Demografske promjene u vrijeme kandijskog i morejskog rata

izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć"

KANDIJSKI RAT
Godine 1645. Turska je započelo 25-godišnji rat protiv Venecije s nakanom da joj preotme otok Kretu, čije ime na turskom jeziku glasi Kandija. Utočište, koje su Venecijanci pružili malteškom brodovlju, poslužilo je Turcima kao povod za rat. Polovicom 1645. godine admiral turske ratne mornarice Jusuf-paša Mašković (hrvatskog podrijetla) iskrcao je na Kretu velike snage, koje su nakon duga opsjedanja zauzele grad Khaniu, a zatim su opkolili Kandiju (današnji Iraklion). Uporedo s borbama na Kreti vodili su se okršaji na Sredozemlju između venecijanske i turske mornarice.
Istodobno su turske snage iz Bosne počele napadati venecijanske posjede u Dalmaciji. Njihove akcije u prve dvije godine Kandijskog rata nisu imale većih uspjeha, a već 1647. dogodilo im se i mnogo toga što je bio pravi neuspjeh: venecijanska vojska zauzela je Zemunik, Novigrad, Obrovac, Karin, Nadin, Ostrovicu, Solin i još neka mjesta. Slijedeće godine venecijanski je general Lunardo Foscolo, potpomognut postrojbama hrvatskih zapovjednika don Stipana Sorića i serdara Vuka Mandušića, istjerao nakon 111 godina okupacije Turke iz strategijski važne tvrđave Klis. Koliko je ovaj pothvat kršćanskog oružja bio važan, najbolje pokazuje njegovo proslavljanje u Veneciji pucanjem iz topova i zvonjavom svih zvona na vene¬cijanskim crkvama, te svečanim "Tebe Boga hvalimo!" u crkvi Svetog Marka u Veneciji.
Kako Mletačka Republika nije mogla brinuti o obrani svojih posjeda u Dalmaciji, nastojala je tijekom Kandijakog rata na svoj teritorij privući što više prebjega iz susjednih osmanlijskih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i organizirati ih kao krajišnike. Tako su se na zadarskom području, pretežito u Ravnim kotarima, pojavili uskoci, a u Makarskoj krajini i Boki kotorskoj hajduci. U borbama protiv Turaka posebno se istaknuo serdar Ilija Smiljanić pobjedama pokraj Korlata i Ostrvice 1651. i 1652. godine, a istodobno se žestoko ratovalo na području Boke kotorske: 1645. na Morači je poražen skadarski sandžak-beg, 1649. vođene su borbe za Risan, pet godina kasnije za Perast i 1657. godine za grad Kotor. Borbe u Dalmaciji su nastavljene sve do 1662. godine, ali bez većih uspjeha turskog oružja. Zaključenjem mira u Karlovcima 1669. godine Venecija je izgubila gotovo cijelu Kretu, izuzev luke Grabusa, Spudha i Spinalonga, a jedino su joj u Dalmaciji ponešto prošireni posjedi na račun Otomanske Carevine (Klis, Solin, Kamen). Granična linija poznata kao „linea Nani“ utvrđena je 1671. godine.
Kandijski rat je karakterističan i po čitavu nizu mjera, pomoću kojih je Venecija pridobivala katoličko življe Dalmatinske zagore za borbu protiv njihovih turskih gospodara: podsticala ih je da napuste turski teritorij i presele se na mletačka područja. Primjerice prema dogovoru venecijanskih vlasti i glavara katoličkog življa iz Petrova polja, ono će se pridružiti mletačkoj vojsci u borbi s Turcima, a prije toga su pristali na razaranje vlastitih sela i paljenje svojih kuća. Zauzvrat su im Mlečani obećali zaštitu i dodjelu zemlje u mjestima doseljenja, od čijih će se plodova moći prehranjivati u pravilu brojne obitelji. Evo kako je ova događanja, doduše ne na mućkom području već u Drniškoj krajini, opisao fra S. Zlatović: "Turske vojska dosta bijaše jaka da se iz svojih meteriza opre kršćanskoj, ali na jedan mah zasukljaše mrki dimovi nebu pod oblake od Ružića, Otavica, Parčića, sve do Klanca gori živom vatrom: Kričke i sve Kosovo, Promina, Miljevci i Zagora u dimu i plamenu. Turci se prestrašiše kao Sudnjeg dana! Kad se na jedan mah ugleda silna svjetina s razvijenim krstašima i barjacima, jedna suklja preko Siverića na Prominu, druga Kričkom niz Moseć; od Žitnića i Trbounja, rek' bi nebrojena vojska! To bijaše puk vođen od visovačkih franjevaca i župnika. Po ugovoru u Šibeniku oni zapališe svoje kuće i sela, digoše se sa svojih kućišta kršćanskoj vojsci u pomoć. Kad su Turci opazili da se nalaze usred gorućeg kotla i da ih vojska sa svih strana okružuje, počeše bježati kud je kome preče bilo, što videć' paša obode Kulaša i preko Lemeša doleti u Vrliku, diže posadu iz okolnih kulišta i preko Unište pobježe u Bosnu.
Upravo zahvaljujući ovakvim potezima godine je 1647. krenula iz Petrova polja karavana od 1267 muškaraca, 387 žena s djecom, te mnogo krupne i sitne stoke, ali zbog epidemije kuge nije dospjela u Šibenik, već se uputila kopnom preko Vrpolja, gdje su zadržani dvije godine, da bi do odredišta u Vranjicu i Solinu stigla u prvoj polovici 1650. godine. U ispravama, sačuvanim u Vatikanskom arhivu, ostalo je zabilježeno da je tada iz Petrova polja stiglo u Vranjic oko 600 obitelji, s napomenom da se brojka odnosi na onaj prvi privremeni smještaj.
Upravo je to bio obrazac migracija u 17. stoljeća: Turci su istjerani s pojedinih područja, sa njima odlazi islamizirano stanovništvo, pa u ispražnjena naselja dolaze prebjezi s turskih teritorija, što će naročito doći do izražaja u sljedećem Bečkom ili Morejskom ratu.

