Povijest ogorskog područja

Područje koje se prostire omeđeno rubovima Svilaje, na sjeveru, zelovske visoravni, na istoku, Moseća, na jugu, i Crivaca, na zapadu, u literaturi je poznato kao ogorski kraj ili jednostavno Ogorje, po starome nazivu župe Ogorje koja se prostirala na tom području.
Naziv Ogorje potječe od imenice gorje. Vjerojatno od latinskog naziva Mons (Gora) sto je pohrvaćeno postalo Monseć) a u povijesnim izvorima poznata je i kao Petrova Gora. Kraj iza Gore na kojem se nekada sterala hrvatska županija nazivao se Zagorje (za Gorom = Zagora) a područje s njezine druge strane O(d)gorje, odnosno Ogorje.
Kraj je ugodan za oko, plodniji od djelova preko Moseća, a kroz prošlost zdraviji od močvarnih predjela gdje se danas steru plodnija polja. Preko njega vodi najnaravniji put, nekoć od utvrđenih gradova Promone (Promina) Andetriuma (Muć) i Salone (Solin), a kasnije od kraljevskog Knina preko utvrđenog Klisa do Splita. Zbog toga je kraj bio naseljen i u prapovijesti, u kameno i željezno doba. Kraj su kasnije nastavali Delmati, koji su u suparništvu za prevlast u rimskoj državi između Cezara i Pompeja, stali na Pompejevu stranu, a kasnije su, nakon Cezarove pobjede, bojeći se osvete, sklopili s Cezarom ugovor o godišnjem danku. No nakon Cezarove smrti (44 pr. Kr.) Delmati se ponovno pobuniše protiv njegova nasljednika Oktavijana. Svladavši nakon dvije godine (34-33 pr. Kr.) područje do Promone (Promina) Oktavijan se uputio prema Sinodiumu (prema predaji nepoznatog porijekla na glavici nedaleko crkve sv. Jurja, na kojoj se nalaze ilirske opeke) gdje su prije Delmati pobjedili Gabinija i gdje su postavili i Oktavijanu zasjedu ali uzalud. Oktavijan je zauzeo i spalio Sinodij, a onda je plijeneći i rušeći i sam bio ranjen kamenom u koljeno negdje između Andetriuma (Muć) i tvrđave Setovia (za koju neki misle da je bila na današnjem Sutnju iznad Lučana).
Kad je ilirsku samostalnost na ovom području zamjenila rimska vlast, Tiberijev namjesnik u Dalmaciji Cornelije Dolabella dao je izraditi cestu od Salone u Andetrij (Muć) gdje su od tada boravile različite rimske legije. Rijetki arheoloski spomenici skupljeni na ovom području, koji su zavrsili u splitskom arheoloskom muzeju, kao glinena svjetiljka pronađena na Odakovu krču ili ulomak nadgrobnog natpisa pronađen na Škomrljevu zemljištu u Vrbi te različiti nalazi iz Muća svjedoče o jačem razvoju upravo na potezu Muć Postinje-Vrba-Crivac, prema Drnišu, i o ranom primanju kršćanstva na ovom području.
Doseljenjem Hrvata u ove krajeve čini se da je na ovom području osnovana županija Zmina. Sudeći po ispravama Zmina je u srednjem vijeku imala granicu na Plisivici, poviše Zelova, koja ju je djelila od Cetinske županije a na jugu se sterala skoro do Klisa i obuhvaćala područje Konjskog dok ju je na zapadu najvjerojatnije Rotna gromila (kod Crivaca) razdvajala kao granica od Petrova Polja. Na tom području, u vrijeme splitskog crkvenog sabora 1185. god., postojala je već posebna župa koja je pripala splitskoj nadbiskupiji. Možemo pretpostaviti da se ta župa više manje održala u istim granica kroz stoljeća, a u XVII. st. u njoj se spominju sela i crkve: Zmino (crkva Gospe od Andjela, po svoj prilici Postinje), Vrba, Ogorje (sv. Juraj), Zelovo, Potravlje (Sv. Matija apostol), Satrić, Visoka, Brštanovo (sv. Juraj) Bidnić (sv. Mihovil), Milešina.
Jačanjem plemićkih obitelji Nelepića i Šubića, Nelepići su u danasnjim Odakovim ogradama u Viseću izgradili jaku tvrdjavu Brečevo, po kojoj je kasnije dobilo čitavo selo ime Bračević. Kad je kralj Ljudevit Anžuvinac 1345. pokusao slomiti moć hrvatskih velikaša pokusao je oteti i Brečevo, pa je poslao jaku vojsku pod zapovjedništvom dvaju hrvatskih banova: slavonskog bana Nikole i bosanskog bana Stjepana Kotromanića. No ugovorom u Kninu 1345. Brečevo je ipak i dalje ostalo u posjedu Nelepića.
Najvjerojatnije je ta utvrda srušena pri prodoru Turaka u 16. stoljeću. Od osvojenih područja preko Dinare, u južnoj Hrvatskoj, Turci su osnovali vilajet Hrvati u koji je spadala i nahija (područje) Zminje polje. Ono je s istoka graničilo s nahijama Sinja i Cetine i nahijom Dicmo, sa sjevera s nahijom Vrhrika (Vrlika) i sa zapada s nahijom Petrova Gora (Moseć) i Petrovo Polje, a nakon pada tvrdoga Klisa s juga je graničilo s nahijom Klis. Islam u čitavoj nahiji Zminjeg Polja nije imao puno pristaša. Tek tu i tamo po selima nalazi se samo po jedna pomuslimanjena obitelj, očito zbog probitačnijeg položaja. Život kršćana uz granicu bio je težak. Morali su plaćati i mletačkoj kameri zemljarinu i Turcima harač. A ni Ugarska se nije odricala svojih prava na taj dio područja. Jednako su i senjski uskoci prodirali u ove krajeve, kao u turske i plijenili često i kršćansko stanovnistvo kao turske podanike. Dušobrižničku službu u to vrijeme u ovom kraju vršili su uglavnom fratri s Visovca.
