Burmaz

Burmazi su i danas naziv područja u istočnoj Hercegovini, smještenog između Stoca i Hrasna, a koje je dobilo ime zbog činjenice da je njegov prostor već u ranom srednjem vijeku nastanjivao stari hrvatski rod Burmazi.
Burmazi su pripadali pohrvaćenom dijelu hercegovačkog vlaškog stanovništva, o čemu svjedoči i jezično postanje njihova prezimena. Naime, burmaz na albanskom jeziku (burr(e) = muž, madh = velik) znači veliki muž, veliki čovjek, muškarac, junak.
Spomene o rodu Burmaza, koji se prvi put javljaju 1305. godine, na temelju podataka koje iznosi M. Vego u djelu „Naselja srednjovjekovne Bosanske države“ sistematizirao je N. Mandić.
-Burmazi se spominju 1343. godine u dokumentima Dubrovačke Republike u povodu pregona robe iz Dubrovnika u unutrašnjost, pri čemu su Burmazi Dubrovčanima služili kao kramari(sitni trgovci, sitničari);
-Burmazi su nazočni i u turskim dokumentima, kao što je primjerice onaj datiran 16. srpnja 1467. godine, u kojem se navodi da su Turci držali područje nastanjeno pripadnicima roda Burmaz;
-Burmazi su i u vrijeme turske vladavine održavali raznovrsne veze s Dubrovačkom Republikom. Tako je primjerice dubrovački slikar Petar Mihaljević (kasnije Konjevod) uzeo na pet godina za svog učenika Petra Vukičevića iz Burmaza i obećao mu da će ga izdržavti za cijelo vrijeme naukovanja. Taj ugovor je potpisan 8. kolovoza 1490. godine.
Dio se Burmaza poturčio da bi spasio svoje baštine, a dio ih je na razmeđi 17. i 18. stoljeća prebjegao u mletačku Dalmaciju, gdje im i danas žive potomci (Korčula, Blato, Vela Luka, Podaca pokraj Makarske, Split, Kaštela, Šibenik, Ogorje i Nisko u Zagori).
Prezime Burmazović na mućkom se području pojavljuje u knjizi krštenih fra Bonaventure Biloglava, „letećeg župnika“ župe Zmina (danas Muć), pisanoj od 1679. do 1686. godine:
-godine 1680. kršten je Andrije Burmazović, sin Franin i majke B.(ostali dio imena je nečitljiv), a kumovao je Stojić Bilobrk;
-godine 1683. fratar Biloglav upisao je krštenje Gaudencija Burmazovića Pavinog i Margaritinog, a kum je bio Ilija Maleš;
-1686. godine zabilježen je krštenik s istim imenom i prezimenom, dok su roditelji upisani kao Mate i Klara, a i kum je istog imena i prezimena Ilija Maleš.
U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Ogorju je upisana 10-člana obitelj Ivana Burmazovića (u izvorniku Zuanne Brumassovich) pokojnog Miloša,kojoj su mletačke vlasti dale 7 kanapa zemlje; u Niskom je tada imala stalno prebivalište obitelj Bože Burmaza pokojnog Jure (5 članova obitelji, 6 kanapa zemlje).
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Ogorju Gornjem zabilježene su tri obitelji s prezimenom Burmaz: Jurina i dvojice Mata, dok je u Niskom upisane dvije Burmazove obitelji: Antina i Dujina. Prema popisu stanovništva iz 1948. godine u Ogorju Gornjem je živjela jedna, a u Niskom tri obitelji s prezimenom Burmaz.
Danas na mućkom području u Ogorju Gornjem živi jedna dvočlana obitelj s prezimenom Burmaz.
U popisu stanovništva Makarskog primorja iz 1695. godine upisane su u Podaci dvije obitelji s prezimenom Burmazović: 5-člana obitelj prokuratura Nikole Burmazovića s 5 duša i 3-člana obitelj Ivana Burmazovića.
I u popisu iz 1744. godine u Podaci su zabilježene dvije Burmazovića obitelji: Ive pokojnog Grge s 7 i Ive pokojnog Nikole sa 6 duša.
Godine 1802. popisivači su u Podaci zabilježili sedam obitelji s dužim i kraćim oblikom prezimena: Burmazović (udovica Matija, Ivan sa 6-članom obitelji) i Burmaz (Petar-samac, Jure s 4, Mate s 5, Ante s 8 i Nikola s 3 duše).
U Kaštel Štafiliću 1. veljače 1751. godine spominje se sudac Bože Burmaz, kao jedan od neizravnih sudionika u sukobu težaka i gospodara za vrijeme sindakata i inkvizitorata u Zadru (1748 – 1752).
Među dužnicima Petra Jerčića, rodonačelnika poznate sućuračke obitelji, 1790. godine nalazi se i Ivan Burmaz.
Među ukupno petoricom pismenih u Kaštel Štafiliću u 18. stoljeću bio je i Ante Burmaz, pučki pjesnik.