Podaci o porijeklu prezimena su, uz dozvolu autora, u potpunosti preneseni iz knjige "Hrvatski rodovi općine Muć" Ante Ivankovića i Jure Keruma. Molim vas da ukoliko kopirate bilo koji sadržaj stranice, navedete izvor: www.ogorje.net
Ukupni broj prezimena u bazi je: 181 • Zadnja promjena: 17.08.2008.
Ukupni broj komentara je: 634 • Zadnja tri komentara su o prezimenima: Vasilj datum: 30.7.2010. Matešić datum: 29.7.2010. Bešlić datum: 29.7.2010.
Prezime je izvedeno od osobnog imena Filip, koje je naša prilagođenica grčkog imena Philippos (grčki philos = prijatelj + hippos = konj), koja je kod nas stigla preko latinskog Philippus.
U Hrvatskoj danas živi 6.300 osoba s prezimenom Filipović,a ima ih posvuda. Istog su jezičnog postanja i prezimena: Filipi (220, Zadar), Filipić (360, Međimurje, Dalmacija), Filipin (110, zapadna Slavonija), Filipov (Vinkovci), Filipušić (srednja Dalmacija), Pilić (450, srednja Dalmacija), Pilipić, Pilipović (1.000, Lika, Zagora, sjeverna Dalmacija).
Filipovići iz Ramljana hercegovačkog su podrijetla ili posve precizno doselili su iz Rame. Majka kasnije poznatog franjevca fra Jeronima Filipovića (Rama (?)1688 - Sinj 1765), hrvatskog crkvenog pisca i prvog provincijala novoutemeljene Franjevačke provincije Svetog Kaja (kasnije Presvetog Otkupitelja) sa sjedištem u Sinju (1735) stigla je 1687. godine pod grad Sinj, odakle je prešla u Ramljane, gdje su Filipovići dobili zemlje. Njegov rođak također franjevac fra Petar Filipović, pisac dvotomnog Ljetopisa franjevačkog samostana u Sinju, piše 1756. godine da ga je na Ogorju (u Ramljanima) 1703. godine krstio fratar Ramljak fra Jakov Pavlinović.
Dakako, u Hercegovini postoje i Filipovići sa starinom u Brotnju. Naime, u staroj matici krštenih u franjevačkom samostana u Zaostrogu, u kojoj su upisivana krštenja od 1660. do 1738. godine, spominju se kao djelitelji sakramenta krštenja trojica fratara iz Graca, župa Brotnjo (danas Krehin Gradac pokraj Čitluka) s prezimenom Filipović: fra Andrija, fra Ivan i fra Ilija Filipović.
U znamenitim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću Filipovići su zabilježeni: u Gracu pokraj Čitluka 1741/1742 godine biskup fra Pavo Dragićević je zatekao dvije obitelji: Šimuna Filipovića s 5 i Vida Filipovića s 4 duše. U tom popisu Filipovići su u Rami zabilježeni u tri mjesta: u Proslapu (obitelji Luke Filipovića sa 6 i Bartulova s 5 članova), u Podboru (21-člana obiteljska zadruga Filipa Filipovića) i u Orašcu (7-člano kućantsvo Ivana Filipovića).
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Flipovića više nema u Rami, ali ih ima u Gracu (7-člane obitelji Jakova i Šimuna Filipovića), te u Batinu pokraj Posušja (obitelji Jure Filipovića sa 16 i Stipanova s 8 duša).
Dio hercegovačkih Filipovića prešao je i na islam, a o njima je na svoj način progovorio i fra Petar Bakula (1816-1873), pisac kultnog Šematizma hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu. On tvrdi „da je njegovo pleme u 17. stoljeću nosilo prezime Filipović i da su se prozvali Bakule iz odvratnosti prema poturčenjacima i progoniteljima katolika, Filipovićima iz Livna.“
O podrijetlu bosanske begovske obitelji Filipovića postoje mnoga mišljenja a danas je najprihvaćenije ono po kojem su oni potomci islamiziranog zagrebačkog kanonika Franje Filipovića. Prvotno su Filipovići imali imanje na području Glamoča. „Najstariji je poznati član obitelji veleposjednik Mehmed-beg (umro 1682. godine). Njegov sin Jusuf-beg zarobljen je 1648. godine pri mletačkom zaposjedanju Klisa, ali je uskoro bio na slobodi pa je kao alajbeg 1650. godine obnavljao Knin; 1652. godine ponovo je zarobljen i odveden u Bresciu, gdje je ostao do oslobođenja 1659. godine. Opljačkao je Zemuničko polje 1663., a 1671. godine sudjelovao je u pregovorima o razgraničenju osmanlijskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji Njegov sin Mehmed-beg pao je oko 1673. godine u mletačko zarobljeništvo, u kojem se nalazio i 1680. godine. Godine 1809. Derviš-beg Filipović vodio je odred bosanske vojske protiv pobunjenika u Srbiji. Nakon uspostave austrougarske vlasti 1878. godine Filipovići počinju igrati važniju ulogu u političkom životu.“
O vezama Filipovića oba vjerozakona ostao je spomen s početka 18 stoljeća. Naime, u izvješću s pohoda Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, kojoj je pripadala i Dalmacija, opći komesar Reda male braće fra Ivan de Vietri iz 1708. godine navodi se da je „crkvu Svetog Mihovila u Trilju 27. studenog 1700. godine župniku i gvardijanu sinjskom fra Šimunu Filipoviću darovao Muhamed-beg Filipović iz Livna.“
Vratimo se Filipovićima iz Ramljana. Osim fratara Filipovića prvi poznati pripadnik tog roda je Mijo Filipović, koji se u vrijeme uprave općeg providura Alvisa Moceniga 24. ožujka 1697. godine javio na natječaj venecijanskih vlasti sa svojom ponudom za ubiranje poreza zvanog desetina. On je ponudio da će za područje Muća i Konjskog odvojiti 475 reala, a za Cetinu „di qua“ i „di la“ (područje oko Cetine od Zadvarja do Vrlike) 2.180 reala.
Taj Mijo Filipović pokojnog Grge upisan je u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Zminovu (danas Muć Donji); njegov brat Tadija Filipović pokojnog Grge (25 članova obitelji, 44 kanapa zemlje) i Ante Filipović pokojnog Ivana (18, 42) upisani su također u zemljišniku iz 1711. godine sa stalnim prebivalištem u Ramljanima.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Filipovića više nema u Muću Donjem (pojavljuje se prezime Filipušić), dok se u Ramljanima broj obitelji s prezimenom Filipović povećao na sedam, kojih su domaćini bili: trojica Josipa, Ivan, Jure, Marko i Nikola; godine pak 1948. u popisu stanovništva u Ramljanima je zabilježeno 9 Filipovića obitelji.
Danas su Filipović s 12 obitelji i 25 duša drugi po brojnosti rod u Ramljanima.
Na sinjskom području u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine nije obrađeno područje (Podvaroš, Ćurlini), koje su nastanili pripadnici banderije harambaše Ivana Filipovića. Ipak i u tom zemljišniku ali u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića u Donjem Dicmu upisana je dvočlana obitelj Mate Filipovića pokojnog Gašpara, koji će također u istoj banderiji biti upisan i u Alberghettijevu zemljišniku (1725 - 1729).
U Alberghettijevu zemljišniku (1725 -1729) obrađeno je i područje banderije harambaše Ivana Filipovića (Podvaroš-Sinj, Ćurlini), na kojem su tada živjele četiri obitelji s prezimenom Filipović: harambaše Ivana, njegova imenjaka Ivana, zatim braće Jure i Marka te obitelj Ante Filipovića.
Dvočlano prezime Filipović Grčić vrijedno je spomena zbog veoma zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog dugopoljskog župnika, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od turske vlasti.
Nakon neuspjelog pokušaja oslobođanja Sinja od Turaka krajem ožujka 1685. godine don Ivan Filipović Grčić doveo je iz Sinja više od tisuću osoba (200 obitelji) i smjestio ih između Solina i Poljica, a koje će organizirano vratiti na njihova ognjišta 1688. godine.
Godine 1686. Sinj je oslobođen, a u odbijanju ponovnog turskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. Kao vojni kapelan sudjeluje 1691. godine u napadima krajišnika na Turke u dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Primjerice tada je zapaljeno grad Livno, posječeno dvadesetak Turaka, mnogi su bil zarobljeni, zaplijenjeno je tisuću ovaca i 200 grla krupne stoke. Na povratku u Cetinsku krajini poveli s livanjskog područja 300 kršćana. U tom pohodu posebno se junaštvom istakao vojnik Mate Filipović Grčić, brat don Ivanov, što je 18. siječnja 1691. godine posvjedočio sinjski providur Lorenzo Zorzi. Don Ivan Filipović Grčić i brat mu harambaša Mate na junački su način 1697. godine obranili od turskog napada Filipovića kulu u Podvarošu (Sinj).
I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine, dana 7. kolovoza na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu zapovjeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki odgovor, a brani do posljednje kapi krvi svekolike posade.“ Za zasluge u borbama s Turcima venecijanske vlasti nagradile su Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.
„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „smoim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao je Beside fra Matije Divkovića, tada jednu od najpopularnijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjenu svećenicima koji bogosluže na hrvatskom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima. Knjiga je tiskana bosanicom ili bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.
Ovo smo sve naveli stoga da bismo još jednom potvrdili zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.
Sa prezimenom Filipovic ima -pored hrvatskih obitelji-i bosnjackih,srpskih i crnogorskih obitelji.
U suvremenom dobu najslavniji Hrvat sa prezimenom Filipovic bio je moj omiljeni filosof i dugogosnji prof.Zagrebackog Sveucilista--dr Vladimir Filipovic(1906-1984).Proucavao je narocito aksiologiju,povijest filosofije i filosofiju kulture i povijesti.Uredio je poznati "Filosofski rjecnik"...
Od Bosnjaka najpoznatiji Filipovici su:filosof prof.dr Muhamed i turkolog dr Nedim...
