Da im je, Splitu i Splićanima, baš iz Ogorja – ne računajući tragače za boljim životom iz ostalih ubogih naselja dalmatinske teraferme opisane u Fortisovim librima – sela protegnutog između Moseća s jedne i Svilaje s druge strane, stiglo puno toga nenadoknadivog, nezamjenjivog i dragocjenog; puno vitalnih sokova, zdravog i radišnog fizikusa, bistrog uma i otvorenih očiju...
Stipe Bešlić, ogorski svećenik, pred župnom crkvom Svetoga Jure, gdje smo ga susreli – ali ne usisavač za prašinu, nego za ljude. Iz njega nam se sve više naših Ogorana vraća u sprovodu, i to vlastitome. Godišnje učinimo ovdje tridesetak pokopa i od toga bar dvastipet ljesova stigne iz grada, iz Splita. A krštenja u selu bude desetak na godinu, iz čega se lipo vidi di smo i kako smo se rasporedili. U župi je sada 230 obitelji, ali je u zadnju godinu i po izgrađeno deset novih kuća, što je možda i neki božji znak. Škola ima osam razreda, no ni đaka nema puno više, tek trideset i koji. Jedino nam vjeroučiteljica živi u Ogorju, svi drugi učitelji svakodnevno dolaze iz grada – govori fra Stipan, ozbiljan kao na oltaru, i priko oka gleda, a di nego prema Splitu: tamo je Ogorje, svi su tamo.
Pa da, tako je i rečeno na početku ovog zapisa o Splitogorju. Familije Biuk, Rađa, Elez, Runtić, Kapitanović, Kapetanović, Leskur, Ljubić, Bulić, Karan, Boko, Tešija, Samardžić, Kerum, Muslim, Kurobasa, Sivro, Šimić, Malenica, Bučević, Ninčević, Bočina, Topić, Čolak, Kokeza, Čorvilo, Cvitković, Burmaz... pa Tokić, Dadić, Miletić, Akrap, Jukić i Pralija.
Koga god poznajete od ljudi s ovim prezimenima – a u pravilu se tako zovu i podsvilajski zaseoci – taj vam je, nije sad važno u kojemu koljenu, iz Ogorja. Pola Splita. Usput budi rečeno, toliko ih je da se – i u Splitu, dakako – međusobno razlikuju i po obiteljskim nadimcima: Rađe su Šešule, Vuletići i Vicerevići; Kapitanovići se odazivaju na Pakajići, Arambašići, Rogići i Džige; Leskuri su Benčine i Šuškići , a Kerumi Rozgići, Čekići i Ljuštići...
Među najbrojnije Ogorane, odnosno Splićane, spadaju Rađe, Kapitanovići, Bulići, Leskuri i Kerumi. Lako bi se moglo dogoditi da i vi koji ovo čitate poznajete mnoge Splićane-Ogorane, ili barem neke koje ću izvući iz maca, a da se, sačuvaj Bože, ne uvrijede oni koje ne spomenem, iako bi i te kako miritali po svojim znanjima, sposobnostima, ulogama i zaslugama za stari i novi zavičaj. Jer, brate, puno ih je, tko će to sve. Evo, samo kad o Rađama govorimo, Mihovil je istaknuti ragbijaš i sportski kroničar, osnivač „Nade“; Dino je veliki košarkaš, svjetskog ranga i uspjeha; atletičar Krešimir prvak Hrvatske u bacanju kugle; i boksač Jure je državni prvak; Luka je samozatajni svećenik-isusovac, Tonči vrijedni speleolog, pokojni je Tihomil bio ugledni bankar... a Mate Rađa, cijenjeni poduzetnik u trgovini – čovjek kojem za svoje rodno mjesto ništa nije teško poduzeti - dobri je duh Ogorja u Splitu i Splita u Ogorju, i u vremenima kad se ispod Svilaje odlazilo i sad kad bi se trebalo vraćati, makar o vikendu. Vice Kapitanović ugledni je fratar, profesor na splitskoj Teologiji; Jure je bio osnivač Croatia Airlinesa i predsjednik Svjetskog udruženja kontrolora leta; jedan je Ante kamerman, a jedan drugi - Ante Kapitanović Pilin, iz familije Pakajića - vozač u „Slobodnoj“, nezaobilazni je medijski ataše Ogorja, neslužbeno akreditiran za Split, Dalmaciju, Hrvatsku i Europsku uniju; Ana je osnovala i uspješno vodi KUD „Komaštre“. Među Leskurima možda poznajete Piću, vrsnog nogometaša NK Split i malonogometnog čarobnjaka; ili Jasenku, novinarku „Slobodne“; ili Ivicu, poduzetnika. Od Bočina, Stipe je veliki „graditelj Zagore“, osobito „prepoznatljiv u asfaltu“ ( kažu da je jednom čak i Ante Jurjević Baja podviknuo – s uočljivom dozom poštovanja prema drugu Stipi – da mu je „oni vlaj asvaltira cilu Zagoru, a mi ni Rivu u Splitu nismo uredili kako valja“); Cvita Bočina u Splitu je „sto godina“ bila matičar, vjenčala je tko zna koliko Splićana; Ivica je cjenjeni gospodarstvenik, sada u impresumu „Slobodne“. Grgo Elez, nekad direktor Osiguranja, doveo je, kažu, struju u Ogorje; Vlado Dadić ugledni je kirurg-urolog u splitskom KBC-u, a Ivan je iz Splita „produžio“ u Zagreb, gdje je sada dekan Prometnog fakulteta. Ivo Boko godinama je novinario na Radio Splitu i u „Slobodnoj“; sin mu Jasen novinar je, publicist i teatrolog. Ante Tešija, političar-liberal i spisatelj, Kristina je novinarka, Željko, Nediljko, Ivica i Marko poduzetnici...
Tko je ‘najdalje dotra’?

Link na članak: Slobodna Dalmacija

izvor: Slobodna Dalmacija, 14.02.2010.