Đurasović

Djurasovic napisao:

Prenosimo iz knjige: SVJEDOK OLOVNIH VREMENA, autor Tomislav Đurasović, Zagreb 2011:

Prijevor – kolijevka Đurasovića

Prijevor se nalazi točno na polovici puta između Ravnog i Velje Međe.

Upravo tu iz Prijevora potiču Miloševići, jedan od najstarijih
hrvatskih rodova Popovog Polja, a i Hercegovine. Oni su od davne prošlosti
bili nastanjeni tu i u sedam okolnih popovskih sela.
Prezime Milošević je patronimik (nastalo je od osobnog imena), a sudeći po prvim pisanim podacima (Matica krštenih župe Lisac iz 1653. godine), od Miloševića, ili uz
njih, nastaše i rodovi: Čokljat, Ćorak, Ćorić, Đurasović, Đurić, Krinanović,
Kulaš, Topić, Vlahić i neki drugi.

Miloševići iz Prijevora dali su tri svećenika: don Petra (starijega), koji je
jedno desetljeće misionario u Bugarskoj (Duagevo), don Petra (mlađega) i
don Đuru. Ovaj rod je imao i svoju crkvu, a jednu kuću, veliko kameno zdanje
na kat, svi smo zvali Biskupija, jer je po predanju tu stanovao trebinjsko-
mrkanski biskup Anzelmo Katić (1762. godine, kad je ostao u biskupiji
godinu i sedam mjeseci). Samo stotinjak metara dalje nalazi se i „Dumin
greb“, gdje je vjerojatno pokopan jedan od svećenika Miloševića.
Neretvanski gusari napravili su prepad na Prijevor, selo opljačkali, pučanstvo
većinom poubijali, a kuće spalili. U obližnjem pošumljenom brdu
Ćorke bježali su djed i unuk i upravo je tu nastala ta doskočića, koju mi je
moj otac, a kako već spomenuh, često pjevušio: O, moj đede, moje teško
breme, nit´ te mogu nosit´ nit´ ostavit´. Od tog unuka nastade rod Ćorak.
Prezime Đurasović prvi put je upisano u Matici krštenih župe Ravno
godine davne 1808. i to: Ilija sin Đure krstio je sina Đuru Đurasovića.
Otac mi je, po još njegovim svježim sjećanjima, pričao kako je opet njemu
njegov djed (dakle, moj pradjed!) Lovro pričao, da je njegov otac rođen
na Prijevoru, te da su ih bila 4 brata Đurasovića. Trojica su dobili ponudu
da pređu na aginluk (tur. gazdinstvo) u Koteze što su oni i prihvatili, dok
četvrti brat ostaje na Prijevoru. A moj pradjed Lovro morao je to dobro
znati, jerbo i crkvene knjige potvrđuju da je on živio 115 godina.
Kad je Austro-Ugarska kasnije provela agrarnu reformu, i dozvolila „reprivatizaciju“, trojica braće otkupili su velika imanja, posebice u koteškoj granici Popovog polja.
Mnogo godina kasnije, a prebirući i čitajući po dubrovačkim bibliotekama,
te iz Vatikanskih arhiva, odnosno po zapisima dr. fra D. Mandića i
dr. fra Bazilije Pandžića, uvjerio sam se, kako to povjesno predavanje moga
oca, možda i nije bilo tako iscrpno, niti izvorno potkrijepljeno, ali skoro u
potpunosti povijesno točno, istinito.

Isti ti „naučni izvori“ zadiru u još dublju prošlost i pojašnjavaju, kako
najveći broj rodova toga područja Južne Hercegovine potiču sa Bratogošca [= „sa
brda“, Pobrđa (Pobargie)], brda iznad sela Velje Međe.
Mnogi su se spuštali prema polju i nastanili uglavnom u Veljoj Međi kao napr. rod Bogdan, a od Bogdana je nastao rod Soko).
Rod Milošević nastanio se u tri km udaljenom mjestu Prijevor…