Bilić

Prezime u osnovi ima bil, ikavski oblik pridjeva bijel sa značenjem onaj koji je bijele boje, boje snijega, mlijeka i slično.
Prezime je nadimačkog postanja, izvedeno od nadimka Bile, koji se davao osobama bijele pute ili pak bijele, a ne sijede, kose. Uostalom i prvi se pripadnik tog roda u Hrvacima, u Cetinskoj krajini, koji je tu stigao 1689. godine s 23 obitelji, što ih je doveo s bosansko-hercegovačkih prostora harambaša Mijo Mušterić, zvao Ivan Bile. On će u spisima općeg providura Aleksandra Molina, u kojima su upisani novi posjednici u selu Hrvacima, samo godinu dana kasnije (1690) bit će zabilježen kao Ivan Bilić.
Danas u Hrvatskoj živi 4.660 osoba s prezimenom Bilić, najviše ih je na području srednje Dalmacije. Dakako, veoma su brojni i u susjednoj nam Bosni i Hercegovini.
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Bilač (srednja Dalmacija), Bilačić (Nova Gradiška, Vinkovci), Bilać (180, srednja Dalmacija, Zagora), Bilajac (Primorje, Istra), Bilaković, Bilan (360, Dalmacija), Bilandžić (830, Sinj, srednja Dalmacija), Bilandžija (440, zapadna Slavonija, Zagreb), Bilanović (170, Lastovo, srednja Dalmacija), Bilešić (Nova Gradiška, Ivanić Grad), Bileta (Pula, Rijeka), Biletić (Istra), Bili (Daruvar, Ivanić Grad), Biličić (340, okolica Karlovca), Bilinović, Bilišić, Bilobrk, Bilođerić (Sinj, Split, Dubrovnik), Biloglav, Bilogrević (Nova Gradiška, Novska), Bilojelić (Split), Bilokapić, Bilokosić, Bilonić (360, Sinj, srednja Dalmacija), Bilosav (Istra), Bilosnić (100, Zadar, Rijeka), Biloš (340, Imotski, srednja Dalmacija), Bilota (Trogir, Split), Bilović (Otočac, Virovitica, Senj), Biluš (260, srednja Dalmacija), Bilušić (400, Zagreb, okolica šibenika).
Danas u Neoriću živi jedna četveročlana obitelj s prezimenom Bilić, koje je domaćin 2003 godine došao na ženinstvo iz Vranjica pokraj Splita.
Bilići su u Vranjicu zabilježeni 1650. godine, kada je obitelj udovice Barice Bilić, čiji je muž vjerojatno poginuo u borbama s Turcima, dobila od venecijanskih vlasti zemlje na kopnu, istočno od otočića, u Meterizama. Iz te su obitelji nastali Bilići zvani Meržani, Bilići šare i šarići, zatim Bilići Lode, Lodići i Lodine, te Bilići Lole. Godine 1831. u Vranjicu su kuće imali: Petar Bilić, po dvojica s imenima Ante i Ivan, zatim Marin Bilić Meržan, Martin, Jakov, Ante, Mate, marin i uodvica Lucija.
S herceg-bosanskih pak prostora Bilići su s harambašaom Mijom Mušterićem 1689. godine stigli u Cetinsku krajinu, u Hrvace. U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u sklopu banderije harambaše Grgura Cvitkovića upisan je Ivan Bilić, najvjerojatnije onaj isti što je doselio iz Bosne (ako je onda imao 30, tada mu je 65 godina).
Izgleda da i Bilići spadaju u one hrvatačke rodove, kojima se rjeđe rađaju muška djeca, jer se jedino tako mogu objasniti samo dvije njihove obitelji u Stanju duša župe Hrvace iz 1839. godine: Petra Bilića (1782-1842) i (opet se ponavlja ime) Ivana Bilića (1795-1868). Spomenti Petar i Ivan imaju po jednog sina, koji su kao domaćini svojih obitelji upisani u Stanju duša iz druge polovice 19 stoljeća: 46-godišnji Jozo pokojnog Petra s 9-članom obitelji i Ante pokojnog Ivana (rođen (1826) s 8-članim kućanstvom. Pokojni Ivan, otac već spomenutog Ante, rano umire, a do 1893. godine osim Ante i još tri njegova brata osnivaju obitelji, koje su upisane u Stanju duša iz 1893. godine: dakle Ante, kako rekosmo rođen 1826, zatim Josip (1833), Filip (1845) i Mate (1849). Prema tome četiri obitelji četiriju sinova Ivana Bilića.
Danas pak hrvatačkih Bilića ima više u Splitu (8, 32) nego u Hrvacima (3, 6), Sinju (2,10), te u Njemačkoj (1, 4). Dakle, trenutačno hrvatački Bilići imaju 14 obitelji s 52 duše.