Nakon kandijskog rata ramski franjevci, koji su pobjegli iz Bosne i nastanili se u Sinju, počeli su pastorizirati i kupiti milostinju i na području Zmine, a njihova praksa je uskoro i ozakonjena na sastanku definitorija u Kreševu 1674. Zbog raspra i parbi, koje su nastale, pomakle su se i nekadašnje granice srednjovjekovne Zmine pa su, čini se, one obuhvaćale: Muć (crkva Gospe od Anela), Bidnić [-Kmeti] (Sv. Mihovil), Vrbu, odnosno Ramnjane, Ogorje (Sv. Juraj), Milešinu, Zelovo, Potravlje (Sv. Matija apostol), Satrić, Visoku, Brštenovo (Sv. Juraj) i još neka sela. Bila je to čudna župa koja se prostirala na povijesnom području Splitske i Trogirske biskupije, a u njoj je biskupsku službu obavljao skradinski biskup. Župnik nije imao stana u župi već je tako prostranu župu pastorizirao obilazeći je na konju, a povremeno je odsjedao u visovačkom samostanu.
Nakon ratova za oslobođenje kraj je potpao pod mletačku vlast. Premda tudjinska ipak je to bila kršćanska vlast, pa su kršćani mogli slobodnije disati. Ogorje je postalo samostalna župa u kojoj je puk upornošću sagradio veću crkvu. Početkom XVIII. stoljeća podignuta je crkva i u Ramnjanima i drvena u Donjem Postinju, te nešto kasnije drvena u Zlopolju i kamena u Crivacu. Ipak će te sve crkve zbog malenog prostora i slabe gradnje sve biti zamjenjene s novima.
Mletačku vlast u Dalmaciji zamjenila je nakon pada Venecije 1797. kratkotrajna prva austrijska uprava koja nije donijela sobom nekih promjena. Kad su na vlast dosli Francuzi (1806) preuredili su donekle državnu administraciju. Dalmacija je bila podijeljena na 6 okruga i na 32 odsjeka ili serdarije. Jedan od najvećih okruga, splitski imao je 6 serdarija: 1. Split; 2. Klis; 3. Sinj; 4. Voštane; 5. Ogorje; 6. Trogir i otoci. Odjel ili serdarija Ogorje obuhvaćala je slijedeća sela: Vinovo, Pribude, Cvrljevo, Milešinu, Ramljane, Utore Gornje i Donje, Visoku, Divojević, Unešić, Sratok (danas Bogdanović), Nevest, Sitno, Lećevicu, Korusce, Kladnjice, Bračević, Radunić, Crivac i Nisko. No nakon velike pobune u ogorskoj serdariji središte arrondissementa premješteno je u Ramnjane.
Za vrijeme austrijske druge uprave, sudeći po crkvenim gradjevinama, život je krenuo naprijed. Podignuta je prostrana velika župna crkva u Ogorju i nadogradjene ili podignute iz temelja u Zlopolju, Crivacu, Ramnjanima i Postinju. Željeznički pravac Knin-Klanac-Muć-Split koji je 1871. bio planiran zaobišao je medjutim to područje i ono je ostajalo izvan dohvata velikih prometnica, no jos uvijek car Franjo Josip II., 18. travnja 1875, prolazi preko Muća i Drniša kao najnaravnijom prometnicom. Potom je 1882. došlo i do podjele župe na Ogorje i Zlopolje kojemu su pripale crkve u Crivacu, Ramnjanima i Postinju. Zaostajao je kulturni i politički život. Nešto življe će se tek osjetiti u vrijeme različitih slavlja ili posebno izbora oko narodne stranke a tako isto i početkom ovog stoljeća kad nastanu agitacije izmedju hrvatske pravaške stranke i Smodlakine demokratske stranke.
Ni "Dalmatinska mramorna industrija", za Drniš Muć i Lećevicu (1912). kojoj je jedan od inicijatora bio Bože Zekan nije u tom kraju otvorila kamenolome pa je kraj ostao i dalje usmjeren naročito na tvornice cementa u Solinu i Sućurcu.
Uz malobrojnije obrtnike i zanatlije muškarci iz podsvilajskog kraja morali su uglavnom svojom fizičkom snagom kao cementari i lučki radnici, a njihove supruge, u rodnom kraju, često s bremenom na ledjima otvarati bolja vrata svojim potomcima. Mladjim naraštajima je tako omugućeno da se stručno osposobe za svoja zanimanja. No stari kraj se zbog toga potpuno raselio.
U domovinskom ratu pružio je sve od sebe, razmjerno stanovništvu i previše žrtava, i samo nove žrtve u stvaranju života, zauzetost i razboritost mogu ga ponovno oživjeti. Pogled na prošlost ulijeva nadu da će se tako i dogoditi.

Poveznice: povijest | ogorje | brečevo | delmati |

« Natrag na povijest

Logirajte se ili registrirajte

• Bostjančić
• Abdomerović
• Studin
• Ćostović
• Marčićev
• Wolf
• Plećan
• Hudić
• Kutičić
• Katava