Boko

U maticama župe Ogorje (1763-1767) javlja se dvočlano prezime Balić rečeni Boko da bi s vremenom taj obiteljski nadimak postao samostalno prezime.
Prezime Boko je istovjetno s jednim od hipokoristika osobnog imena Božidar, što je već objašnjeno u ovoj knjizi u vezi s prezimenom Bočina.
Obitelji s prezimenom Boko javljaju se u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, u kojem su upisane obitelji Duje i Jakova Boke; popis stanovništa 1948. godine bilježi u Ogorju Gornjem 16 obitelj s prezimenom Boko.
Danas Boke žive u Ogorju Gornjem (5 obitelji, 9 duša) i u Raduniću (5, 20).
Pripadnika tog roda danas ima i u Suhaču pokraj Sinja.
Kako su Boke nastale od Balića, onda je ovo prigoda da se pozabavimo i tim rodom Dalmatinske zagore. S jezičnog motrišta P. šimunović tvrdi da je prezime izvedeno od turskog apelativa balija "muslimanski seljak, priprost, neuk čovjek". Veliki broj balija potječe od bosanskih srednjovjekovnih Vlaha i Hrvata koji su s bogumilstva i katoličanstva prelazili na islam. Prezime je nadimačkog postanja.
U ovome su slučaju potrebna i dodatna objašnjenja. Bali, Balija, je u starijim vremenima često muslimansko ime, što na turskom jeziku znači Starina, Starinac. Primjerice 1578. godine u doba velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, graditelja "na Drini ćuprije," za prvog bosanskog nunlu (kadiju, suca) sa sjedištem u Sarajevu postavljen je Sarajlija Bali-efendija. U turskim pak defterima (knjige poreskih obveznika) često se susreće osobno ime Balija, primjerice u Cmiljanima (danas Civljani pokraj Vrlike) navode se čak trojica: Balija, sin Turhanov, Balija sin Hizirov i Balija Mehmedov. Ovo navodimo ponajviše stoga da bismo ustvrdili da Balić može biti patronim ili da se to prezime moglo dobiti po svome gospodaru, ali i begu, kojem je bilo ime Balija, kao što su nastala katolička prezimena: Alilović, Kurtović, Kurtagić, Alagušić itd.
Prema srpskom povjesničaru Vladimiru Ćoroviću i etnografu Jefti Dedijeru Balije su i jedna muslimanska etnička grupa u Hercegovini, nastanjeni u Podveležju, zatim oko Gabele, te po Dubravama i oko Stoca.
U najnovije je vrijeme balija pogrdno-uvredljivi naziv za bosansko-hercegovačke muslimane Bošnjake, A. škaljić drži da je to došlo "zbog same sličnosti s riječima baliti, balonja, balav itd."
Razmatrajući veze između Splita kao središta Dalmacije sa zaleđem u vrijeme dok su Turci držali Klis, nekoliko autora spominju i jedan događaj što se zbio u zimu 1602. na 1603. godinu. Tada je "u Kliškom sandžaku boravila velika tursko-tatarska vojska. Nazočnost tolike sile davala je Turcima osjećaj sigurnosti, pa je to navelo kliškog sandžaka Mehmed-bega da krene sakupljati harač po zagorskim selima, a kako su vojnici u selu Balić (Baglic, Baghle (?) napastovali žene, izazvali su žestok odgovor. Seljani su zajedno sa susjedima napali i pobili oko 400 Turaka."
Dakle, vjerojatno je u zaleđu tvrđave Klis postojalo selo Balić ili Balići, koje je dobilo ime po prezimenu onih koji su u njemu živjeli, po Balićima, što je česta pojava, kao primjerice: Ježević, Otišić, Satrić, Vinalić, Bajagić, Vojnić, Budimir, Udovičić, Strizirep, Radošić, Divojevići itd. Možda se tako zvao zaselak današnjeg Dugopolja, u kojem su živjeli Balići. Odnos Turaka prema njima i njihov odgovor Turcima najbolji su dokazi da su Balići Hrvati katolici i da ne može biti govora o islamiziranom življu, koje se, kako neki misle, nakon odlaska Turaka vratilo na pradjedovsku vjeru.
I jedna zanimljivost: arhivu Trebinjske biskupije 1758. godine zapisan je Jozo Milić Mihin rečeni Balijić iz Trebinje, sela između Neuma i Ravnog. Može li se to prezime u nastanku povezivati s nazivom balija za dio hercegovačkog življa, danas muslimanskog. Naime, slično prezime susreće se u Dubrovniku više stoljeća prije dolaska Turaka (Ursus, Bali 1190), a i ime Ballus, Balie, Ballye nije rijetko. U Stanju duša župe Gradac pokraj Neuma iz 1895. godine više se puta navodi dvočlano prezime Milić Balija.
Baliće najprije susrećemo upisane u novom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Dicmu Donjem, i to u sastavu banderije harambaše Ilije Maretića: obitelj Jure Balića pokojnog Nikole s 10 članova, Vujice Balića pokojnog Ilije i Pave Balića pokojnog Vida s pet odnosno šest ukućana.
U Albergethijevu zemljišniku (1725-1729) u Donjem Dicmu je upisana obitelj Dane Balića. Tada su Balići osjetno brojniji u susjednom Dugopolju nego u Dicmu.
Upravo u Dugopolju su 1725. godine u popisu vjernika Splitske nadbiskupije zabilježene četiri Balića obitelji s 35 članova: Petar (15 članova), Jure (8) i Ivan i Bože (po 5 članova).