Posebnu pozornost za služuju i Bilići iz Turjaka pokraj Sinja. Na stranici 13. aktualnog Stanja duša župe Turjaci upisana je obitelj Jele Bilić-Kukavica udove pokojnog Ivana rođene Jazidžije i njezina sina Petra Bilića Kukavice. Petar ima devetoro djece: četiri sina (Mate rođen 1936., Miroslav Jerko 1939., Ivan I. 1945., Ivan II. 1955. godine) i pet kćeri (Slavka Ana rođena 1938., Slavka Pava 1943., Anđelka 1944., Pava 1946. i Neda 1955. godine). Sva Petrova djeca upisana su s prezimenom Bilić, što pak znači da je današnja šestočlana obitelj iz Turjaka zamijenila svoje nekadašnje prezime Kukavica uzela novo prezime Bilić. Slično su postupili i oni Turjačani koji se prezivaju Mihalji i Ivakići, jer su i njihovi preci pripadali turjačkom roda Kukavica.
Od mnogobrojnih grana Bilića s posebnom pozornošću spominjemo one iz Imotske krajine. Najbrojniji i najutjecajniji za daljnju sudbinu tog roda su Bilići sa Studenaca, od kojih su i Bilići u Aržanu, Prološcu i Ričicama, ali i oni na livanjskom području, danas nastanjeni u Mišima, Zastinju, Velikim Kablićima, Prispi, Žiroviću i Ljubunčiću.
O nastanku studenačkih Bilića ostala je legenda. «Osman-aga Glendić bio je vezir (?) Imotskog kadiluka. Oženio se Mandom Lenković, sestrom Ivana poznatijeg iz narodne pjesme kao Ivo Senjanin, koja mu je rodila sina. Osmana su kauri (nevjernici) ubili iz zasjede. Manda se sa sinom vratila bratu Ivi, gdje je i umrla. Sin Bile po nagovoru rođaka u Senju vratio se na Studence. Tu se oženio i imao sina. Kao udovac oženio se djevojkom iz Medova Doca. Ta mu je rodila šest sinova.»
Studenački Bilići bili su veoma ugledan rod, koji je najprije davao harambaše (Andrija početkom 18. stoljeća), a zatim i serdare (Marko Bilić poznat i po tome što je imao 32-članu obiteljsku zadrugu), a koji je život okončao 1743. godine. «Njegov sin Ilija, serdar, umro je 2. veljače 1766. godine, a njegov sin Ivan, jedanako serdar, umro je 5. travnja 1821. godine. Njegov je sin Mate, opet serdar, imao četiri sina. Sin serdara Mate Stipan (Kiteša) Bilić oko 1840. godine doseljava u Aržano i on je rodonačelnik aržanskih Bilića.»
Današnji Bilići u Runovićima (Imotska krajina) potomci su Bilića doseljenih iz zapadne Hercegovine. Pripadnike je tog roda 1741/42. godine zabilježio biskup fra Pavo Dragićević: u Drinovcima pokraj Gruda 8-članu obitelj Ivana Bilića, te u Grabu pokraj Ljubuškog 5-člano domaćinstvo Nikole Bilića. Dragićević je upisao i 15-članu obitelj Ivana Bilića u Ljubunčiću pokraj Livna. Njegov nasljednik fra Marijan Bogdanović u Ljubunčiću je zatekao 1768. godine 31-člano kućanstvo Petra Bilića.
Bilići, koji žive danas na livanjskom području: u Mišima, Zastinju,Velikim Kablićima, Prispi, Žiroviću i Ljubunčiću, smatraju se doseljenicima sa Studenaca, dok Bilići iz Žabljaka drže kako im je podrijetlo od Posušja, a oni u Lusniću čuvaju predaju da su im preci doselili iz Potravlja pokraj Sinja.
Duvanjski pak Bilići, danas nastanjeni u Kovačima (1, 3), Letki (4, 26) i Tomislavgradu (5, 14), nisu u krvnom srodstvu sa spominjanim prezimenjacima, jer su nastali od starog roda Musića iz Brišnika: u maticama krštenih duvanjske župe Bukovice iz 896. godine upisano je rođenje Stane kćeri Ante Musića-Bilića i majke Anđe rođene Jurić iz Stipanić;, godine 1897. ubilježeno je rođenje Joze sina Joze Musića-Bilića iz Brišnika i majke Barbare rođene Sušilović iz Roškog Polja.
Dakako, posebice su zanimljivi Bilići s područja drevne Poljičke Kneževine, gdje su u Donjem Docu nastali od starog roda Mijovilovića, a prvi se put spominju 8. ožujka 1605. godine u ispravi u kojoj je zapisano da «Stipan i Ivan Budić iz Milošića prodaju za 32 tolora i 5 libri Tadiji Mijoviloviću rečenom Biliću dija kotara u Miloškom kotaru što se zove Dragomilac». Već 1615. godine zapisano je da «Stipan Bilić prodaje Milošu Terziću «sve što se koli negova naodi u Rošci, Veli i Mali» po cijeni «groša 30 i 4 šinika šenice, jednoga brava».
U popisu stanovnika Splitske nadbiskupije nadbiskup je Ivan Laghi 1725. godine zapisao sljedeće obitelji Bilića roda: u Donjem Docu 9-člano kućanstvo Ivana Bilića; u Gatima 7-člano domaćinstvo don Antona Bilića i 3-članu obiotelj udovice Mande Bilić; u Kreševu obitelji Matija i Stipana Bilića s 9 odnosno 7 duša; u Svinišću je tada prebivala 10-člana obitelj Mate Bilića.