BEČKI ILI MOREJSKI RAT
U posljednjoj četvrtini 17. stoljeća na čelo Osmanlijske Carevine je došla ratoborna struja, a njezin je čelnik sultan Mehmed IV. godine 1683. najavio Austriji rat s nakanom da se nastavi prodiranje Turaka prema zapadnoj Europi, koje su Hrvati prije stotinjak godina zaustavili pobjedom pokraj Siska. Već 12. rujna 1683. veliki vezir Kara Mustafa opsjednuo je Beč sa 250 tisuća vojnika i 300 topova. Obrana austrijske prijestolnice potpomognuta postrojbama poljskog kralja Jana Sobjeskog pobijedila je tursku vojsku, nakon čijeg se uzmicanja Osmanlijsko Carstvo postupno ali sigurno preobražavalo u "bolesnika na Bosporu". Poraz pod zidinama Beča, ne samo da je bio zadnji turski pokušaj prodora u zapadnu Europu, već podsticaj da se na raznim područjima najveće islamske države rasplamsavaju oslobodilački pokreti, koji će prerasti u dugotrajni i krvavi Morejski rat (1683. do 1699. godine), što će dovesti do novih političkih podjela. Morejski rat je nazvan po Moreji (Peloponezu), jednom od glavnih bojišta na kojem se Mletačka Republika borila protiv Turaka na strani Svete Lige.
Na sjevernom dijelu hrvatskih područja, nakon što je 1686. godine oslobođen Budim, austrijska vojska oslobađa veliki dio Slavonije s Požegom, Đakovom i Osijekom. S turskom vojskom odlazi i islamizirano stanovništvo, a oslobođena područja ostaju gotovo pusta. Prema službenim izvješćima, čije su brojke kasnije dovedene pod sumnju, franjevci su 1686. godine preveli preko Save oko 11 tisuća katolika.
Na hrvatskom jugu protuturskim ustancima u Ravnim kotarima i Lici, koje su pomagali i Austrija i Mletačka Republika, osvojeni su prije dolaska regularnih venecijanskih postrojbi: Zemunik, Nadin, Obrovac, Benkovac, Ostrovica, Skradin, Plavno i Drniš. Katoličko življe pograničnih predjela (Drniš, Vrlika, Sinj, Zadvarje, Vrgorac) traži da ga se primi među venecijanske podanike. Čak je u siječnju 1684. godine turski zapovjednik Muhamed-beg Durakbegović iz Livna vratio tri tisuće osoba s turske granice, koji su kanili naći novo prebivalište pod okriljem vlasti dužda mletačkoga.
Ulaskom Venecije u rat s Turcima sve su češći napadi krajišnika na turska područja, u čemu su naročito isticali Kaštelani i Drnišani. U jesen 1685. godine opći je providur Valier izveo sa 7 tisuća domaćih vojnika neuspio napad na sinjsku tvrđavu, zbog čega je bio prijevremeno smijenjen s dužnosti. Ohrabren ovim uspjehom i isfrustriran debaklom ispod Beča novi bosanski paša dovodi iz Livna 3 tisuće konjanike i 2 i pol tisuće pješaka s nakanom da preotmu Klis, ali ponovo doživljava neuspjeh.
Sinj je oslobođen sljedeće godine (1686),kada je novi opći providur Girolamo Cornaro sakupio 2 tisuće plaćenika, tisuću ljudi s mletačkih galija, 600 konjanika-plaćenika i 5 tisuće krajišnika i stavio im na raspolaganje šest topova, četiri mužara i velike količine streljiva. Ovom pobjedom Mletačka je Republika dobila veoma važnu tvrđavu, koja je bila predstraža strategijski važnom Klisu, ali i mjesto odakle se nadziralo plodno Sinjsko polje i gotovo cijela Cetinska krajina. Zauzimanje Sinja omogućilo je i preuzimanje tvrđave Čačvine, s koje se nadzirao put prema Livnu i Duvnu.
Dakako, Turci se ne mire s gubitkom Sinja pa u ožujku 1687. godine bosanski paša Atlagić dovodi 13 tisuća pješaka i 4 i pol tisuće konjanika s vrlo jakim topništvom, ali dogodio se još jedan neuspjeh osmanlijske oružane sile.
I stanovnici Vrlike su preko svojih predstavnika na početku Morejskog rata zatražili da njihovo područje pripadne Mletačkoj Republici, a zauzvrat su obećali da će aktivno sudjelovati u svim ratnim aktivnostima budućih gospodara. Kako je Venecija kninsko-vrličko područje smatrala veoma važnim, u ljeto 1688. godine s jakim snagama napada Knin, a s nekoliko manjih postrojba i Vrliku. Tada su i Knin i Vrlika oslobođeni od Osmanlija i uključeni u sastav Mletačke Republike. U vrličkoj je tvrđavi smještena manja vojnička postrojba, sastavljena od domaćeg stanovništva, a u neposrednoj blizini nalazilo se i omanje logorište za venecijansko konjaništvo. Dakako, Turci se nisu pomirili ni s gubitkom Vrlike, pa ju 1691. godine hercegovački paša s jakim snagama pokušava preoteti od Mlečana, ali branitelji nanose Turcima još jedan poraz. I ne samo to! Vrličani sljedeće godine skupa s uskocima kninskog i drniškog područja poduzimaju vojne akcije u dubokoj neprijateljskoj pozadini, paleći i pljačkajući naselja čak na Glamočkom polju.
Rat je okončan 26. siječnja 1699. godine kada su predstavnici Svete lige (Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija) na jednoj i Osmanska Carevina na drugoj strani potpisali mirovni ugovor u Srijemskim Karlovcima. Tada je dogovoreno da svakoj potpisanoj strani pripada sve ono što je u ovom ratu osvojila, i to prema načelu "uti possidetis,ita possideatis" (što tko posjeduje, neka mu i ostane). Naknadnim sporazumom, potpisanim 7. veljače 1699. godine u Beogradu između Venecije i Turske, dogovoreno je razgraničenje između te dvije države, koje je proveo providur Giuseppe Govato Grimani (Linea Grimani), a Mletačkoj Republici su pripali novoosvojeni posjedi (acquisto nuovo): Knin, Vrlika, Sinj (Imotski je ostao još u Turskoj), Vrgorac i Gabela na koje se proširuje ime Dalmacija. Venecija je dobila i Moreju (Peloponez), te obalni pojas u Boki kotorskoj od Herceg Novog do Risna. Da bi spriječila izravni dodir s Mlečanima Dubrovačka je Republika na području Neuma i Kleka uspostavila tampon zonu, koja je postala turskim teritorijem.
Dakako, venecijansko zaposjedanje tvrđave Sinj podudarilo se s posve opustjelom Cetinskom i Mućkoj krajinom, iz koje je kršćansko stanovništvo prebjeglo na obalno područje, otoke ili čak i u Italiju, a islamizirano se življe s Turcima povuklo u Tursku, dakle u Bosnu. Prazna područja su primorala Mletačku Republiku da što prije počme s ostvarenjem programa naseljavanja oslobođenih teritorija, i to ponajprije spontanim prebjezima iz Turske, a onda i u vidu masovnih preseljavanja Hrvata katolika.

Poveznice: povijest | rat | morejski | kandijski | turci |

« Natrag na povijest

Facebook komentari

Neregistrirani korisnik

Logirajte se ili registrirajte

Pretraži Ogorje.net

Oglas