Rukavina

PLEMENITI ROD RUKAVINA KOJI SU PODRIJETLOM IZ ZAPADNE HERCEGOVINE

Prezime Rukavina u onomastičkom pogledu pripada semantičkom polju određenom anatomijom ljudskog tijela (ruka) pa je iz te riječi izvedeno prezime Rukavina.
Obitelj Rukavina pripada bunjevačkom rodu i spada u najbrojnije hrvatske obitelji, tako po nekim podacima danas samo u Hrvatskoj živi ok 4736 osoba koje nose ovo prezime, a ponajviše u Zagrebu. Ovo prezime je i najrasprostranjenije u Hrvatskoj, a kao bunjevački rod nisu pripadali seobenoj skupini Krmpoćana iz 1604. i 1627. jer na prostor Like i Podgorja dolaze kasnije iz zadarskog zaleđa iz područja Jasenica.
Od ovoga bunjevačkog plemena poteklo je mnogo glasovitih ličkih generala i drugih časnika koji su proslavili Vojnu krajinu, pa su zbog te revnosti u obnašanju vojničkih dužnosi i odanosti austrijskom caru mnogi među njima postali vitezovi Reda Marije Terezije, najvišeg vojnog odličja u austrijskoj vojsci koje je donosilo i plemićki naslov. Nekoliko članova ove glasovite plemićke časničke obitelji nosilo je činove generala, feldmaršala i maršala, a nekoliko njih je nosilo i austrijski barunski naslov.
Neki smatraju da su Rukavine nosili prezime Vladimirović te su iz Ukrajine svoje domovine u 10. stoljeću došli u Bosnu i Hercegovinu. Oni su, dakle, potomci nekada slavnih Vladimirovića, uglavnom su živjeli oko Mostara i Struge na rijeci Buni, gdje su imali zemlju. Dakle, oni su živjeli u Zahumlju i Neretvanskoj dolini. Članovi ove velikaške obitelji obnašali su visoke službe na dvoru bosanskih vladara. Tako je Radoslav Vladimirović bio na dvoru bosanskog kralja Stjepana Ostoje, a Jurko Vladimirović boravio je na dvoru kralja Tvrtka II. Kotromanića. Radivoj Vladimirović sudac je na dvoru kralja Stjepana Tomaša, a Vladimirović Vladoje potpisuje povelje posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića.
Prema pisanju Ivana viteza Tomičića Goričkog praotac Rukavina bio je Vladimir I. Vukotin Vladimirović iz Vladnice, koji je bio oko 1177. zapovjednik, odnosno guverner srednjovjekovnog područja Raške i Gornje Zete. U borbama s srpskim kraljem Stefanom Nemaljićem Provjenčanim bio je smrtno ranjen kod grada Prištine na Kosovu, a njegovo tijelo pokopano je u crkvi Svete Marije u Dubrovniku. Njegov brat je nakon njegove pogibije napustio Gornju Zetu i Rašku i naselio se oko rijeke Bune kod Mostara. Sin Vladimira I. Vladimir II. bio je guverner Dalmacije, a na to mjesto ga je postavila Mletačka Republika. Kao knez u Hercegovini spominje se u povijesnim dokumentima Vukotin Vladimirović vlasnik grada Vladinjac i gospodar zapadne Hercegovine, oko 1250. Istaknuo se u borbama protiv Turaka pa je zbog toga dobio plemićku povelju i druge povlastice od mletačkog dužda Candiana. Knez Radoš Vladimir Vladimirović oko 1380. od kralja Tvrtka I., dobiva na upravljanje imanja Brotnjo i Ljubuški u zapadnoj Hercegovini. Knez Radivoj iz istoga roda Vladimirovića bio je imenovan od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića kao posljednji comes (knez) i iudex (sudac) hrvatskoga roda. Poznat je i knez Nikola Vladimirović, koji je nosio pridjevak Neretvanski te je zauzeo tvrđavu Naronu i također bio nagrađen od mletačkog dužda, a poginuo je u borbama s Turcima tijekom zauzeća mjesta Gabele. Kada je 1463. Bosna pala pod Turke, Vladimirovići se sele u Dalmaciju zbog sigurnosti, i sada ih tu nalazimo pod novim prezimenom Rukavine. Smatra se da je tijekom 16. st. Grgur Vladimirović prvi uzeo prezime Rukavina. Prezime Rukavina, dakle, nastaje iz njihovog nadimka, a njihovo pravo prezime je Vladimirović, a nositelji toga prezimena kao knezovi imali su velike posjede u okolici Mostara. Grgur je bio zarobljen od Turaka, a u to vrijeme su se nosile košulje s širokim rukavima, te su po širokim rukavima Grgura Turci prozvali Rukavina, pa je tako i nastalo ovo prezime. Grgur Rukavina imao je deset sinova.
Dakle, Rukavine vode podrijetlo od plemićkog roda Vladimirovića koji su podrijetlom iz Ukrajine, a u 11. st. ili prije dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Među njima bilo je učenih ljudi, pa čak i biskupa. Plemićki grb Vladimirovića je» križ između dva lava», pa se stoga može izvesti zaključak da su bili sudionici Križarskih ratova.
Dakako, od tih deset sinova poteklo je deset odvjetaka-loza ove znamenite bunjevačke časničke obitelji.

Kao bosanski, dalmatinski i hrvatski knezovi utemeljili su dalmatinski rod Mihovilića, koji su živjeli u Italiji, te rod plemića Vladićevića i bunjevački rod plemića Rukavina iz Like.
Prvi sin Grgura Vladimirovića Rukavine zvao se Vukelja, a od njega su potekli Vukelići u Svetom Jurju i Kosinju, a od Vukelića Biondići u Melnicama.
Drugi sin bio je Miloš, od kojeg vode podrijetlo Bačići u Podgorju, te loza Rukavina u Brlogu, Pazarištu i Perušiću.
Od trećeg sina Dragića vode podrijetlo Rukavine u selu Trnovcu kraj Gospića, Rukavine- Robići u Pazarištu, Rukavine-Bevandići u Trnovcu, Rukavine u Ražuncu u Dalmaciji, te Dragičevići u Ražancu, Jablancu i Bruvnu, te Glavaši u Jablancu.
Od četvrtog sina Grgura Rukavine, Marka, vode podrijetlo Rončevići u Jasenicama, Rukavine u Svetom Roku, Mihići u Metku (Medak) i Rukavine koje i danas žive u Subotici u Vojvodini.
Od petog sina Ivana potekli su Žuljevići (Zulevići)i u Vukšiću
Od šestog sina Nikole potekli su Rukavine u Pagu i Karlobagu, a oni su početkom 19. stoljeća izumrli.
Od sedmog sina, koji se zvao Blaž vode podrijetlo Blaževići u Lovincu i Vraniku, te Miškulini u Smiljanu i Bužimu u Lici.
Od ostalih triju sinova, čija je majka bila Turkinja kojom se Grgur u zarobljeništvu oženio vode podrijetlo Ogrešovići u okolici Livna u Bosni i Hercegovini i Ogrešovići u okolici Cazina u Bosni i Hercegovini.
Posebice je značajan treći Grgurov sin Dragić, a njegov sin je bio glasoviti junak Jerko koji je došao iz Ražanca te napao Turke. Jerko Rukavina predvodio je iz Ražanca naseljavanje Karlobaga i okolice 1683.

U popisu posade senjske vojne vojske iz 1644. i 1657 zabilježeno je ime Ivana Rukavine, a godine 1644. obitelj Rukavina nalazimo u Ljupču i Ražancu, u zadarskom zaleđu. To je isti onaj Ivan koji je 1644. zajedno s još četiri Jeseničana potpisao ugovor s Mlečanima o preseljenju na mletački teritorij. Taj ugovor nikada nije ispoštovan, pa je Ivan prešao s obitelji u Senj, gdje je postao član senjske vojne posade. Matično područje Rukavina postaju u okolici Senja, Volarice i Sveti Juraj, pa se iz ovih mjesta raseljavaju u Perušić i Pazarišta godine te su on i njegov sin imali i kmetove od naseljenih Gorana sve do 1796. Doveo je u Smiljan, Bužim i Trnovac oko 65 obitelji, te su oni bili prve Rukavine u Trnovcu.
Jerko Rukavina je imao dva sina, Nikolu i Dujma. Nikola je bio kaštelan u Smiljanu, Podgorju i Trnovcu, a umro je u Trnovcu 1736. Njegov brat Dujam bio je sudac u Karlobagu, a umro je 1729. Od spomenuta dva brata koji su imali 12 sinova potekle su sve Rukavine u Trnovcu.
Po popisu stanovništva iz 1686. u Bužimu, Trnocu i Smiljanu živjele su tri obitelji Rukavina, obitelj Jerka Rukavine s 9 članova, obitelj Jure Rukavine Mamutovića s 7 članova, te obitelj Mate Rukavine Mamutovića s 4 člana obitelji.
Godine 1644. spominju se Petar i Ilija Rukavina u Jesenicama, kao izaslanici za pregovore s Mlečanima u svezi s preseljenjem stanovništva s turskoga područja.
Pregovori s Mlečanima nisu uspjeli, ali su krajiške vlasti 1645. dopustile ovoj obitelji naseljenje u Sveti Juraj, Volarice, Krasno i Lukovo.
Doselili su se iz okolice Ražanca u Dalmaciji u Sveti Juraj i Volarice, a poslije se ovaj rod raširio u Gacku i ostale krajeve Like.
Godine 1653. Mlečani su nekoliko članova obitelji Rukavina preselili na Rab i Pag, te oko Ražanca i Vinjerca.Od 1653. na Rabu u mjestu Lopar i danas živi nekoliko obitelji Rukavina.
Oko 1700. naselili su područje oko Brloga i Kompolja. Rukavine su bili iskusni časnici, koji su služili u vojnim posadama Like i Primorja.
Iz Karlobaga su naselili cijelo područje Podgorja, a 1684. zaposjeli su Trnovac, Bužim i Smiljan u Lici. Iz Karlobaga su se naselili u Baške Oštarije, Brušane i Rizvanušu, a odatle dalje u Smiljan. Također su se naselili u Lovinac 1712. i Boričevac, a 1793. naseljavaju se u okolicu Ličkog Petrovog Sela.

Aleksandar pl. Spaić navodi da su do 1840 u austrijskoj i Napoleonovoj vojsci služili 64 Rukavine, a ratovali su na svim bojištima, pa čak i u Rusiji u sastavu Napoleonove vojske9. Od svih ličkih obitelji imali su najviše sabalja, tj. dali su najviše časnika austrijskoj vojsci.
Prema popisu stanovništva iz 1930., obitelj Rukavina je živjela: u Perušiću (85 obitelji), Pazarištima (50), u Svetome Jurju (45), Smiljanu-Trnovcu (41), Brlogu-Kompolju (39), u Lovincu (29), Brodu( 25), Gradišci i Vinkovcima (po 17 ), u Novskoj i Slatini (po 16), u Gospiću, Našicama i Petrinji (po 15), u Požegi (14 ), Slunju (11), Čazmi osam, Pakracu i Županji sedam, u Đakovu i Vukovaru po pet, Kutini, Sisku i Valpovu po tri obitelji, a po dvije u Bjelovaru, Garešnici i Glini. Većina članova obitelji Rukavina i danas živi u navedenim mjestima.
Po ovom istom popisu Rukavine su osim u Trnovcu gdje ih je živjelo 30 obitelji. živjeli su i u naseljima Smiljansko Brdo (6 obitelji), Novo Selo (jedna obitelj) te Oštra (2 obitelji ).
Na otoku Viru žive Rukavine koji su podrijetlom iz Trnovca u Lici, a na Vir su se doselili u prvoj polovici 19. stoljeća. Po usmenoj predaji prvi Rukavina koji se doselio na Vir bio je Ante Rukavina, rođen 1813 u Lukovu Otočkom. On se bježeći iz Trnovca naselio najprije u Vrsima, a zatim u Vlašićima na otoku Pagu te poslije doseljava u Vir, gdje se oženio iz virske obitelji Radović.10Dobili su zemlju u brdima jer su mletački koloni s otoka Vira bili protiv njihovog naseljavanja na otok Vir.
U Bosni i Hercegovini Rukavine danas žive uglavnom na području zapadne Hercegovine, a ima ih nekoliko obitelji u Žegaru kod Bihaća.
Iz ovoga zaključujemo da su Rukavine jedan od najbrojnih bunjevačkih rodova koji danas žive u gotovo svim krajevima Hrvatske, a ponajviše u Lici i Podgorju, te u Slavoniji, Podravini i Banovini.
Iz ovog plemenitog roda osim časnika poteklo je mnogo intelektualaca raznih profila koji danas žive diljem Hrvatske, Europe i prekomorskih zemalja.

