Prezime (nasljedno obiteljsko ime)
izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć"
S jezičnog motrišta složenica prezime nastala je od staroslavenskog prijedloga "prez" i imenice "ime". Dakle, prezime je ono što je preko osobnog imena, imenom, a do polovice 16. stoljeća ovaj se pojam često pisao i razdvojeno: prez ime.
Prezime je i dopuna imenu neke osobe drugim odrednicama, koje primjerice označuju rod, rodbinu, pleme, svojtu ili pak mjesto prebivanja. Ipak se prezime najčešće javlja kao dopuna osobnog očevim imenom u obliku posvojnog pridjeva ili atributa. Prezimenom je postalo tek onda kada su ga osim sinova i kćeri svom imenu počeli dodavati i sljedeći naraštaji potomstva. Jedan od najstarijih primjera procesa "oprezimenjavanja" bila su braća Agamemnon i Menelaj, čijim je imenima Homer dodao i pridjevak Atreides, što znači sinovi Atrejevi.
U starih Rimljana osobnom imenu (nomen) dodavalo se umjesto današnjeg prezimena (praenomen) ime roda (nomen gentilicium), kojem je ta osoba pripadala, a zbog razlikovanja imenjaka iz jednog plemena dodavao se i nadimak (cognomen): Marcus Tullius Cicero, što znači Marko iz roda Tulijevaca s nadimkom Ciceron, kojeg je dobio jer je imao bradavicu u obliku ploda graha slanutka (latinski cicer = slanutak); Marcus Iunius Brutus, što znači Marko iz roda Junijevaca s nadimkom Brut, što je došlo od latinskog brutus = glup, težak.
U islamskom dijelu čovječanstva osobnom se imenu dodaje očevo, a između njih se u Arapa umeće "bin" ili "ibn" što znači sin: Osama bin Laden, dakle Osama sin Ladenov ili Mehmet ibn Suad, što znači Mehmet sin Suadov.
Klica prezimena ipak je zametnuta u srednjem vijeku, a za što su postojala dva važna razloga. Prvi razlog: vladajući feudalac želi označiti potomcima naslijeđenu djedovinu ili očevinu, pa se uz ime tadašnjeg gospodara stavljalo očevo ili djedovo ime (posvojni pridjev ili imenica u posvojnom genitivu) i, dakako, veoma često i naslov društvenog statusa: kralj, car, imperator, ban, plemić, župan, barun, grof, knez, conte, paša, vezir, beg itd. Kao primjer u onomastici se često navodi rodoslovlje hercegovačkih plemićkih obitelji Hranića i Kosača: na početku je bio Vuk (umro je 1359. godine), koji je imao dva sina: Vlatka Vukovića (Vlatko sin Vukov) i Hranu Vukovića (Hrana sin Vukov), Hrana Vuković je imao tri sina: Sandalja Hranića (Sandalj sin Hranin), Vukca Hranića (Vukac sin Hranin) i Vuka Hranića (Vuk sin Hranin); Vukac Hranić je imao sina Stipana Vukčića (Stipan sin Vukčev), koji dobiva naslov hercega i nadimak Kosača. On je, uz ostalu djecu, imao i sina Stipana, kojeg su Turci pri jednom prodoru u Hercegovinu zarobili i odveli u Carigrad, gdje su ga prozvali Ahmet Hercegović (Ahmet sin Hercegov).
Drugi je važni razlog za nastanak prezimena u današnjem značenju što je feudalac iz praktičnih razloga označavao svoje kmetove, dajući im i nadimke, često podrugljive i uvredljive, od kojih će kasnije nastati i prezimena: Akrap (turski štipavac, škorpion), Arar (turski vreća), Arbutina (turski prostak), Balavac, Bekavac, Beljo, Bevanda, Bitanga, Brstilo, Bubalo, Buhač, Cigo, Cota, Colo, Čarapina, Čutura, Ćoro, Ćorluka (turski tvrdoglav, prkosan), Deridaska, Derikučka, Derivuk, Derikuća, Deronja, Drlje, Dupovac, Džolan (turski pršutna kost), Đozlo (turski čovjek koji nosi naočale), Frke (frko = dječak u pubertetu), Gaće, Gavran, Glavota, Glavina, Glibota, Grbavac, Gušo, Guzina, Handžar (turski šiljasti nož s oštricama na obje strane), Jarak, Jarebica, Karabuva, Klepo, Kolovrat, Koprčina, Kozina, Kozlica, Krnjača, Kvasina, Lažeta, Lešina, Litre, Masleša, Mlikota, Močibob, Motika, Mučalo, Nametak, Nogalo, Norac, Ovčina, Papak, Pecikoza, Piplica, Plazonja, Plazibat, Pojatina, Prč, Prdonja, Pripuz, Protrka, Prce, Prcela, Rebac, Repeša, Runje, Sikirica, Skočibuha, Sprčić, Svinjarević, Šepac, Ševo, Šiško, Šutalo, Šušak, Šušnjar, Tandara, Tikveša, Trapo, Traživuk, Trbonja, Tripalo, Trutin, Ugarković, Urukalo, Varivoda, Voloder, Vrebac, Vrtirep, Vukorep(a), Zaprdica, Zlomislilić, Zlopaša, Ždero, Žulj.
