Župa Zmina u srednjem vijeku i plemići iz tog kraja
Krešimir Kužić
Toponim Zmina prvi puta se spominje u ispravi kralja Zvonimira od 16. travnja
1078. godine. Tom se prigodom navodi kao utvrda. Prema pisanju bizantskog
cara Konstantina VII. Porfirogeneta (oko 950. god.) stara se hrvatska država sastojala
od jedanaest kraljevih i tri banove županije čija su središta bile stare gradinske
utvrde. Neke prostranije županije, Kliška, npr., imale su više takvih uporišta,
a kako se broj pučanstva povećavao pokazala se potreba njihove preraspodjele.
Vjerojatno je do tog preustroja došlo u doba kralja Petra Krešimira IV., jer se 1071.
god. po prvi put spominje, do tada nepoznata Zagorska županija. Osim nje, unutar
granica koje su obuhvaćale današnju srednju i zapadnu Zagoru, te Dridske
županije, može se pretpostaviti i postojanje župe Zmine, kao sastavnog dijela Kliške
županije.
Zmina se, poznavajući granice Kninske i Cetinske županije, prostirala
od današnjeg Crivca do Neorića, te od Svilaje do Kočinjeg brda, poštivajući sve
one prirodne, povijesne i vojne preduvjete kod oblikovanja starohrvatskih upravnih
područja. Da se njeno ime izgovaralo baš tako potvrđuje nam relativno kasna isprava iz 15. st. Postojanje Zmine kao zasebne cjeline moglo bi se pretpostaviti i
dvjesto godina ranije, u doba Branimira, ako uzmemo kao znakovito podizanje
crkve Sv. Petra 888. god. u današnjem Muću Gornjem. Iz tog poteza daje se izvući
hipoteza o Zmini kao osobnom, ili rodovskom posjedu Branimira i njegovih srodnika
- slično slučaju Klisa i Trpimirovića.
Iako nigdje nije navedeno, možemo pretpostaviti da je zadnjih godina 10. st., u
doba slabljenja hrvatske države, upravo kroz Zminu prošla i vojska cara Samuila
na svom uništavajućem pohodu do Zadra. Pisanje popa Dukljanina, te pružanje
rimskih cesta daju dovoljno temelja za tu tezu.
Iz razdoblja vladavine kralja Zvonimira imamo i spomen Zmine iz 1083. god.
Izgleda da je u jedanaestom stoljeću bilo otpočelo doba blagostanja, na što nas
upućuje pop Dukljanin govoreći "...i tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje,
kako u Primorje...", a još opipljiviji dokaz je nalaz bizantinskih zlatnika i srebrenjaka - tada svjetske monete, na području Zagore i Zmine. To prvo prosperitetno
doba okončano je izumrćem dinastije i stranačkim borbama. Moguće je, da je
baš tada, 1096. god., kroz Zminu prošao i jedan dio križara I. vojne na svom putu
prema Svetoj zemlji.
Treći put se susrećemo s imenom Zmina 1185. god u zaključcima splitskog crkvenog
sabora. Tamo je određeno da župa Zmina pripadne pod jurisdikciju splitskog
nadbiskupa. To bi, dakle, bili najraniji spomeni Zmine.
Pučanstvo starohrvatskih županija sačinjavali su najvećim dijelom potomci Slavena,
dok su plemeniti ljudi potjecali od dvanaest priznatih hrvatskih plemena.
Oni su u svim hrvatskim krajevima ostali zabilježeni kao "didići", i kao takvi,
najduže su opstali u susjednim Poljicima - sve do početka 19. stoljeća. Iz njihovog
sloja imenovani su satnici, podžupani i sudci, a u ranijem razdoblju, i župani i
banovi. Nakon svega nameće se pitanje: kojem, ili, kojim plemenima su pripadali
zminski didići. Na žalost, nigdje nema navoda pripadnosti nekom od plemena
kod spominjanja ljudi iz Zmine. Postoje opet samo neki pokazatelji da bi Svačići
bili ti koji su nastanjivali (između ostalih) Zminu. Pored njih tu su i Ramljani
(spomen sačuvan u istoimenom selu između Muća i Drniša).
Oni didići bliži primorskim gradovima Trogiru, Splitu i Šibeniku podlegli su u
neravnopravnoj borbi koju su nametnuli rečeni gradovi započinjući svoju ekspanziju
u primorski i zagorski prostor (npr. Ostrog/Kaštel Lukšić, Radošić, Suhi
Dolac, Nevest, Kosević/Danilo Kraljice, itd. Didići Zmine imali su tu sreću
da se između njih i Splita ispriječila tvrđava Klis, čiji gospodari, od Domalda
Svačića, preko Mladena II. i III. Šubića, i Nelipićâ, do Talovaca nisu dopuštali zaposjedanje zagorskih sela splitskoj komuni i gradskim plemićima.