Krajiško povijesno razdoblje svakako je obilježeno djelovanjem znamenite obitelji Rukavina u Trnovcu u Lici, čiji su potomci u raznim radovima hrabrošću i revnošću u obnašanju vojničkih dužnosti u austrijskoj vojsci stekli mnogobrojne plemićke titule koje su dobili od austrijskih careva. Plemićke titule su uglavnom dobili od austrijskih careva zbog revnosti u izvršavanju vojničkih dužnosti i junačkih djela koja su postigli u borbama s Turcima na dugoj granici Vojne krajine prema Bosni i Hercegovini.

Sačuvan je i jedan važan popis časnika iz mjesta Trnovac, koji su služili u Ličkoj graničarskoj pukovniji od 1746. do 1861., tj. do razvojačenja Vojne krajine. U tome popisu navedeni su iz roda Rukavina sljedeči časnici: podmaršal Mateša Rukavina , potpukovnik Toma , potpukovnik Dane, bojnik Joso, bojnik Nikola, satnici: Đuro, Ilija, Antun, Josip, Ivan, Jerko, Ivica, Jakov i Mate, general bojnik Jerko, natporučnik David, natporučnik Đuro, natporučnik Luka.poručnik Đuro, poručnik Josip, zastavnik David i zastavnik Toma.

Članovi ove plemićke obitelji nosili su različite pridjevke, kao. npr. « Vidovgradski» , «von Vezinovac», «Od Klanačkog polja», «Bojnogradski», «Ljubački» ili « von Leibstadt» i «» von Morgenstern». Najviše je časnika i plemića bilo s pridjevkom «Vidovgradski», a pridjevak je dobio ime po staroj utvrdi Vidovgrad iznad Karlobaga, a prvi zapovjednik ove utvrde bio je Jerko Rukavina, koji je doveo Bunjevce u Karlobag, a poslije su se naselili u Liku i Primorje.

I.Prvi koji su iz obitelji Rukavina dobili plemićku povelju-grbovnicu bili i su i braća Pavle (Paulus) i Juraj (Georgius) Rukavina s pridjevkom » Bojnogradski» i «Leibstadt ili «Ljubački» iz Trnovca. Dodijelila im je plemićku povelju carica Marija Terezija 1757. zbog vojničkih zasluga i revnosti u obnašanju vojničkih dužnosti, kao i odanosti austrijskom caru. Braća Rukavina su ovom poveljom postali i vitezovi Reda Marije Terezije, a to odlikovanje nosilo je i plemićki stalež s pravom na nošenja plemićkog grba.

