Kasipović

Kasipovic napisao:

Ko smo? odakle dolazimo? Kasipović (Capapovich)
Da li ste se ponekad zapitali o ovim pitanjima, izgleda da ovakva pitanja dolaze kada covjek postane malo stariji ali nikad
nije kasno da se malo posvetimo proslosti tako da bi nam i buducnost bila bolja a i da nasi nasljednici znaju odakle su, to
je posebno bitno sada kada se ne nalazimo na prostorima Motika odakle i nasi korijeni sezu u dubinu povijesti.
Malo povijesti iz nasih krajeva:
551-615 god – Dolazak Slavena sa Avarima
615 – Naseljavanje Slavena
9 i 10 stoljece – Kristjanizacija Slavena u Bosni
1154-1353 Vladavina Banova, prvi Boric – poslednji Stjepan II Kotromanic
1353-1467 Vladavina Kraljeva, prvi Tvrtko I Kotromanic – zadnji Matija Sabancic
Svi bosanski banovi i kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija
1468- Prodiranje Turaka u Bosnu
1528-1878 – Turska, Otomansko carstvo
1878-1918 – Austro-Ugarska
1918-1941 – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija)
1941-1945 – NDH
1945-1991 – Jugoslavija
1991- Srbi
Interesantno je da su moticani prezivjeli i opstali na podrucju Motika oko 350 godina pod turskom vlascu a nismo uspjeli
opstati nekoliko godina pod srpskom vlascu.
"Iz knjige: DILJEM ZAVIČAJA
autora: Fra Jurice Šalića
MOTIKE
Motike danas predstavljaju jedno veliko selo nadomak Banje Luke. Kad prođemo Petrićevac i Rakovac – koji su već
uključeni u gradsko područje – dolazimo u Motike, koje su uglavnom smještene uz istoimeni put u dužini pet kilometara.
Kad prolazimo selom, dobivamo takav dojam. Međutim, selo se stere do Saračice na Crkveni a njegov vrh dopire do
Klupa na zapadnoj strani. Južnu granicu ovog sela stvarno čini put Banja Luka – Bronzani Majdan, počevši negdje iznad
Rudarske ulice na Crkveni a završava blizu Klupa. Odatle granica savija na sjever i vraća se južnim rubovima Matoševca,
Stranjana i Čivčija, te starim turskim "drumom", koji vodi Keskenovačom izlazi na Ćelenovac. U Brdima i Lipama
dodiruje Šargovac. Dalje ide visovima do iznad Bukvinih Bara. Graničeći s Rakovcem na strani grada silazi pored
Krupnjačeve kuće, sječe put i rječicu, penje se ispod Dubrića Brda i opet silazi na Crkvenu iznad Rudarske ulice.
U ovim granicama smješteno je dosta veliko područje, koje pokrivaju Motike sa svojim zaselcima. Doduše, na
desnoj strani puta Banja Luka – Bronzani Majdan, iznad Saračice naselilo se nešto življa, koje se ne tretira kao motičko,
ali to je od starina područje Motika. Sve u svemu, lijep i prostran kraj u brdovitom području. Bez nekih značajnijih
privrednih mogućnosti, ali u blizini grada, u zdravom prirodnom ambijentu ima lijepu perspektivu.
Velike Motike u prošlosti
U prošlosti Motike su prostorno bile mnogo veće, sterući se istočno od današnjeg sela prema gradu i Vrbasu. U 16. i
17. stoljeću na ovoj strani Banje Luke bila su tri seoska područja: ivaštansko,dragočajsko i motičko, koje se naslanjalo na
sam grad. Sadašnje Motike čine samo gornji dio negdašnjeg seoskog područja. Kako je došlo do toga da se selo smanjilo i
pomicalo prema zapadu? Ovo nam se čini malo čudno, ali ako pratimo povijesna zbivanja na ovim prostorima, razumjet
ćemo razliku između negdašnjeg velikog seoskog područja i današnjeg dosta velikog sela, koje nosi to isto ime.
U 17. stoljeću još se ne spominju sela: Rakovac, Petrićevac,Šargovac, Budžak, Vujnovići i Novakovići. Ne
spominju se kao formirana seoska naselja. Samo se spominju Motike, selo nadomak Banje Luke, koje se širilo i na
prostore spomenutih sela, koja su se tek kasnije izdvojila iz velikog područja Motika. Tako velike Motike sterale su se na
širokim prostorima spomenutih sela, s napomenom, da je gornji dio Šargovca vjerovatno pripadao Dragočaju a dio
Petrićevca samom gradu. Imajući u vidu ove datosti, dobivamo jasniju sliku ondašnjih Motika. Granica im je išla
Vrbasom u dužini Budžaka, moguće i Derviša. S Vrbasa se dizala između Zalužana i Vujnovića, sjekla Šargovac u
gornjem dijelu i izlazila na Ćelanovac. Ostavivši Čivčije, Stranjane i Matoševce na dragočajskoj strani, izlazila je na
Klupe. Odatle se Crkvenom spuštala do samoga grada, odakle se kretala na istok, te preko Petrićevca i Rosulja u
Kumsalama silazila na Vrbas. Ovo bi u grubim crtama bio omeđeni prostor velikog seoskog područja negdašnjih Motika,
koje su dobrim dijelom izlazile na Vrbas. U tako velikom selu najnaseljeniji su bili predjeli oko Motičkog groblja,
Petrićevca i Budžaka a rjeđe gornji dio, kojeg su činile uglavnom šume, krčevine i pašnjaci.
Da je ovaj prostor sela stvarno identičan s ovakvim određenjem, dokazuju i slijedeće činjenice:
– Centar sela bio je u blizini samog Motičkog groblja. Dakle, približno u samom geografskom centru, kojeg je zapremalo
selo.
– Groblje, koje je motičko, sada se nalazi izvan sela Motika. Posve nam je razumljivo, da je po tada prostranim Motikama
dobilo ime.
– Nepovoljne prilike i migracije stanovništva dovele su do toga, da su prostori sela pri Vrbasu i gradu ostali pusti. Selo se
sačuvalo u južnom i zapadnom dijelu a s pridošlim novim stanovništvom i povratnicima stvaraju se nova sela: Šargovac,
Budžak, Petrićevac, Drakulić…
Sve u svemu, Motike su staro selo kod Banje Luke. U prošlosti razasuto na velikom prostoru, tijekom vremena se
smanjivalo i došlo u današnje okvire, ali još uvijek veliko i prostrano. U prošlosti je imalo svoju župnu organizaciju, što
ima i danas. Ljudi iz Motika su osebujnog i posebnog temperamenta, ustrajani, radini i otporni, dobri kršćani. S posebnim
crtama u svakom pogledu su zanimljivi. Zanimljivi za priču o sebi i svom selu. O Motikama i Motičanima.
Stanovništvo Motika
Ono se mijenjalo tijekom pojedinih perioda povijesti novijeg vremena. Migracije su činile svoje, pa su se jedni
naseljavali a drugi odlazili ili izumirali. U blizini grada bili su kao na nekoj vjetrometini, izloženi zatiranjima,
prouzrokovanim od kuge, gladi i rata, što se često događalo u teškim i žalosnim vremenima turske uprave u Bosni i
Hercegovini.
Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića iz 1744. godine Motike su bile jedno od najvećih katoličkih sela u
banjalučkom kraju. Veći broj pučanstva imala je samo Bukovica pri Trnu. Dragnić u ivaštanskom kraju doduše je veći, ali
to je skup sela: Abrići,Vukovići i Valentići. Također veći broj tada je imala kombinacija Duile – Miloševići.
Među 27 obitelji sela Motika vidimo da su u istom popisu zastupljena slijedeća prezimena:
Dumjenović (Duhmenlia) 3 kuće
Prnjavorac 3 kuće
Garić 2 kuće
Šobić 2
kuće Aničić 1
kuće Bijelić 1
kuće Bugarinović 1
kuće Grgić 1 kuće
Jurendić 1 kuće
Kasipović (Capapovich) 1 kuće
Leusnović 1 kuće
Lipovac 1 kuće
Majdandžić ' 1 kuće
Martinović 1 kuće
Pavić 1 kuće
Pustahia 1 kuće
Stjepančević (Stipanovich) 1 kuće
Topal 1 kuće
Vrebec 1 kuće
Žižak (Xischovich) 1 kuće
Imajući u vidu popis Dragičevića, zaključujemo da su se do ovog vremena u Motikama zadržale slijedeće obitelji:
Žižak, Kasipovići, Pustahije, Martinovići, Majdandžići i Dumjenovići.
Pored migracija, uvjetovanih ratnim, kužnim i vremenima gladi, često puta i trivijalne okolnosti utječu na promjene
stanovništva u selu. U prilog ovome govori predaja, da su u donjem dijelu stvarno velikih Motika, na prostoru današnjeg
Budžaka živjeli mještani s prezimenom Milanović. Kod njih je stasalo jedno momče, koje je bilo tako "pusto", tj. tako
nemirno i neobuzdano, da su se stariji dobrano zamislili nad njegovim postupcima. Ne znajući što će s njime, sam spahija
poruči Milanovićima da ga sklanjaju, da provide s njim kako znaju. Inače, tako radeći izgubit će glavu. Ne našavši kakvo
zgodno rješenje, pošalju ga u krčevine, u još nenaseljeni kraj u gornjem dijelu sela. Vrijedno radeći, spomenuti momak se
skućio, priženio i osnovao obitelj, izrodivši potomstvo. Kako je bio "pust", neobuzdan, on i njegovi potomci prozvani su
Pustahijama. Ova zanimljiva predaja nije bez osnove. Ako bismo željeli uokviriti u povijesnu stvarnost, taj prijelaz
Milanovića s Vrbasa u Pustahije u gornjem selu mogli bismo smjestiti u prve decenije 18. stoljeća, jer u izvješću biskupa
fra Pave Dragičevića 1744. godine u selu Motikama, na sedmome mjestu spominje se domaćinstvo s pet članova, čiji je
poglavar bio "Mattaeus Postaia".
U Bečkom i Banjalučkom ratu, te vremenu između njih nastale su jače migracije i zatiranja u Motikama. Donji,
naseljeniji dio je opustio. Narod se povlačio u gornji dio sela, stradavao u ratnim događanjima, u kužnim i gladnim
vremenima. Vjerovatno se nekolicina vratila na ognjišta, ali to nije bilo dovoljno. Zato Turci – da zemlja ne bi ostala
neobrađena – naseljavaju središnji dio oko Motičkog groblja pravoslavnima od Kotar Varoša i Javorana. Od tada oni čine
selo Drakulić. Ovo naseljavanje spominje biskup fra Augustin Miletić, u izvješću 1813. godine.
U migracijama, koje su se događale tijekom 18. i 19. stoljeća u Motike dolaze prinove. Sredinom 18. stoljeća
pojavljuju se Josipovići i Marići ("Marijch"), a kasnije Ljevari, Kovačevići, Tutići, Madže i ostali.
Donekle se može pratiti brojno stanje stanovništva u Motikama. Biskup fra Nikola Olovčić spominje 1672. godine
da Motike imaju 700 vjernika. Ovaj broj župljana u stvari je broj mještana tadašnjih Motika, uključujući i one s prostora
današnjih sela: Šargovca, Budžaka, Petrićevca, Vujnovića i Novakovića. Prema dostupnim izvorima imamo prikaz
brojnog stanja u vremenima koja su nadolazila:
1737. godine 36 domova 435 članova
1742. 27 domova 180 članova
1768. 30 domova 271 članova
1813. 40 domova 266 članova
1864. 32 domova 223 članova
1877. 34 domova 289 članova
1885. 299 članova
1892. 342 članova
1935. 992 članova
1960. 1230 članova
U vremenu osnivanja župe 1. siječnja 1984. godine Motike su imale 261 domaćinstvo i 1058 vjernika. Župi se pridodaje
još 94 domaćinstva s 410 članova iz Čivčija, što sve skupa iznosi 1468 vjernika.
U novije vrijeme, posebno u Drugom svjetskom ratu vrh Motika do Klupa postaje pust kraj. Slabi uvjeti za život i
neprestana nesigurnost u nemirnim vremenima doprinosili su da je s toga područja stanovništvo odseljavalo, povlačeći se
u dubinu sela. Tako je opustio kraj iznad Majdandžića i Maršale, kao i predio uz put Banja Luka – Bronzani Majdan iznad
Saračice.
Poslije 1960. godine u Motikama se više ne osjeća porast, nego stagnacija broja stanovništva. Tražeći bolje uvjete i
radna mjesta mnogi odlaze iz sela, tako da se veliki broj Motičana nastanjava po Banjoj Luci, Zagrebu i Sloveniji. Osim
toga, mnogo ih je na radu u Njemačkoj.
U ratu 1991-1995. godine Motike su bile izložene velikom pritisku, koji se neprestano povećavao. Uz prijetnje,
napade, masakriranja i ubojstva mještani su napuštali svoje domove. U početku manje a potom sve više i više, da bi do
kraja kolovoza 1995. godine praktično ispraznili selo. Prisila je stvarno bila velika i nepodnošljiva, radi čega je u selu
ostalo samo tridesetak katolika. Kuće i imanja zaposjeli su pripadnici druge nacionalnosti i konfesije. Što nije useljeno,
jednostavno je opljačkano, demolirano i razvaljeno.
Zaselci Motika
Kako vidimo, Motike se steru na dosta velikom prostoru. Od granice s Rakovcem do Majdandžića ima oko sedam
kilometara. Nenaseljenog prostora u vrh sela, iznad Majdandžića prema Klupama ima još znatno, tako da je njihov
prostor veoma izdužen. Širina Motika je mnogo manja. Selo je najšire na relaciji Saračica – Ljevari. U tako velikom selu
postoji više zaselaka, koji čine izdvojene cjeline, izrazito zasebna, manja mjesta.
Bukvine Bare čine početak Motika, smještene uz put i rječicu. To je najravniji i najplodniji dio sela. Obično se za ovaj
zaselak kaže "u Bukvama", ili jednostavno "Bukve". Nitko ne zna odakle ovakav naziv zaselka. U njemu nigdje nema
bukovog drveta. Pokojnog Niku Kovačevića zvali su Bukva, ali nadimak je dobio po svom zaselku. U ne baš davnoj
prošlosti u Stranjanima bile su obitelji s prezimenom Bukva. Nitko nam ne zna reći da li Bukvine Bare imaju veze s
navedenim mještanima Stranjana. Inače na Bukvinim Barama u zadnje vrijeme obitavali su Kovačevići, Josipovići i
Dujići. Dvorine su smještene na blagoj padini, u podnožju Durbića Brda. Vjerovatno je zaselak dobio ovakav naziv po
nekoj većoj građevini: dvorcu, kuli, čardaku ili su nečemu sličnom.
Dvorine nastanjivaju Josipovići, od kojih je u posljednje vrijeme najpoznatiji Pero Josipović zvani Bosanac, po kome je
njegovoj djeci ostao naziv Bosančevi.
Durbića Brdo je vrletna, dominantna uzvisina na južnoj strani sela, s kojeg se cijeli krajolik Motika vidi kao na dlanu.
Ime je dobilo po Durbićima, koji od davnina obitavaju na njemu. U posljednje vrijeme gotovo da je opustjelo. Pored
prorijeđenih starosjedilaca, na njegovim padinama smjestilo se i nekoliko obitelji, doseljenih od Jajca.
Josipovići, koji popunjavaju prostor od motičke škole do Saračice, od davnina su nastanjeni obiteljima s istim
prezimenom. To je postojbina i prastarih obitelji Kasipovića. Od svih Josipovića jedino ovi se nisu selili, nisu
napuštali svoja ognjišta u vremenima haranja kužnih bolesti.
Martinovići nastanjivaju brdovit kraj iznad motičke škole, prema putu Banja Luka – Bronzani Majdan. Njihove zemlje
steru se do spomenutog puta iznad Saračice. U novije vrijeme sve više silaze u dolinu i oko same škole.