Unatoč svemu,
postojale su brojne kulturne i ekonomske veze zminskih plemića sa primorskim
gradovima i gradskim patricijatom, a na taj način su u Zminu dopirale i civilizacijske
stečevine i suvremeni graditeljski stilovi. Dobar primjer za to je crkvica sv. Mihovila
u Muću Donjem u čijoj se arhitekturi uočavaju elementi gotičkog sloga. I u
sporovima se obraćalo gradu. Tako su 19. kolovoza 1270. god. plemići iz Zmine,
Jurša, Cipronja, Marin i ostali iz roda Neorića, rješavali ostavinska pitanja pred
sudom u Trogiru. To je ujedno najraniji poimenični spomen plemića s područja
Zmine. Članovi te obitelji spominju se sve do 15. stoljeća (Ivanac Utišenov, 1394.,
Frane, 1409.).
Sa trogirskim plemićima Čipkovićima (Cipikima) poslovne veze imao je Radoslav Vladišić (mogući potomak Dubravčića), što se vidi iz njegova testamenta iz 1436. god. Plemići-didići iz Zmine sudjelovali su i u burnim zbivanjima prve polovine 14. st. U tom razdoblju učvršćivanja vlasti hrvatskougarskih kraljeva iz kuće Anjou, oni su bili ili pristaše Mladina II. Šubića, ili kneza Nelipca, a nakon Mladinovog sudbonosnog poraza 1322. kod Biska, došli su svi u vazalni odnos prema knezovima Nelipićima. Prigodom obnove mira između splitskog nadbiskupa i kneza Nelipca jedan od njegovih pouzdanika bio je plemić Bogdan "... intimus comitis Neliptii ...". Kad su i Nelipići, mladi Ivan i majka mu Velislava, bili prisiljeni popustiti pred Ludovikom 1345. god., promijenio se i status "plemenitih" Zminjana. Kralj ih je, naime, prepustio u potpunu vlast knezu, uvedenom u izabrano društvo kraljevskih vitezova.
Idućih godina nalazimo ih kao sudske svjedoke u mnogim ispravama (npr. Butko Bogdanov – vjerojatno
sin prethodno spomenutog - iz Zmine, 1358. god). Rotni sudac županije Luke
(sada dio Ravnih kotara) bio je 1433. god. Nikola Hercegović od roda Zmine. U
drugoj polovici 14. stoljeća osobito često se susrećemo sa pripadnicima obitelji
Dubravčić koji su bili izgleda glavni posjednici u plodnom zminskom polju – njihovom
patrimoniju. Tako npr. Juraj i Dubravac Dubravčić 1369. Zatim Stipan, Jurjev
sin, u nizu isprava. Počev sa onom iz 1371. kad sa bratom Dubravcem sudjeluje
na saboru hrvatskog plemstva u Ninu, pa 1379. god. Stipan uživa posebnu zaštitu
kraljice Elizabete 1383. god., a 1393. upravitelj je komitata Cetine, Dionizij je
banov pouzdanik 1391. Vladislav, posreduje u jednom sporu, 1397. god., a nalazimo
ga i kod nagodbe između Poljičana i splitskog nadbiskupa 1405. god.
S drugih područja župe Zmina imamo samo spomene plemića u Brečevu
(današnjem Bračeviću), te Dicmu.
Posebno poglavlje čine doseljeni Vlasi. Oni izlaze na povijesnu scenu u razdoblju
vladavine Šubića, i izričito se spominju kao sudionici bitke kod Biska50. Njihovo doseljavanje bilo je potaknuto vojnim i gospodarskim razlozima. U ugovori-ma i
zakonima uvijek se navode izdvojeno od Hrvata, međutim stapanje, ono jezično,
nije dugo trajalo, ali se kao staleška skupina još dugo održavaju. Utjecaj im sve više
raste, pa nakon stotinjak godina suživota počinju u posjede dobivati neka sela
zminske župe.
Najviše se ističe skupina glavara na čijem je čelu Viganj Dubravčić.
Tako 1436. god. nalazimo njega, brata mu Grgura i sinovca Miklouša u darovnici
bana Hanža Frankapana. Vignjev utjecaj cijeni i novi ban Petar Talovac, te mu
1443. god. "za vernu i ugodnu službu" daje područje današnjeg sela Koprivnog sa
okolicom, a nakon njegove smrti darovnice potvrđuje i njegovoj udovici Cviti
1446. god. Upadljivo je njihovo prezime identično onome didića-plemića
Dubravčića. Tu se radi o pukoj koincidenciji, pa se ovi Vlasi ne smiju nikako
povezivati krvnim srodstvom sa prvospomenutim Dubravčićima, jer oni nemaju
nikad naziv "vlah", a ovi imaju. Uz to, didićko prezime Dubravčić je patronimik,
i poteklo je od nekog Dubravca koji je živio u prvoj polovici 14. st. Vlaško prezime
Dubravčić isto tako je patronimik, ali od osobe koja je živjela krajem 14. i
početkom 15. st. Dvojbena je pripadnost jednog Dubravčića iz Knina.