II.Povelju o dodjeli austrijskog plemstva natporučniku Ličke graničarske pukovnije Duji Rukavini s pridjevkom « od Vidovgrada» podijelio je austrijski car Franjo II. 19. siječnja 1800.14.
III.Povelju o dodjeli ugarskog plemstva carskom kapetanu Jurju (Đuri) Rukavini dodijelio je kralj Franjo II 10. rujna 1824. u Wainzierlu.

IV.Austrijski barunat dobio je u Beču 29. srpnja 1841. feldmaršal Juraj (Đuro) Rukavina16.

V.Ugarsko barunstvo dodijelio je feldmaršalu Jurju (Đuri) Rukavini kralj Ferdinand 17. svibnja 1844.
VI.Povelju o dodjeli austrijskog plemstva i grba od kralja Ferdinanda 8. studenog 1845. godine dobio je umirovljeni potpukovnik carske austrijske vojske Luka Rukavina s pridjevkom »von Morgenstern»
VII.Povelju o dodjeli austrijskog viteškog staleža i austrijskog plemstva podijelio je carskom i kraljevskom kapetanu, kotarskom načelniku i upravitelju Otočca Josipu Rukavini s pridjevkom « von Vezinovac» austrijski car Franjo Josip I. u Beču 21. rujna 1880.
VIII.Grbovnica o dodijeli plemstva i grba bojniku austrijske vojske Ivanu Rukavini s pridjevkom «od Klanačkog polja» izdana je u Beču 8. kolovoza 1914., a u kraljevsku knjigu plemstva upisana je 14. kolovoza 1914.. Plemstvo i grb Ivan Rukavina je dobio zbog vojničkih zasluga tijekom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

Grana obitelji Rukavina s pridjevkom «Bojnogradski» izumrla je, a od grane Rukavina s pridjevkom «Ljubački» živio je krajem 19. st. u Grazu, pukovnik Joso Rukavina, te pukovnik Emil, profesor u wiener –neustadskoj vojnoj akademiji i Stipe, topnički kapetan
Od baruna Rukavina s pridjevkom Vidovgradski krajem 19. st. živjeli su: barun Đuro na svome imanju u Zagorju, njegov brat potpukovnik Imbre, koji je služio u 53 pukovniji i teći brat Kosta, koji je bio umirovljeni natporučnik, a živio je u Zagorju i Trnovcu.
U Lici krajem 19. st. od časnika i plemića Rukavina živio je Niko u selu Trnovcu, i Šandor, poručnik domobranstva u Gospiću, a njihovi potomci i danas žive u Gospiću i Zagrebu. Satnik Tomo Rukavina s pridjevkom «Morgenstern» iz Brloga bio je poznati član Stranke prava, a Konstantin Rukavina je kao član Narodne stranke pobijedio krajem 19. st. na općinskim izborima u Brlogu.

