Mažuranić

Prezime Mažuranić u jezikoslovnom smislu riječi nastalo je od imena biljke mažurana. Davna osobna imena, a s njima u vezi i prezimena, imala su često motive nastanka u nazivima bilja. Dakle, u ovom prezimenu valja tražiti teško odgonetljivu vezu s biljnim svijetom kraja u kojemu je ovo prezime nastalo. U povijesnim dokumentima prezime dolazi u različitim oblicima: Maxvranich, Mazuranich, Mažuranić, Mažurana, Mažuran, Mažuranić iliti Janković.

Slavni novljanski rod Mažuranić (Mažurana) zabilježen je u razdoblju  1360-1385 godine i u razdoblju 1412-1492 u popisu patricija i građana grada Splita, pa otuda najstariji trag Mažuranića treba ovdje tražiti. O tomu otkud se rod naselio u Dalmaciju postoje samo usmena predanja, ali se i ona u međusobno razlikuju.
Po jednima rod Mažuranića je podrijetlom sa Sicilije i dovodi se u vezu s plemenitim rodom Maiorana iz Monte S. Guiliana i iz Calabrije. Stari je rod Maiorana podrijetlom od plemenitog francuskog roda Marogano, a najprije se naselio u Napuljsko Kraljevstvo te su ubrzo zabilježeni kao napuljski patriciji. Zatim prelaze na Siciliju, gdje su poznati kao patriciji Calabrije, baruni s pridjevkom ”di Villadimare”, baruni s pridjevkom ”della Nicchiara” i kao markizi s pridjevkom” di Leonvago”.

Zanimljivo je da plemeniti Maiorani iz Monte S. Guiliana i novljanski Mažuranići imaju isti heraldički lik u štitu grba, a to je zelena stabljika biljke mažurane s cvijetovima u zlatnom štitu. Iz toga je roda i conte Ludovico Maiorana. Na njega su Matiji Mažuraniću skrenuli pozornost u mletačkom arhivu (Archivio Stato di Venezia) tijekom njegovog boravka u Veneciji, te su tom prigodom doveli plemićki rod Maiorana u vezu sa rodom novljanskih Mažuranića.
Činjenica je, da je rod Mažuranića već u 14. st. zabilježen po prezimenu koje je do danas sačuvano kao jedinstveno. Iz toga razdoblja potječe i grb kao heraldički simbol i identitet roda i obitelji. što je starije prezime ili grb, teško je reći, budući da je korijen prezimena mediteranska biljka ”mažurana”, koja je isto tako prikazana i na štitu grba.

Tijekom 15. i 16. stoljeća obitelj se seli prema sjeveru, da bi godine 1474. u Novom Gradu (danas Novi Vinodolski) bio zabilježen svećenik Juraj Mažuranić. On je najvjerojatnije poslan službom u Novi Grad, budući da obitelj još nije stalno bila naseljena u Novom Gradu.
Polovicom 16. stoljeća Mažuranići borave stalno u Senju, kao uskočka obitelj. Iz toga razdoblja poznati su nam uskočki časnici i dočasnici Mazuranići, koji su bili članovi stalne vojne plaćene posade tvrđavnog naselja Senj, a Senj je bio sjedište Primorske kapetanije. Uskočka upornost, snalažljivost, hrabrost i bistrina uma karakterizirala je sve članove ovoga uskočkoga roda.
Posebno se u popisu stalne vojne posade spominje uskok i konjik Ivan Mažuranić, koji je pod zapovjedništvom generala Vojne krajine Ivana Lenkovića, te uz poznate senjske junake koje je opjevala i narodna pjesma, Ivana Senjanina, Pavla Jurišića, Luku Kukuljevića, Pavla Lopašica i Marka Jelačića ratovao na cijelom prostoru Hrvatske Vojne krajine.
Obitelj Mažuranića krajem 16. i početkom 17. stoljeća već je zabilježena u Novom Gradu, koji je bio pod frankopanskom vlašću, a tu žive kao slobodnjaci, uživaju u plemićkim privilegijama i obnašaju važne gradske dužnosti kao ”suci pravdeni”, ”svedoci zamerni”, ”dobri muzi” i ”knapi”. Od Frankopana među prvima dobivaju dozvole da podižu obiteljske kuće izvan gradskih zidina, pa je već sin spomenutog uskoka i konjika Ivana Mažuranića živio u svojoj obiteljskoj kući u Novom Gradu.