U tom popisu (1725) godine u selu Katunima, tada župa Radobilja, Balići nisu zabilježeni, što znači da će njihovo raseljavanje iz Dugopolja tek uslijediti. Uostalom, toponim Katuni znači "pastirsko selo nomadskog karaktera u planini," gdje su povremeno, rijetko stalno, živjeli oni dijelovi obitelji koji su zaduženi za brigu oko stoke. Od naziva katunar (stanovnik katuna) je izvedeno i prezime Katunarić.
U našem slučaju Katuni se dijele na Katune Brdo i Katune Polje. "Pri prvom popisu stanovništva koje je Austrija obavila u Dalmaciji Balići su se (u Katunima–AI) sastojali od svega tri obitelji, od kojih je Velika kuća (dom s najviše članova) imala 67 ukućana pred diobu 1866. godine". Kako je bila tradicija da župnici stare župe Radobilje, kojoj su pripadali Katuni, stanuju u Balića kući, upravo od njih su se mnogi pripadnici ovog roda opismenili, i kao takvi često su birani za seoske glavare: Perija Balić, Marko Balić-Duka, Marko Balić Glavar, koji je dužnost glavara sela Katuni obavljao punih 25 godina, pa mu danas potomci nose nadimak Glavarevi.
Dakle, ovo smo naveli da bismo dokazali da nema dvojbi o starini dugopoljskih i katunskih Balića.
Vratimo se u Dugopolje i pratimo pismene tragove, koje su iza sebe ostavili Balići u raznim dokumentima. Najprije u onim iz 18. stoljeća:
– u zimu 1781. na 1782. godinu među Dugopoljcima koji su umrli od gladi zabilježena je i Jakica Balić;
– godine 1789. obavljene je pogodba u vezi s krvarinom za šimuna Balića pokojnog Jure, kojeg je ubio Ante Bralić Ivanov iz Dicma, pa mu Mara udova pokojnog Jure Balića, a majka ubijenog šimuna, oprašta, ali "da taj Ivan sagradi na svoj trošak kuću od šest lakata i da mora platiti pet pjevanih misa za dušu pokojnog šimuna… Ima dati malome Luki jednu kvartu raži i jedno odijelo idućega ljeta. Ubojici opraštaju i supruga pokojnog šimuna Jaka i sestra mu Vida."
– iste (1789) godine Martin Bošnjak, koji je ubio Matu Balića, "ima dati tri cekina za dušu ubijenog. Za tri godine ima dati po jedan cekin na ruke Grge Sakana pok. Mate i Cviti, ženi pokojnikovoj. Sinu pokojnog Mate, Stipanu, ima kupiti jednu ječermu vrijednu jedan cekin ili mu dati toliko novaca. Martin Bošnjak mora davati Cviti, udovi Mate Balića, i Ivanu mlađemu sinu, za šesnaest godina svake godine po šest groša."
– 1794. godine zabilježen je dug od 6 lira Mate Balića nekom Miji šimiću, a dug od 16 lira imao je Jadre Balić svom prezimenjaku Ivanu;
– 1798. godine zabilježen je veoma bizaran događaj. Ivan je Balić u mješinama dotjerao vino iz Poljica, ali ga nije ni htio prodati Grgi Bosančiću. Nezadovoljni je Grgo samo počeo uzimati vino, a kad mu se Ivan pokušao oduprijeti, zadobio je teške ozljede na glavi;
– godine 1799. u Splitu je zabilježen doseljenik iz Dugopolja Balić zvani Žaka.
Od zbivanja, u kojim su u 19. stoljeću sudjelovali pripadnici Balića roda izdvajamo:
– godine 1832. u Srednje Selo na otoku šolti iz Dugopolja je doselio Ante Balić;
– godine 1847. među Dugopoljcima, koji traže smanjenje poreskih obveza, nalaze se i dvojica Balića: seoski glavar Grgo Balić-Zuban i Mate Balić-Zuban.
U 19. stoljeću dugopoljski Balići dali su katoličkoj crkvi dvojicu svećenika, koji su se posebno istakli kao prosvjetni djelatnici:
– don Petar Balić, rođen je 25. prosinca 1801. godine; služio je kao kapelan župe Dugopolje od 1835-44, 1857-65 i 1866-80. godine; u Dugopolju je bio i vjeroučitelj i učitelj u pomoćnoj pučkoj školi od 1860-64. godine; u Žrnovnici je bio i župnik i učitelj od 1851-56; Umro je 1894. godine.
– don Mate Balić rođen je 7. srpnja 1807. godine; bio je župnik u Srednjem Selu (šolta) od 1832-40. i od 1860-64; dugo je bio župnik i učitelj i u Srijanima: spadao je među "najvrijednije učitelje" svog doba; umro je 1873. godine.
Danas najviše je Balića u Dugopolju (76 obitelji, 276 osoba), zatim u Katunima i, dakako, u Splitu, ali ih se mnogo naselilo i u okolici Županje, Belog Manastira i Osijeka.
U Dugopolju su Balići karakteristični i po brojnim nadimcima: Balešići, Džakići (Reljići, Maćići), Kursani, Ledinari, Stipanci (Jagazovci, Prpići, Dageljići, Božurci, Garići), Zubani (Ćirići, Zekići, Siskovići, Jakumi).
U Potravlju danas žive dvije Balića obitelji s ukupno šest duša i zasigurno su dugopoljskih korijena.