NAJISTAKNUTIJI ČLANOVI PLEMIĆKE OBITELJI RUKAVINA
Iz kućne zadruge Rukavina-Bevandića iz sela Trnovca, kućni broj 69., poteklo je osim trojice generala još 58 viših i nižih časnika austrijske vojske, što je jedinstveno u hrvatskoj povijesti. Ovdje opisujem nekoliko najistaknutijih članova ove plemićke obitelji, a većina njih bili su vioki časnici austrijske vojske i zbog vojničkih zasluga dobili su od austrijskih vladara plemićki status i pravo na nošenje grba.
Jerko Rukavina Vidovgradski, po svoj prilici rodom iz Ražanca, a umro u Karlobagu 29.svibnja 1699. godine, bio je knez u Ražancu i porkulab u Karlobagu. Sin je Ivana i rodonačelnik je trnovačke loze Rukavina, koji je oko 1683. doveo Bunjevce u Karlobag, a poslije u Trnovac, Smiljan i Brušane. Bio je zapovjednik-porkulab tvrđave Vidovac(Vidovgrad), a jedna grana Rukavina je po tvrđavi Vidovgrad iznad Karlobaga dobila plemićki pridjevak »Vidovgradski». Imao je dva sina, Nikolu i Dujma.
Nikola Rukavina Vidovgradski, ne znamo godinu rođenja, umro u Trnovcu 1736., zapovjednik Smiljana, Trnovca i Podgorja. Ratovao je s Turcima i u dvoboju ubio glasovitog turskog megdandžiju Šabana Razića, koji je bi dizdar Bilaj Grada, danas Bilaja u Lici.
Dujam Rukavina Vidovgradski, ne znamo godinu rođenja, a umro u Karlobagu 1729., sin je Jerka Rukavine. Bio je vrhovni sudac u Karlobagu, gdje je i umro. Od dva brata, Nikole i Dujma, koji su imali ukupno dvanaestero djece potječu sve Rukavine u selu Trnovcu, a među kojima su i trojica generala austrijske vojske te trojica austrijskih i ugarskih baruna.
Barun Matija Mateša Rukavina Bojnogradski rodio se 1737. u Trnovcu u časničkoj obitelji, a umro u Penzingu kraj Beča 1817., a bio je barun i vitez Reda Marije Terezije. Vojnu službu započeo je 1755., a sudjelovao je i u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.) u pukovniji Palfy. Bio je kapetan Ličke graničarske pješačke pukovnije i Ogulinske pukovnije, a 1778 postao je major u Otočkoj pješačkoj graničarskoj pukovniji.

Godine 1789. postao je pukovnik. Ranjen je 1794. u bici s Francuzima kod mjesta Madona de Monte, a također ratuje kod Torente, Mantove i Migliasetta. Kao visoki časnik austrijske vojske ušao je u Zadar s vojskom i pridonio padu Mletačke Republike. Kao austrijski časnik i hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom nakon propasti Mletačke Republike. Takvo držanje generala Rukavine nije se sviđalo Bečkom dvoru, koji mu oduzima građansku vlast u Dalmaciji, a ostavlja vojnu vlast nad ovim područjem. Bio je od 1789. do 1795. godine zapovjednik Ogulinske pukovnije. Mateša Rukavina oženio se 1792. barunicom Elizabetom, kćerkom Andrijana pl. Lottera. Djece nisu imali, a pokopana je zajedno s mužem u Penzingu.
U bici kod Mantove istaknuo se i zaslužio visoko vojničko odličje. Od 1795. godine promaknut je u čin general majora, a 1796. dobio je odlikovanje Red Marije Terezije za vojničke zasluge jer je odbio juriš na grad Mantovu. Kao vitez i zapovjednik carskih trupa s velikim brodovljem je oslobodio Dalmaciju od Mletaka 1797.
Godine 1797. zaposjeo je Boku sve do bivše mletačke Albanije i postao je vojnim guvernerom Dalmacije i Albanije, a 1801. postaje feldmaršal i zapovjednik 52. pukovnije. Kao vojni umirovljenik živio je u Penzigu kod Beča, gdje je i umro 1817. u 80. godini života.
Barun Juraj (Đuro) Rukavina Vidovgradski (Trnovac, 1777.-Temišvar, 1849 ). Vojne je škole zavšio u Gospiću, koji je bio središte Gospićke pješačke pukovnije. Barun, podmaršal, general topništva, brigadir Banske brigade, sin Dujma ili Duje, krajiškog časnika kojemu je zbog odanosti austrijskom dvoru i revnosti u izvršavanju vojničke službe 1800. podijeljeno austrijsko nasljedno plemstvo s pridjevkom «od Vidovgrada». Hrvatski ban Franjo Vlašić izabrao ga je za potkapetana Hrvatskog Kraljevstva. U Temišvaru se oženio 1810. godine Cecilijom Volgenut pl. Greiftal.
Kao kadet stupio je 1793. u Ogulinsku pješačku graničarsku pukovniju s kojom je 1794. bio na bojištu u Italiji, a u austrijsko-francuskom ratu bio je uvijek na prvoj crti bojišta.
Kao mladić od 18. godina sudjelovao je 1795. u bici protiv Francuza kod San Giacoma i dobio je za junačko držanje zlatnu vojničku medalju.
Sudjelovao je u borbama u Tirolu (Cvalian) 1796. (te godine promaknut je u čin zastavnika), a zatim u borbama u Trientu 1801. i 1809. kod Landshuta.

Godine 1800. promaknut je u čin poručnika, a ubrzo i u čin natporučnika. U bici kod Asperna, 1809. e unaprijeđen je u majora, ali je teško ranjen morao napustiti bojište. Godine 1814. ratovao je kod Mantove, a nakon završenih ratova protiv Napoleona 1814. vratio se u domovinu.
Od godine 1814. do 1818. bio bio je potpukovnik Otočke graničarske pukovnije, a 1818. godine preuzeo je zapovjedništvo Ogulinske graničarske pukovnije. Od godine 1829. kao general bojnik imenovan je brigadirom Banske brigade sa sjedištem u Petrinji i tu dužnost je obnašao sve do 1833.
Godine 1835. istaknuo se u ratu protiv Turaka pokraj Velike Kladuše, gdje je sa svojim vojnicima porazio tursku vojsku, pa ga je car Ferdinand V. odlikovao Viteškim križem cara Leopolda I. Juraj Rukavina Vidovgradski, potkapetan Hrvatskog Kraljevstva, izrekao je pozdravni govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome državnom saboru još 1832., dakle, prije hrvatskoga narodnog preporoda, i na taj način pridonio afirmaciji hrvatskoga jezika, koji će uskoro postati službeni jezik, umjesto latinskog jezika.
Od godine 1836. do 1840. kao podmaršal austrijske vojske bio je zapovjednik divizije u Petrovaradinu. Godine 1840 dodijeljena mu je čast baruna i odlikovan je Redom Marije Terezije te je postao je zapovjednik tvrđave Temišvar (1840.-1844.).
Za zasluge je dobio Red Marije Terezije i Red sv. Jurja, a car Franjo Josip odlikovao ga je visokim Redom željezne krune I. stupnja i istodobno ga imenovao maršalom austrijske vojske. Poginuo je u Temišvaru 1849. godine, hrabro braneći tvrđavu Temišvar, a pokopan je u temišvarskoj katedrali.
Imao je kćer Mariju i sina Alfreda (1812.-1851.), podžupan u Sv. Križu Začertju. Bio je nasljedni član velikaške kuće i virilni član Hrvatskoga sabora. Alfred je imao osmero djece.
Jerko (Jeronim) Rukavina «Vidovgradski» (Trnovac, 1796.-Zagreb, 1880.), krajiški pukovnik i general bojnik. Za vrijeme francuske okupacije naših krajeva pohađao je vojnu akademiju La Fleche u Francuskoj. Od 1813. do 1818. služio je u Otočkoj i Slunjskoj pukovniji, a 1819. kao zastavnik je premješten u II. bansku pukovniju sa sjedištem u Petrinji, a godine 1827. imao je čin natporučnika.
Godine 1840. promaknut je u satnika, a 1846. u bojnika. U ljeto 1848. s tri satnije II. banske pukovnije borio se na talijanskom bojištu u borbama za tvrđavu Mantovu i zbog revnosti i hrabrosti promaknut je u čin potpukovnika, a nešto kasnije u pukovnika. Godine 1849. bio je imenovan zapovjednikom Druge banske pukovnije i na toj dužnosti ostao je sve do umirovljenja 1853.
Dok je službovao u Petrinji bio je predsjednik Streljačkog društva i član Glazbenog zavoda. Umro je 1880. i pokopan na groblju Mirogoj, pokraj prvih desnih arkada. Bio je sin Matojice Rukavine, neoženjen, a darovao je oltar i crkvena zvona župnoj crkvi u Trnovcu. Osnovao je i zakladu za stipendiranje djece iz obitelji Rukavina iz Trnovca.
Stjepan Rukavina(Trnovac, 6. travnja 1857.-Zagreb, 3. siječnja 1936.), general brigadir, veliki domoljub i ljubitelj Like. Služio u raznim postrojbama austrijske vojske, odlikovan s više visokih vojničkih odlikovanja, ali je pokopan bez vojničkih počasti.
Emerik (Mirko) Rukavina «Vidovgradski», rođen u Trnovcu, visoki časnik austrijske vojske.
Julius pl. Rukavina «de Vezinovac», vitez austrijske vojske, godine 1913., pred Prvi svjetski rat bio je visoki časnik koji je obnašao razne vojničke dužnosti.
Kapetani Pavao i Ružne Rukavina s pridjevkom «Ljubački» ili «von Liebstadt» dobili su plemstvo i grb s pridjevkom «Ljubački» zbog zasluga u bitci kod Veletre. Jure Ružne Rukavina umro je kao kapetan 1790. u Trnovcu, a imao je tri sina.
Milan pl. Ljubački ili «von Liebstadt» rođen je u Perušiću u vojničkoj obitelji. Veoma sposoban visoki časnik austrijske vojske, predavač na vojnoj akademiji i zapovjednik divizije u Velikom Varadinu (Petrovaradinu), a po činu podmaršal austrijske vojske.
Ivan pl. Rukavina s pridjevkom «Od Klanačkog polja», general bojnik austrijske vojske, rođen 1853. godine u Klancu-Pazarišta, a umro u Sušaku 1917.