Pustahije su smještene u gornjem, južnom dijelu sela. Čim se svlada uspon Desetarnica iznad škole, dolazi se u njihov
zaselak. Domovi starih Pustahija bili su smješteni u strani ispod Krstova, dok se u novije vrijeme njihov zaselak svio u
dolini oko puta i rječice. Tu je živio neumorni radnik Stipo Pustahije. Pored njega zanimljiva ličnost Perića, koji je bio
slika i prilika rodočelnika Pustahija, onog "pustog" momka iz Budžaka. Tu su stasala braća Slavko i Mirko, te mlađi
naraštaj Pustahija.
Knežići se nalaze u gornjem dijelu sela, prema Dragočaju. Tu su poznate obitelji Žižaka, Marića , Grgića… Žižci medu
njima prdstavljaju starosjedioce, koji su tu od davnina.
Na ovaj zaselak naslanja se par kuća Majdandžića u vrhu sela a nakon njih prostire se prazan prostor krčevina i šuma do
Klupa. U prošlosti je i taj prostor bio prilično naseljen. No, zbog nesigurnosti u poslednjih sto godina, pogotovo u
Drugom svjetskom ratu taj golemi prostor na zapadu sela ostao je prazan.
Marići su također smješteni u gornjem dijelu sela. Naslanjaju se jednim dijelom na Šargovac a drugim na Čivčije.
Njihovi preci su tu došli vrlo davno, u turskom periodu. Rodočelnik jednog njihovog ogranka bio je čovjek po imenu
Šimun, doseljenik iz Dalmacije. Kako je bio malenog rasta, dobio je ime Šimunčić, pa prema tome su i njegove potomke
prozvali Šimunčićima. Jedan od najuglednijih Šimunčića bio je pokojni Matija Marić.
Ljevari su smješteni desno od škole, na stranama prema Šargovcu. U Motike došli su iz sasinske župe. Prema predaji,
najprije je došao jedan od njih u turskom periodu i bio kao najamnik kod Marića. Bio je vrijedan i radin čovjek. Pored
najamnine, onog redovitog primanja, dali su mu da sebi iskrči dio zemljišta za okućnicu. Tako se nastani i skući medu
njima, priženi se i osnuje obitelj. Vrijedno radeći uskoro postaje najimućniji domaćin u selu. Njegova obitelj postaje
brojna. Nekada ih je u zajednici živjelo i do 45 članova. Po njima cijeli zaselak je dobio ime. Od tih Ljevara posebno je
bio poznat Mijat Ljevar, koji je umro u godinama posije Prvog svjetskog rata. Poslije njega kao zanimljiva osoba
spominje se Pavao Ljevar.
Pored Ljevara i Marića, na granici prema Šargovcu su "Lipe", predio poznat po lipicama. Kad su bila česta saveznička
bombardiranja 1944. godine – radi čega se nije smjelo okupljati po crkvama – svećenik bi s Petrićevca dolazio u Motike,
te u "Lipama", tj. u lipovoj šumi održavao Službu Božju.
Šobe u današnjem vremenu nama predstavljaju samo jedan izraz, lokaciju "u Sobama", "pod Šobama", ali u prošlosti, sve
do potkraj turske vladavine tu su obitavale prastare obitelji Šobića, koje su činile značajan istoimeni zaselak Motika.
Medu njima bio je poznat izvjesni Stjepan Šobić, koji je svojevremeno bio spomeničar. Naime, od kamena je klesao
nadgrobne ploče. Te ploče i sada možemo vidjeti na Motičkom groblju i Crkvenama. Duge su bile do dva metra, široke
cca 60 cm, debljine 20-30 cm, sa znakom križa i nešto oskudne ornamentike. Vjerovatno je negdje u području Šoba bio
kamenolom, majdan bijelog kamena, čije su naslage bile debljine, pogodne za obradu takve vrste spomenika. Od takvog
bijelog kamena građena je i stara kapela na Motičkom groblju.

Fidel Kasipovic