Cvitković

Prezime Cvitković izvedeno je od hipokoristika Cvitko osobnog imena Cvitan, koje je nastalo od ikavskog oblika imenice cvit, što je naziv za dio biljke koji sadržava organe za oplodnju i iz kojeg se razvija plod.
U Hrvatskoj danas živi 2.190 osoba s prezimenom Cvitković, a najviše ih je u Primorju, Pokuplju i na području Otočca. Istog su postanja i prezimena: Cvitko (100, Pazin), Cvitkovac (Sinj), Cvitkušić (100, istočna Slavonija).
U Ogorju Donjem danas živi jedana osoba s prezimenom Cvitkoivća, a dosleilia j eiz Hrvaca u cetinskoj krajini.
Starina je roda Cvitkovića Cim, danas prigradsko naselje Mostara. Na temelju turskog «Poimeničnog popisa sandžakata vilajeta Hercegovina iz 1477. godine», kojeg je 1985. godine u izdanju Orijentalnog instituta iz Sarajeva objavio A. Aličić, N. Mandić pokušava upisanog domaćina iz Cima Cvitka, sina Milićeva, proglasiti za rodonačelnika svih Cvitkovića, ali to ipak ostaje samo zanimljiv pokušaj s obzirom da prezimena s današnjim značenjem tada nisu uopće postojala.
Zahvaljujući sačuvanom pismu splitskog nadbiskupa Stjepana Cosmija Kongregaciji za propagandu vjere od 22. ožujka 1685. godine, u kojem izvješćuje o konkretnim pripremama za oslobođenje Sinja od Osmanlija, saznajemo i o zaslugama svećenika fra Šimuna Fiorija, čiji prezime A. Nikić u istom radu prevodi na dva načina: Cvitković i Cvitanović. Nadbiskup Cosmi u pismu posebno ističe: «Zahvalnost mi je da ne prešutim da se za povratak spomenutih Morlaka (stočara s turskog područja) mnogo trudio njihov župnik o. Šimun Fiori (Cvitković?), član manje braće od opsluženja Bosanske provincije.»
I uprava je Franjevačke provincije Bosne Srebrene 18. lipnja 1696. godine odala priznanje ovom svećeniku, i to za preseljavanje katoličkog življa iz turske Hercegovine u mletačku Dalmaciju: «Prečasni definitorij određuje i nalaže pod posluh da župa o. Šimuna Cvitanovića spojena s drugom ubuduće pripada samostanu Svetog Križa u Živogošću, jer su s narodom koji je prešao iz Turske u tu župu od davnine upravljali oci Svetog Križa, radi toga, da bi se izbjegli nesporazumi, naređuje da se odmah izvrši ovaj dekret.» Naime, franjevci, koji su organizirali prelazak naroda svoje župe iz Turske u Dalmaciju, po dolasku u novu sredinu, u mletački dio Dalmacije, nastavljali su među prebjezima obavljati pastoralne župničke dužnosti. Tadašnja franjevačka zajednica Bosna Srebrena imala je i podjelu župa po samostanima, pa su primjerice Mostar, Mostarsko blato i Brotnjo bile župe samostana Živogošće, a to su isto postale i župe Hrvace i Potravlje, u koje je doselio katolički živalj upravo iz tog dijela zapadne Hercegovine.
S obzirom na spomenuti dokument iz 1698. godine neprihvatljiva je tvrdnja sinjskog ljetopisca fra Petra Filipovića koji 1756. godine po sjećanju zapisuje fratre što su prebivali u samostanu u Rami prije velike seobe katoličkog življa 1687. godine, a među koje ubraja i fra Šimuna Cvitkovića. Nimalo ne čudi što se nakon šezdesetak godina Filipović nije sjetio da fra Šimun u Cetinsku krajinu nije stigao iz samostana Živogošće, već iz samostana u Rami. Ovaj se franjevac spominje i u dokumentu od 3. kolovoza 1695. godine, u kojem je zapisano da se i on zajedno s braćom nastanio u franjevačkom boravištu Svetog Frane u Sinju.
Kako se zvao fra Šimun: Cvitković ili Cvitanović? Ako se složimo da su Cvitkovići starinom iz Cima, sela koje je u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine „utopljeno“ u Iliće (u izvorniku Ilich Sello), a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića ubilježeno je kao Zim (Cim), onda u spomenutim popisima nalazimo:
-u Dragićevića je upisana 8-člana obitelj Mate Cvitanovića (Mathaeus Zvitanovich)
-u Bogdanovićevom popisu zabilježena je 6-člana obitelj Dujma Cvitkovića (Domnus Zvitkovich).
Kako u Cimu nikad nije bilo Cvitanovića, zasigurno je riječ o pogrešci popisivača iz 1741/42. godine, pa je fra Šimunovo prezime moglo glasiti samo Cvitković. Tom se franjevcu pripisuju i zasluge u vezi s dolaskom hercegovačkog katoličkog življa u zapadni dio Cetinske krajine (Potravlje, Hrvace), među kojima je stiglo i 600 ljudi sposobnih za oružje, a koji su sa sobom dotjerali 30 tisuća grla sitne i 10 tisuća grla krupne stoke.
Posve je izvjesno da su Cvitkovići počeli stizati u Cetinsku krajinu odmah nakon njezina oslobođenja od Osmanlija, pa možda čak i ranije, a također je sigurno da su doseljavali u više navrata i iz više mjesta zapadnog dijela Hercegovine.