Dakako, u uobličavanju i ustaljivanju prezimena gotovo je presudan utjecaj i doprinos katoličke crkve.
Izvjesne su se naznake o pisanju matica pojavile već 1271. godine na Lateranskom saboru, što je bilo uvjetovano svakodnevnim potrebama vjernika, kao što je sprečavanje mogućih zluopraba ženidbe, pa je župnik bio primjerice obvezan upozoriti mladence o eventualnim rodbinskim vezamakandidata za brak. Također je Lateranski sabor podstakao razmišljanja o potrebi sustavnog upisivanja imena krštenika. Ovoj je problematici na isti način pristupilo i crkveno vodstvo i stručnjaci i na Firentinskom saboru, održanom 1517. godine.
Crkva je u feudalnom poretku bila najmoćniji i najbolje organizirani feudalac. Ona je s vjerskog i staleškog gledišta bila zadužena za nadzor i evidenciju puka radi sprečavanja krivoženstva, incesta, ranih i nepriličnih brakova, svakovrsnih utaja itd. Tako su se od Tridentskog koncila (1545-1563) počele voditi matice rođenih, vjenčanih i umrlih, u kojima su se ispisivala prezimena za sve staleže. Ta su prezimena jednom zapisana postajala STALNA, NEPROMJENJIVA i NASLJEDNA.
Ako smo posve precizni, onda treba podsjetiti da je Tridentski sabor na svojoj 24. sjednici, održanoj 11. studenog 1563. godine, usvojio odluku o vođenju matica krštenih i vjenčanih, a godine 1614. papa Pavao V. uveo i obvezu vođenja matica umrlih. Prevedeno na jezik svakodnevice od tada Katolička crkva počinje voditi pet vrsta matičnih knjiga: matice krštenih, vjenčanih, umrlih, krizmanih, te knjigu Stanja duša (Status animarum).
Ovo je također prigoda podsjetiti da je za područje župe Vinjani, koja je tada pripadala Makarskoj biskupiji, provođenje odluka Tridentskog sabora započelo 16. travnja 1687. godine, kada je tadašnji makarski biskup fra Marijan Lišnjić posebnom odredbom obavijestio župnike svoje biskupije o obvezi vođenja matica krštenih i vjenačnih.
Uvođenjem župnih matica katolička je crkva kao najveći moralni autoritet čovječanstva nakon Tridentskog sabora jednom zauvijek uredila prema Božjim zakonima i ljudskim potrebama instituciju krvnog srodstva. Dakako, bez oznaka obitelji, roda i plemena, ustvari prezimena, teško bi bilo urediti međusobne odnose, a da oni ne poprime neželjene devijantne oblike: rodoskvrnuće, krivoženstvo, nevaljali i neprimjereni brakovi; na drugoj strani pak svjetovnim će vlastima stalna i nepromjenjiva označenost pučanstva koristiti za brojne praktične potrebe: određivanje poreza, odsluženje vojne obveze, ispunjavanje i zadovoljavanje potreba u oblasti školstva, obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, sudstva itd.
I ženski dio čovječanstva nakon Tridentskog sabora dobiva prezime po ocu ili rodu, dakle djevojačko prezime, koje se pri stupanju u brak najčešće zamjenjuje s muževljevim prezimenom.
Završna etapa nastanka prezimena dogodila se 1780. godine, kada je austrijski car Josip II. tzv. Jozefinskim patentom proglasio zakonskom obvezom formulu: ime + prezime.
Oglas
Facebook komentari
Neregistrirani korisnik
Pretraži Ogorje.net
Zadnji upiti o prezimenima: