Vlajčević

Porijeklo prezimena

Trenutno nema komentara! Komentirajte prvi! (Čitanja: 11158) - Broj facebook komentara:

S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od etnonima Vlah, naziva za pripadnika istoimenog naroda. Na tom tragu je i oblik Vlaj, kojiim u Dalmaciji primorci i otočani nazivaju stanovnike zaleđa, a otočani tako nazivaju i stanovnike zaleđa ali i primorce.
Tko su Vlasi? Prvobitno je Vlah bio naziv kojim su Hrvati, ali i ostali južni Slaveni, nakon doseljenja u današnju domovinu nazivali zatečene starosjedioce, bez obzira radilo se o koloniziranim Romanima, romaniziranim Ilirima, Tračanima ili pak nekim drugim narodima.
Naziv Vlah potječe od imena keltskog plemena kojeg su Rimljani nazivali Volcae, a Germani Walhos. Kasnije naziv Walhos postaje u Germana opće ime za Kelte, a zatim i za sve Romane: Francuze, Talijane, retoromanske skupine, Rumunje itd. Naziv Vlah Hrvati su preuzeli od Germana (Walhos), ali i od Bizantinaca (grčki Valahos). Vlasima su pak u hrvatskim krajevima smatrane omanje skupine romanskog (rumunjskog) jezika i podrijetla, koje su kao selilačko (nomadsko) stanovništvo živjeli po brdskim i planinskim predjelima; oni su osim po imenu Vlah poznati i kao Rumunji (Rumuni, Aromuni), Cincari, Ćići (istarski Vlasi po kojima je nazvana planina Ćićarija), Morovlasi ili Morlaci, Karavlasi (turski Crni Vlasi), Karagimi, Karavunoci, Karkačani, Menglenski Vlasi itd.
“U našim zapadnim krajevima (osim u istarskoj Ćićariji) Vlasi su davno napustili svoj jezik i prestali postojati kao zasebne etničke skupine, ali su ostavili brojne tragove u toponimima (zemljopisni nazivi) kao primjerice Vlašić planina, Vlahinja, Laško, Stari Vlah, Donji Vlasi) i u antroponimima (prezimena) kao što su Kožul, Burčul, Dančuo, Vidulić, Kršulić). Stanovnici primorskih naselja, koji su u početku Vlasima zvali brdske pastire romanskog podrijetla, počeli su s vremenom nazivati tim imenom cijeli kontinentalni seoski element uopće (i romanski i slavenski), pa još i danas primorac upotrebljava izraze “Vlah” i “Vlajo” s deprecijativnim prizvukom za seljaka iz susjednog podbrđa (koji opet za uzvrat primorca i otočanina krsti podrugljivim nazivom “Bodul”).
Iz izvješća Vatikanu makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića s njegovih pastirskih pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji iz 1667. i 1676. godine saznaje se da je biskup dobio više dopuštenja od različitih kajmekana Kliškog sandžakata i livanjskih kadija da može slobodno djelovati među Vlasima i drugim kršćanima. Biskup je tada posjetio planine Vitorog (glamočko-kupreško područje) i Ljubušu (duvanjski kraj), gdje je u ljetnom razdoblju susreo pastire Morlake (talijanski Morlacco od latinskog Maurovlachus i grčkog Maurobalahos, tj Crni Vlah) i njihova dušobrižnika fra Antu Ripčanina (dakle, rodom iz Ripaca, Rama). Svi su živjeli pod šatorima, jer u planini nisu imali kuća, a zimi su se sa stadima spuštali u Primorje.
Ovi tzv. hrvatski Vlasi prema F. Šišiću živjeli su na području od Neretve do Gvozda, navlastito oko Cetine, Zrmanje i u Lici, vjere su većinom katoličke, a tek iznimno grkoistočne (Vlasi schismatici). Hrvatski Vlasi ili Vlasi u Hrvatih, kako su sami sebe nazivali, govorili su otkako su se pohrvatili čakavskim narječjem, kako to dokazuju njihove sačuvane povelje, a i imena su im poprimila hrvatske oblike.
Imenica Vlah česta je sastavnica toponima: Vlaška je povijesna oblast u južnoj Rumunjskoj između Karpata i Dunava; dolinom rijeke Olt podijeljena je na dva dijela: istočni-Munteniju ili Veliku Vlašku s glavnim gradom Bukureštom i zapadni-Olteniju ili Malu Vlašku s glavnim gradom Craiovom; Vlašić je planina u srednjoj Bosni, sjeverno od Travnika s najvišim vrhovima Paljenik (1943 metra) i Vlašić (1919); Vlasenica je grad i hidrolektrana u istočnoj Bosni; Vlasina je desni pritok Južne Morave u jugoistočnoj Srbiji; tu je i Vlasinsko blato, koje pretvoreno u Vlasinsko jezero; Vlasotinci su grad na rijeci Vlasini; naselja Vlaška Kula (Lika) i Mala Vlaška (Pakrac), Vlašić Brdo i Vlaškovec (Jastrebarsko), Vlašići (Pag) nalaze se u Hrvatskoj; dio planine Biokove zove se Mala Vlaška itd.
Poznata Vlaška ulica u Zagrebu u 13. stoljeću se zvala Vicus Latinorum (Latinsko Selo), jer je bila naselje talijanskih obrtnika koji su prema onodobnim podjelama spadali među Vlase. U gradu Zagrebu postoji i predio Laščina, kojem naziv potječe od Olasz (Olaš), kako je glasio mađarski naziv za Talijane.
Jezikoslovci riječi Vlah, Vlasi dovode i u etimologijsku vezu s našom riječi “vlas,” jer su srednjovjekovni Vlasi imali dugačke kose.
U Hrvatskoj danas 140 osoba ima prezime Vlajčević (Dalmatinska zagora, srednja Dalmacija, Donja Stubica).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Vlajčić (140, Đakovo, istočna Slavonija, Split, Imotski), Vlaičević (Osijek, srednja Dalmacija, Makarska).
Na mućkom području Vlajčević su zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Dobreču (danas dio Gornjeg Muća): obitelji Andrije Vlajčevića pokojnog Ivana i Ivana Vlajčevića pokojnog Ilije.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine pripadnici tog roda upisani su s dva oblika prezimena: Ivan Vlajčević, ali Ante i Jozo Vlajković. Popis stanovništva 1948. godine zatekao je 9 obitelji s prezimenom Vlajčević, dok Vlajkovića više nema.
Danas u Muću Donjem živi 10 obitelji s prezimenom Vlajčević, koje imaju ukupno 32 duše.
Starina roda Vlajčevića su Tepčići, selo stare župe Brotnjo, danas prostor hercegovačke općine Čitluk.
Nastali su od starog i znamenitog plemena Zvirovića, po kojima je nazvano i selo Zvirovići u općini Čitluk. Uvidom u sačuvane matice stare župe Brotnjo N. Mandić je utvrdio da su od Zvirovića uz Vlajčeviće nastali sljedeći rodovi: Bitunjci, Dodizi, Daničići, Džeke, Gadže, Jurasi, Kapulari, Šimovići, Miljke, Mijići, Mandići na Hardomilju pokraj Ljubiuškog, zatim Repci, Nikše, Sulići, Sušići, Martinovići u Miljkovićima pokraj Mostara.
Od Vlajčevića su nastali novi rodovi: Vlahe, Vidići i Križanovići.
U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pave Dragićević 1741/1742. godine zabilježio u Tepčićima 18-članu obiteljsku zadrugu Grge Vlajčevića (u izvorniku Gregorius Vlaichievich).
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Tepčićima su upisane dvije obitelji s prezimenom Vlajčević: Jurina s 12 i Mijina s 10 duša.

izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć"



Poveznice: Vlajčević | podrijetlo | porijeklo | prezime | rodoslovlje |

Slična prezimena:

Vlajčić

« Natrag na popis prezimena | Komentirajte!

Facebook komentari

Neregistrirani korisnik

Logirajte se ili registrirajte

Pretraži Ogorje.net

Oglas