Podaci o porijeklu prezimena su, uz dozvolu autora, u potpunosti preneseni iz knjige "Hrvatski rodovi općine Muć" Ante Ivankovića i Jure Keruma. Molim vas da ukoliko kopirate bilo koji sadržaj stranice, navedete izvor: www.ogorje.net
Ukupni broj prezimena u bazi je: 181 • Zadnja promjena: 17.08.2008.
Ukupni broj komentara je: 634 • Zadnja tri komentara su o prezimenima: Vasilj datum: 30.7.2010. Matešić datum: 29.7.2010. Bešlić datum: 29.7.2010.
Prezime je izvedeno od starohrvatske upravnog naslova ban, što znači „upravitelj zemlje“ ban Hrvatske, Bosne, Mačve, Vlaške, Moldove u Rumunjskoj; a može značiti i upravitelja grada (ban od Severina spominje se 1308. godine). Također može značiti gospodin i gospodar u bugarskom jeziku, ali i naslov koji se iz poštovanja davao ljudima u Dubrovniku i u Crnoj Gori.
Inače, imenica ban potječe iz avarskog jezika: bajan, baan, ban sa značenjem vođa horde. Čini se da korijen riječi baj iz turkmenskog jezika i znači bogat.
što se pak tiče imenice banovac, ona u hrvatskom jeziku ima više značenja:
1a. onaj koji je odan banu; banov čovjek,
1b. u povijesnom kontekstu viceban, podban; uvod u pad tvrđave Neorić u turske ruke (1538) bila je pogibija njezina zapovjednika (banovca) kojeg su pri osiguravanju hrane za uskoke u tvrđavi u Petrovu polju ubili Turci. Mjesto njegove podbanove, banovčeve pogibije u selu Kadina (Kadijina Glavica) odnosno vrelo prozvano je Banovača;
1c. pripadnik banske vojske (najčešće bana J. Jelačića),
2. nekadašnji starohrvatski srebreni novac koji hercezi i banovi kuju od početka 13. do polovice 14. stoljeća (1 banovac = 16 bagatina, 200 banovaca = grivna slovinska, marca slavonica).
Imenica banovac se koristi i u toponimiji: Banovci pokraj Slavonskog Broda, Vinkovački Banovci, te Veliki i Mali Banovac pokraj Pakraca.
U Hrvatskoj danas živi 930 osoba s prezimenom Banovac, a najviše ih je u Istri i srednjoj Dalmaciji.
Istog su jezičnog postanja prezimena: Ban (2.850, Zagorje, Primorje), Banić (2.230, srednja i sjeverna Dalmacija), Banov (110, Biograd), Banović (1.700, posvuda), Banac (110, Baranja, Dubrovnik), Banak (Virovitica, Zagreb, Međimurje), Banec (Ivanec, Međimurje), Banovec (130, Prigorje).
Banovci su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Bračeviću, iako su tadašnje njihove dvije obitelji imale stalno prebivalište u Sratoku, mjestu na unešićko-drniškom području, koje je u novije vrijeme preimenovano u Bogdanoviće. Naime, tada je Mate Banovac pokojnog Filipa dobio u Bračeviću 62 kanapa zemlje, što je osjetno najveći pojedinačni posjed u tom selu, dok su venecijanske vlasti Ivanu Banovcu pokojnog šimuna dodijelile također u Bračeviću 26 kanapa zemlje.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Bračeviću su zabilježene četiri obitelji s prezimenom Banovac, kojih su domaćini bili: Ante, Jure, Marko i Ivan; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Bračeviću 11 obitelji s prezimenom Banovac.
Danas u Bračeviću živi 14 obitelji tog roda s ukupno 18 18 duša.
Banovci su starinom sa šibenskog područja, jer primjerice u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u banderiji harambaše Martina Buljana iz Bitelića upisan je i Petar Banovac s izričitom oznakom da je iz šibenika, a zemlje je dobio i u Biteliću.
Inače, prezime Banovac zabilježeno je i u gradu šibeniku 1680. godine, a danas na šibenskom području Banovci žive u Grebaštici, te u Parčiću pokraj Drniša.
U nekrologiju Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu upisana je smrt trojice franjevaca sa šibenskog područja s prezimenom Banovac:
fra Filip Banovac iz Čiste (+1755),
fra Josip Banovac iz Čiste (+1771) i
fra Božo Banovac iz šibenika, subrat (+1803).
Za fra Josipa Banovca znamo da je rođen 1693. godine u Čisti pokraj šibenika, te da je, uz ostalo, bio od 1725-1728. godine lektor moralke i učitelj gramatike u Sinju, te da je od 28. lipnja 1739. godine bio jednogodišnji propovjednik u Sinju. Tiskao je šest različitih knjižica-6 varia libercula thypis dedit.
Kako je već rečeno Banovci su u drugom desetljeću 18. stoljeća zabilježeni i u Biteliću, dakle sa sinsjke strane planine Dinare. Jedan od potomaka tadašnjih bitelićkih pripadnika tog roda Zdravko Banovac, sin Stipe pokojnog Ante, časnik Hrvatske vojske, svjedoči o obiteljskoj predaji da su Banovci dio roda Buljan i potvrđuje to sačuvanom obiteljskom ispravom iz 1792. godine, u kojoj je upisan jedan od njegovih predaka Grgur Buljan Banovac Dijak.
Nadimak ili pridivak Dijak pridjevan je onome tko je znao čitati i čitao je epistole za vrijeme misnog obreda (latinski diacus = đak, đakon).
Dvočlano prezime Buljan Banovac, za kojeg smo našli potvrdu u sačuvanom Stanju duša župe Bitelić iz druge polovice 19. stoljeća (Božo Buljan pokojnog Luke rečeni Banovac (1854-1929) i Marko Buljan pokojnog Ivana rečeni Banovac ( 1845-1928), produkt je jednog vremena i u njemu važećih državnih zakona.
Naime, Mletačka je Republika nakon istjerivanja Osmanlija iz Cetinske krajine nacionalizirala cjelokupno zemljište, kojeg je kao državno vlasništvo davala doseljenicima na trajno korištenje. Najveće i najbolje posjede dobivali su najistaknutiji ratnici u borbama s Turcima, među koje je svakako spadao i Petar Banovac sa šibenskog područja, koje je uz ostalo dobio zemlju i u Biteliću, što je ostalo zabilježeno u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729). On je ili netko iz njegove obitelji zbog posjedovanja zemlje trajno preselio u Bitelić i tu živio kao i ostali Bitelićani. U trenutku, a to se zbilo od 1719. do 1792. godine, kada je jedna Buljanova obitelj ostala bez muškog potomstva, onda je njezin domaćin, svjestan da će mu posjed nakon njegove smrti po zakonu pripasti državi, doveo je svojoj kćeri muža iz obitelji Banovac koji se nastanjuje na ženinstvu. Zet Banovac, a tako je često činjeno u sličnim slučajevima, služi se i ženinim i svojim prezimenom (Buljan Banovac). S vremenom će njegovo prezime prevladati, što je dokazom i današnja sedmočlana bitelićka obitelj s prezimenom Banovac.