Ivan-Josip Rukavina (Otočac, 1912.- Zagreb , 1992. ), general armije. Pripada trnovačkoj grani obitelji Rukavina. Studirao je medicinu, a kao student postao je ljevičar i sudjelovao 1936. u Španjolskoj u građanskom ratu na strani Republike. Sudionik je NOR-a od 1941. do 1945., a u JNA obnašao je razlićite vojne dužnosti kao general. Umirovljen je 1977. godine, a podržavao je Hrvatsko proljeće pa je bio u nemilosti vlasti. Nakon proglašenja samostalne i neovisne Hrvatske uključio se aktivno u njezin politički život.
Josip pl. Rukavina s pridjevkom « Vezinovac», sin Stjepana Rukavine, rođen je u Željavi 1823., a umro 1897. u Otočcu kao kotarski predstojnik. Sudjelovao je kao časnik tijekom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. te bio narodni zastupnik na zajedničkom saboru u Budimpešti i Hrvatskom državnom saboru u Zagrebu. Oženjen Katom iz poznate časničke obitelji, a sudjelovao na izborima za kotar Otočac 1883. i pobijedio je kao kandidat bana grofa Khuena Hedervaryja te je izabran za zastupnika Mađaronske narodne stranke. Imao je tri sina.
Amina Rukavina, operna pjevačica, rođena je 1882. u Svetom Jurju. Kao operna pjevačica djelovala je u Zagrebu, Italiji, a dugo je godina bila prvakinja opere na Malti.
Friedrich von Rukavina, rođen 28. listopada 1883. u Svetom Jurju pokraj Senja. Učio glazbu u školi Glazbenog zavoda u Zagrebu i u «Ivanu pl. Zajcu». Studirao na konzervatorijima u Pragu i Milanu. Bio je dirigent Opere i Filharmonije u Varšavi, a 1912. godine gostovao u San Franciscu i Los Angelesu. Bio je dirigent i zamjenik direktora Opere Zagrebačkog narodnog kazališta do 1918. Radio je sedam godina kao direktor Opere u Ljubljani, a 1925./1926. bio je Intendant HNK u Osijeku.Nakratko je bio direktorom Opere u Zagrebu, a zatim je deset godina dirigirao Operom i Filharmonijom u Pragu. Umro je 26. listopada 1940. u Novom Marofu, gdje je i pokopan.