Što se tiče običaja i načina života koje je provodilo pučanstvo Zmine, može se sa
sigurnošću pretpostaviti da se oni nisu razlikovali od običaja iz okolnih područja
- Zagore, Knina, Poljica, Cetine i Klisa - postupalo se prema "... običajima Hrvatske
...". Sudovalo se na županijskim stolovima, a prizivalo banu i kralju. Tamo su
se ovjeravale i oporuke, ili su nošene u Split u kaptolsku kancelariju. Nakon
uništavalačkog prolaska Mongola 1242. god., spoznaje se potreba podizanja
utvrđenih prebivališta kao što su Breč i Neorić.
Sljedećih stotinjak godina dolazi
do postupnog razvoja prekinutog epidemijom kuge 1348. god. Koliki je bio
razmjer pomora nigdje nije zapisano, ali može se ipak pokušati usporediti onome u gradovima, odakle su prestravljeni pojedinci bježali "... lutajući po različitim
mjestima ...". Možda je indikativno za stupanj učinka kuge i pojačani priljev Vlaha
do kojeg je došlo u drugoj polovici 14. st. Vojna pobjeda kralja Ludovika I. nad
Mlečanima označava početak pedesetogodišnjeg procvata primorskih gradova,
cijele Hrvatske, pa time i Zmine. Pojačani uzgoj goveda, ovaca i žitarica potaknut
je trgovačkim vezama sa Splitom, Trogirom i Šibenikom.
Prosperitet
omogućava kupovinu finijih zanatskih i umjetničkih proizvoda, a plemići se u
slobodno vrijeme zabavljaju lovom. Šume pune jelena, divljih svinja i medvjeda
to im omogućavaju, a pri tom se koriste kopljima, lukom i strijelama, psima i sokolima. Osim toga ništa nije bolji pokazatelj bogatstva od brojnih lijepo ukrašenih
stećaka u Muću Gornjem - ispred crkve Sv. Petra, i u ogradi groblja, u Dugopolju,
Bisku, i Ogorju.
Posebno treba istaknuti skupinu stećaka i bogatih grobnica
nedaleko od utvrde Breč kod zaseoka Visuć u Bračeviću. Bilo ih je i drugdje
(npr. u Ramljanima, gdje ih je još u 18. stoljeću primijetio trogirski kanonik Marko
Perojević). To zlatno razdoblje završava 1409. god. povratkom beskrupulozne
Venecije na našu obalu. Sljedećih pola stoljeća ipak nisu previše tegobni, ali
naslućuje se primicanje turskog polumjeseca, koji konačno dolazi u neposredno
susjedstvo padom Bosne 1463. god.
Dolazak Turaka prekinuo je dotadašnji razvoj koji je mnogo obećavao. Kulturno
i gospodarsko uzdizanje ustupaju mjesto isključivoj i svakodnevnoj ratnoj problematici.
Usprkos ogorčenom otporu hrvatskog plemstva, pa tako i onog iz Zmine, nebrojene turske horde su opetovanim pohodima opustošile Hrvatsku. Zmina je isto tako prošla, većina njenog preživjelog stanovništva, pa i plemići, morala je spasiti živu glavu u primorskim krajevima, Splitu, Kaštelima i po otocima.
Najgore provale, pljačkanja i ubijanja bile su 1499. i 1522. god. i tada je vjerojatno
propala tvrđavica u Bračeviću. Nakon pada utvrde Neorić 1538. god., pomoćne
utvrde kliških uskoka, Zmina je ostala pod Turcima sljedećih 150 godina, a
Dubravčići su otišli u Senj.
Nova turska vlast ubrzo je poduzela korake kako bi naselila polupustu Zminu.
Vjerojatno je manji dio starosjedilaca ipak ostao (na taj način možemo tumačiti
sačuvane toponime), ali pridošlice su ipak prevagnule. One su donijele i novo ime -
Muć. Prigodom popisivanja Bosanskog sandžaka, 1528. god. prvi put u pisanim ispravama nailazimo na to ime. Tada je Muć spadao u nahiju Zminje polje koja je
pripadala Cetini.
Drugi popis iz 1550. god. također donosi Muć u Zminjem polju,
ali ovaj put u sklopu Kliškog sandžaka. Taj novi toponim susrećemo i u darovnici
kralja Rudolfa II. Habsburga od 23. prosinca 1587. god. kojom on nagrađuje
poznatog Šibenčanina Fausta Vrančića. Istodobno postojanje obaju naziva traje
do početka 18. stoljeća, kada mnogobrojni doseljenici prestaju koristiti ime Zmina,
te na taj način toponim Zmina nakon sedamsto godina nestaje s povijesne scene,
a ostaje današnji Muć.
Kao uspomena na plemiće župe Zmine ostalo je ime Neorić i ruševine kula,
jedna iznad istoimenog sela, i druga u Bračeviću kod zaseoka Visuć.
Grb Korjenića-Neorića iz (1595. god.)
Križ iz groblja u Neoriću
Zidine utvrde Breč iznad Crivačkog polja
Golemi križ na groblju kod utvrde Breč
Stećak u ogradnom zidu ispred crkve sv. Petra u Muću Gornjem
Oglas
Facebook komentari
Neregistrirani korisnik
Pretraži Ogorje.net
Zadnji upiti o prezimenima: