Biuk

Biuci se na mućkom području pojavljuje se u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, u kojem su u Ogorju Donjem upisane tri obitelji s prezimenom Biuk: Ilijina, Filipova i Martinova; u popisu pak stanovništva 1948. godine u Ogorju je prebivalište imalo 14 obitelji ovog starog roda.
Danas u Ogorju Donjem živi 5 obitelji s prezimenom Biuk, koje imaju ukupno 8 duša.
Biuci se podosta ranije pojavljuju u venecijanskom zemljišniku za naselja Vrliku i Maovice iz 1710. godine, u kojima je upisana sedmočlana obitelj (po dva odrasla muškarca i žene, jedno muško i dvoje ženske djece) Stipana Biukovića, harambaše, koji su u ovom i još nekim mletačkim dokumentima naziva i kapetanom. To je pak značilo da je taj domaćin prvorangirana osoba u naselju, glavar naselja, zapovjednik pandura, čelnik tadašnjih tzv. letećih postrojbi venecijanske vojske.
Obitelj harambaše Stipana Biukovića ostat će s istim brojem ukućana i u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine, kada je nadbiskup Ivan Laghi u župi Vrlika zabilježio njegovo sedmočlana kućanstvo.
Godine 1830. u austrijskom zemljišniku za vrličko područje pripadnici tog roda upisani su s kraćom inačicom prezimena-Biuk (u izvorniku Biuck); u Vrlici tada žive tri obitelji s prezimenom: Josipova, Jurina i Nikolina, a u Vinaliću obitelj Vida Biuka. Na Maovicama su tada Biuci zastupljeni s tri obitelji, kojih su domaćini: Petar Mijin, Jure i Petar, sinovi Antini.
Međutim, ovom prigodom vrijedi vratiti se u godinu 1692., iz koje je sačuvan popis obitelji što su živjele ispod vrličke tvrđave. Prvoupisana u tom popisu je 7-člana obitelj (po dva odrasla muškarca i žene, te jedno muško i dvoje ženske djece) kapetana Nicole Biocouicha, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 18 kanapa zemlje, što je donedavno pripadala upravo istjeranim Turcima (Vrlika je oslobođena od Osmanlija 1686. godine).
Je li Biocouich i Biucouich isto? Čini se da jeste, jer razlika samo u jednom glasu može biti posljedica tada veoma neuređene ortografije hrvatskog jezika ili pak rezultat popisivačeva rada, a oni su tada bili u pravilu stranci, zbog jednostavnog razloga što su znali pisati. Uostalom, u to vrijeme, dakle 1692., 1710. ili 1725. godine imamo slične slučajeve kao što su Biocouich i Biucouich i kod nekih drugih vrličkih prezimena: Božinović-Boženović, Batovanja-Botovanja, Marasić-Marasović, Denić-Denjić, Krnjac-Krnjač itd. Osim toga Venecija je u tom vremenu dodijeljene naslove i povjerene dužnosti ostavljala u obitelji, dakle u pravilu su nasljedne (Nikola Bioković bio je kapetan i Stipan je Biuković također kapetan). I još nešto: Biokovići se pojavljuju samo 1692. godine i kasnije ih više u Vrlici nema, ali zato ima Biukovića, prezime s „jednim novim slovom.“ Ako još malo pustimo mašti na volju: onda će u obitelji upisanoj kao Biocouich dva odrasla muškarca i dvije odrasle žene biti Nikola i supruga, te Nikolin otac i majka, a ono jedino muško dijete mogao bi biti kasniji kapetan Stipan Biucouich, koji bi primjerice 1710. godine mogao imati tridesetak godina.
Inačice Biocouich i Biucouich prouzročile su i razlike glede postanja ovog (ovih) prezimena s jezičnog motrišta: Biocouich u osnovi ima oronim Biokovo, a Biucouich tursku riječ bijik, što znači veliki brk, brčina.
Odakle su Biuci doselili na vrličko područje (danas žive na Maovicama, u Vinaliću i Vrlici) nismo uspjeli utvrditi, niti o tome, čak ni u vidu predaje, ništa ne znaju ni Biuci. Međutim, posve je sigurno da su s vrličkog područja stigli u Ogorje.