To se može zaključiti uvidom u novi venecijanski zemljišnik iz 1709. godine, u kojem su zabilježeni:
-u Potravlju u banderiji harambaše Antuna Prološčića 16-člana obitelj Filipa Cvitkovića i 7-člano kućanstvo Grgura Cvitkovića;
-u Zelovu u sklopu banderije harambaše Grgura Buljana upisana je 7-člana obitelj Ivana Cvitkovića pokojnog Grgura;
-u banderiji harambaše Jakova Tomaševića iz Brnaza pripadala je 16-člana obitelj Mije Cvitkovića;
-u Hrvacima je tada nastanjena 19-člana obitelj harambaše istoimene banderije Grgura Cvitkovića.
Dakle, 1709. godine Cvitkovići u Cetinskoj krajini imaju pet obitelji sa 65 duša ili s prosjekom od 13 duša u domaćinstvu, po čemu pripadaju među tada najbrojnije rodove na tom području.
Iako je Cim pokraj Mostara najvjerojatnija starina tog drevnog hercegovačkog roda, ne treba posve zapostaviti i još dva mjesta zapadnog dijela Hercegovine, u kojima su u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/42. godine zabilježeni pripadnici tog roda: u Kočerinu pokraj Širokog Briga 4-člana obitelj Nikole Cvitkovića i u Dunićima (danas Sovići) pokraj Gruda 8-člana obitelj Antona Cvitkovića.
I u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) najviše je Cvitkovića zabilježeno u Potravlju: Grgurova, Antonova i Ivanova obitelj, dok je u Hrvacima i dalje samo obitelj harambaše Grgura Cvitkovića.
Godine 1725. u popisu vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup je Ivan Laghi zabilježio u Slimenu poviše Omiša 7-članu obitelj Ilije Cvitkovića.
U Stanju duša župe Hrvace iz 1839. godine upisano je sedam Cvitkovića obitelji s domaćinima: Šimunom (1795-1849), Martinom (1795-1849), Antunom (1788-godina smrti nije navedena), Božom (1790-1855), Markom (1783-1850), Blažom (1766-1849) i Ivanom (1789-godina smrti nije navedena). U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvacama živi 9 Cvitkovića obitelji s 46 članova: Ante pok. Ivana (26 godina) i Marka pokojnog Grge (30) s po 3 člana, Frane pokojnog Blaža (70) i Pile (Filip) pokojnog Šimuna (27) s po 2 člana, Mate pokojnog Blaža (60) s 6 , Jakov pokojnog Grge (36) s 4, Andrije pokojnog. Mate (46) i Ivana (65) s 8 i Mate (45) s 10 članova.
U Stanju duša župe Hrvace iz 1893. godine upisano je 10 Cvitkovića obitelji s domaćinima: Antom pokojnog Ivana (rođen 1840), Markom pokojnog Grge (1836), Grgom pokojnog Frane (1853), Božom pokojnog Mate (1843), Grgom pokojnog Jakova (1857), Pilipom pokojnog Šimuna (1841), Markom pokojnog Mate (1842), Josipom pokojnog Mate (1862) i Antom pokojnog Petra (1862), uz čije je ime upisano i zanimanje službenik.
Danas u Hrvacima živi 14 Cvitkovića obitelji s 39 duša, u Splitu (14, 51), Sinju (4, 17), Gatima pokraj Omiša (1, 4), Bolu na Braču (1, 5), Kaštel Sućurcu (1, 5), Šibeniku (1, 4), Zagrebu (2, 8), pa prema tome u Hrvatskoj živi 39 obitelji i 135 osoba s prezimenom Cvitković hrvatačkih korijena. U inozemstvu žive dvije obitelji: jedna s 3 člana u Austriji i također jedna u Njemačkoj s 4 duše.
U Potravlju danas živi 7 Cvitkovića obitelji s 21 osobom, u Satriću prebivalište ima 5 Cvitkovića obitelji s 13 duša, dok u Biteliću obitava tročlana obitelj tog roda.
Cvitkovići pak iz Imotske krajine, danas jedino nastanjeni u Grabovcu, nisu istog podrijetla kao njihovi prezimenjaci u Cetinskoj krajini. Nastali su od roda Mustapića, a rodonačelnik im je Marko Mustapić Cvitkov (rođen 1702., umro 1791. godine). U maticama župe Grabovac on je upisan kao Mustapić-Cvitkov, njegovi sinovi Stipan i Jakov zapisani su s prezimenom Cvitko, a unuk mu Andrija postao je Cvitković. To se prezime u njegovih potomaka zadržalo do danas.
U maticama krštenih župe Imotski od 1731. do 1742. godine pojavljuju se i krštenici s prezimenom Cvitković, a u Stanju duša iste župe iz 1806. upisana je i 7-člana obitelj Petra Cvitkovića, čiji su korijeni vjerojatno hercegovački. Ovaj Cvitković je ženidbom došao u Glavinu Donju, u kuću Zdilara (starinom su Bogetići iz Kozice pokraj Vrgorca, a prezime su Zdilar dobili u zbjegu u Podgori na Makarskom primorju, jer su se bavili izradom zdjela) i primio ženino prezime. Njegov sin Jozo Zdilar nekoć Cvitković, rođen u Glavini Donjoj 1788. godine, pobjegao je u Ljubuški 1815. godine, tamo se poturčio i postao Sulejman beg Kapetanović s lijepim dvorcem u Vitini pokraj Ljubuškog.