Baković

S jezičnog motrišta u osnovi je prezimena imenica bak, što je u Dalmatinskoj zagori i zapadnoj Hercegovini naziv za bika, a u razgovornom jeziku bak je snažan čovjek, jak kao bak; bakonja.
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Bak (šibenik, Baranja, Vinkovci), Bakoč (Dubrovnik, Zagreb, Poreč), Bakočević (Zadar), Bakonja, Bakoš (Vinkovci, Međimurje, Kutina), Bakošević, Bakoška (Orahovica, Turopolje), Bakota (480 osoba, srednja Dalmacija), Bakotić (280, Dalmacija, Primorje), Bakotin (Kaštela, Dalmacija), Bakov (Virovitica, Podravina).
Danas u Hrvatskoj živi 1.350 osoba s prezimenom Baković, i to pretežno u srednjoj Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori.
Bakovići danas žive: u Cetinskoj krajini (Vinalić, Bajagić); na mućko-lećevačkom prostoru (Bračević, Ramljane); u Drniškoj krajini (Parčić, Planjani); na benkovačkom području (Banjevci, Pristeg); na otoku Braču (Nerežišće); na duvanjskom području (Mokronoge, Tomislavgrad, Sarajlije, Eminovo Selo, Blažuj); u livanjskom kraju (Donji Žabljak, Rapovine, Veliki Guber).
Bakovići su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine:
-u Bračeviću tada stalno prebivalište imaju obitelji Pave i Tome Bakovića;
-u Ramljanima 1711. godine živi obitelj Tome Bakovića;
-u Pribudama tada svoje domove imaju obitelji Mate i Vida Bakovića.
Da se u sva tri spomenuta mjesta mućkog područja ostvaruje se kontinuitet nazočnosti pripadanika roda Baković, svjedoči upisi u austrijski zemljišnik iz 1835 godine:
-u Bračeviću su tada zabilježene dvije obitelji: Luke i Petra Bakovića;
-u Ramljanima 1835. godine žive tri Bakovića obitelji: Antina, Filipova i Ilijina;
-u Pribudama svoje domove ima čak šest obitelji s prezimenom Baković, kojih su domaćini: Ante, po dvojica s imeninima Ivan i Mate, te šimun Baković.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je:
-u Bračeviću osam obitelji tog roda;
-u Ramljanima također 8 obitelj s prezimenom Baković;
-u Pribudama su nestali.
Danas u Bračeviću živi 8 obitelji s 20 duša,a u Ramljani 7 obitelji tog roda s 14 članova.
Umjesto odgovora na pitanje, odakle su stigli preci današnjih Bakovića iz Bračevića i Ramljana, navodimo popis dvadeset i tri obitelji s prezimenom Baković, zabilježenih u Suhom Docu, u Trogirskoj zagori, u venecijanskom zemljišniku iz 1711 godine:
Ante Baković pokojnog Petra,
Dujam Baković pokojnog Mije,
Ilija Baković pokojnog šimuna,
Ilija Baković (bez očeva imena),
Grgo Baković Despotović pokojnog Grge,
Jakov Baković pokojnog Grge,
Grgo Baković pokojnog Frane,
Lazar Baković pokojnog Luke,
Mate Baković pokojnog Pave,
Mijo Baković pokojnog Bože,
Marko Baković pokojnog Ivana,
Mate Baković pokojnog Petra,
Bože Baković pokojnog Cvitka,
Pave Baković pokojnog Mije,
Stipan Baković pokojnog šimuna,
šimun Baković pokojnog Ante,
Vid Baković pokojnog Vida,
Cvitko Baković pokojnog Ilije,
Jure Baković pokojnog Pave,
Ivan Baković pokojnog Marka,
Jure Baković pokojnog šimuna,
Cvitko Baković pokojnog Grge i
Jure Baković (bez oznake očeva imena).
Dodajmo da su tada u Suhom Docu stalno prebivale ukupno 44 obitelji.
Godine 1711. Bakovići su prebivališta imali u sljedećim mjestima Trogirske zagore:
-u Prapatnici je šest obitelji: Dujina, Mijaina, Pavina, te Vida Bakovića, zatim Grge Bakovića rečenog Despotović i Marka Bakovića rečenog Brčić;
-u Trolokvama su 1711. godine svoje domove imale tri obitelji s prezimenom Baković: harambaše Ilije Bakovića pokojnog Cvitka, te Pavla i Stipana Bakovića;
-u Sitnom tada su živjele obitelji Dujma i Jure Bakovića.
Na dijelu drniškog područja također su 1711. godine živjeli pripadnici roda Baković:
-u Planjanima obitelji braće Jure i Mate, sinova pokojnog Ante Bakovića,
-Vinovu Donjem 1711. godine svoje domove imale su obitelji Ilije i maije Bakovića.

U potrazi za starinom Bakovića s područja Cetinske krajine javlja se dvojba: Bajagić u Cetinskoj krajini ili Podgaj na duvanjskom području.
Najprije o Bakovićima u Cetinskoj krajini. Kada su Turci 1686. godine istjerani iz Cetinske krajine, u Bajagiću se spominje Stipan Baković, za kojeg je J. A. Soldo, kao i za ostale Bakoviće, utvrdio da su starosjedioci u Bajagiću i Obrovcu.
U Bajagiću, u zaseoku Kursani, 1699. godine Ivan je Baković "uživao očeve posjede," ali su ga u tome ometala trojica susjeda (Ivan Filipović, Ivica Asanović, Nikola Marić), pa im je opći providur A. Mocenigo zabranio i zapovjedio da plate i neke štete.
Prema dokumentu od 29. svibnja 1693. godine 11-člana obitelj već spominjanog Stipana Bakovića dobila je zajedno s doseljenim Poljičanima, koje je doveo harambaša Mate Petrović iz Ostrovice, zemlje u istočnom dijelu Cetinske krajine, u predjelu tvrđave Čačvine.
I još jedan Baković-Ilija često se spominje u dokumentima s kraja 17. stoljeća: 24. srpnja 1697. godine zabilježeno je da ga je "harambaša Vid Đipalo iz Lučana ometao u uživanju posjeda"; 10. rujna 1697. godine Iliji je Bakoviću A. Mocenigo oduzeo 30 kanapa zemlje i dao ih trojici doseljenika (Antun Kravić, Kažimir Hrgić i Jerko Delijić); 5. studenog 1699. godine spominjani A. Mocenigo uzima od veleposjednika Nikole Caralipea Despotovića 46 kanapa zemlje i dodjeljuje ih obitelji Zgrabić, zatim kapelanu crkve u sinjskoj tvrđavi Marasoviću, te Iliji Bakoviću i Lovriću.
Iz 18. stoljeća sačuvano je više pisanih spomena o Bakovićima iz Cetinske krajine. Tako je primjerice zabilježeno da su venecijanske vlasti (zemljišnik iz 1725-29. godine) dodijelile 16-članoj obitelji alfira Grgura Bakovića kuću u Sinju i 41 kanap zemlje (2 po članu obitelji i 9 kanapa za obavljanje alfirske dužnosti). On je pripadao banderiji harambaše Ivana Filipovića, kao i njegov prezimenjak Baković rečeni Penić, koji će kasnije taj obiteljski nadimak uzeti za prezime. O ugledu ovog roda svjedoči i nekoliko Bakovića alfira: Petar je bio žrtva velike epidemije kuge 1783/84. godine, a o alfiru Anti Bakoviću ostao je pisani trag iz 1784. godine, kada je angažirao za svog zastupnika za ubiranje plaće uglednog Sinjanina Petra Lovrića Filipova.
što se tiče Bakovića na vrličkom području, oni su istog krvnog podrijetla kao i njihovi prezimenjaci iz Bajagića, gdje su starosjedilački rod. Odatle su stigli najkasnije 1725. godine, kada je u popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi zabilježio u župi Vrlici dvije Bakovića obitelji: Sergijevu (12 članova) i šimunovu (6).
Također su zabilježeni i u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada u Vinaliću boravište imaju tri Bakovića kućanstva: Jurino, Matijevo i Grgurovo.
U vrijeme Kandijskog rata (1645-1699) Bakovići su zabilježeni na otoku Braču kao novi stanovnici (nuovi abitanti), dakle doseljenici. Jesu li doselili iz Cetinske krajine ili pak s duvanjskog područja?
što se pak tiče duvanjskog područja, starina je Bakovića selo Podgaj, gdje ih danas uopće nema. U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević je zabilježio u Podgaju dvije obitelji: 24-članu obiteljsku zadrugu Joze Bakovića (u izvorniku Joseph Bacovich) i upola manje domaćinstvo Mije Bakovića.
Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović je u Podgaju zatekao 10-članu obitelj Antone Bakovića. Tada u Sarajlijama obitava 26-člana obitelj Ante Bakovića. U livanjskom selu Odžaku dom ima 5-člana obitelj Pave Bakovića.
Danas na livanjskom području Bakovići žive u Donjem Žabljaku, Rapovinama i Velikom Guberu, a sačuvali su obiteljsku predaju da su im preci u današnja livanjska obitavališta stigli preko sela Prologa iz Bajagića pokraj Sinja. Jesu li i duvanjski Bakovići istog podrijetla? Nemamo dokaza ni za jednu od ovih tvrdnja.
U Kutima, selu na kupreškoj visoravni, Bakovići su islamske vjeroispovijesti i tu su, prema tvrdnji srpskog etnografa B. Ž. Milojevića, starosjedioci.