Ivan Radoslavov Mažuranić (zabilježen 1603. godine) od Frankopana dobiva plemićku titulu kneza. Sljedeći Mažuranić koji je bio zabilježen kao knez je njegov unuk Janko po kome će ta grana prvorođenih novljanskih Mažuranića dobiti i pridjevak ”Janković”. Ne tako davno, braća Boško, Ivan i Miljenko, sinovi odvjetnika dr. Milutina, spominju se kao ”mali Jankovići”, dok je Ivan Ivana-Petra, bio poznat u narodu kao ”ded Janković”. Od 16. st. Mažuranići su jedna od najuglednijih obitelji u Novom. Negdje pri kraju vladavine i u vrijeme propasti Frankopana imamo zabilježene knezove: Matija Mažuranića, čiju titulu kneza nasljeđuje knez Danko Mažuranić Janković (1682-1745). S propašću Frankopana, i njima bliske obitelji gube na društvenom utjecaju, pa tako i novljanski rod Mažuranića kroz sljedećih nekoliko generacija živi ponajviše od prinosa sa svojih posjeda, tj. od poljodjelstva, trgovine i obrta.
Četiri generacije nakon novljanskog kneza Danka, sinovi Ivana-Mikule Mažuranića (1771-1844) i Kate r. Ivić (1778-1884), Antun (1805-1888), Ivan (1814-1890) i Matija (1817-1881) ponovno vraćaju sjaj i značaj roda novljanskih Mazuranica. Antun, Ivan, i Matija su bili inspiratori ilirske, južnoslavjanske ideje ne samo u Vinodolu i Hrvatskom primorju, nego u cijeloj Hrvatskoj.

Matija kao gradski glavar, poduzetnik-graditelj, putopisac i horvat-paša u Carigradu (na sultanovom dvoru postojala je funkcija suca za kršćane, tzv. ”horvat-paša”), Ivan kao dvorski kancelar u Beču, pisac, ban i zlatni carski vitez Reda Željezne Krune I razreda, Antun kao jezikoslovac i vitez ruskog carskog reda Svetoga Vladimira.
Ban Ivan Mažuranić je iz političkih razloga i kao član Narodne stranke prihvaćao pridjevak ”ban pučanin”, dok Poglavarstvo Novog Vinodola unatoč tomu 1909. godine izdaje potvrdu plemstva roda Mažuranića.
U nizu najznačajnijih predstavnika obitelji Mažuranić valja još spomenuti svećenike, Franka I, Franka II te naslovnog kanonika Modruškog kaptola, Antuna (živio između 1687. i 1757); pjesnika, novelistu i putpisca te carskog časnika, Vladimira-Frana (1859-1928); spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić (1874-1938); časnika i ađutanta na dvoru Karađorđevića, Božidara (1879-1952); predsjednika Senata Kraljevine Jugoslavije, dr. Želimira (1882-1941); predsjednika Kraljevske Akademije i predsjednika Kraljevskog Banskog Stola, viteza Vladimira (1845-1928); slikara i mačevaoca, Vladimira (1925-1985); utemeljitelja novljanske čitaonice i knjižnice, naslovnog kanonika Josipa (1811-1879); viteza Josipa; Stjepana (1847-1907); pukovnika viteza Davida; narodnog zastupnika i lječnika, dr. Bogoslava (1865-1918); narodnog zastupnika i odvjetnika, dr. Milutina (1871-1957); mornaričkog časnika Miljenka (1919.-1942.); carskog savjetnika, dr. Marjana; kraljevskog izaslanika dr. Mladena; pravnika i savjetnika u maršalatu, potpukovnika Boška r. 1918.; te viteza Ivana r. 1951.

U Novom Vinodolskom tijekom 19. st. živjelo je 16 porodica znamenitog novljanskoga roda Mažuranića, a tijekom 20. st. svega deset porodica. Mažuranići, osim Novog Vinodolskog gdje ih ima ponajviše, žive u Sušaku, Slavonskom Brodu, Zagrebu te u inozemstvu (južna Amerika, Sjedinjene Amerike Države, Njemacka). Zanimljivo je pripomenuti da danas živi potomci kneževske grane ove obitelji jesu Mažuranići i po muškoj i po ženskoj liniji, budući da se Ivan (Ivana Ivanova) Mažuranić Janković oženio Ankom (Matije) Mažuranić.