Ritter Vitezović

Ugarsko – hrvatsko plemstvo ( Nobilis Hungariae Croatiae ac Slavoniae). Ritteri su bili uvršteni u plemićke staleže Vojvodine Kranjske, a nosili su naslov plemića, vitezova i baruna Svetog Rimskog Carstva ( Nobilis Sacri Romani Imperii).
Stara viteška plemićka obitelj iz Alzasa u Njemačkoj, a potekli su od ” Rittera od Urndorfa “. Ova plemenita obitelj imala je rodoslovlje još od 1365., a ovo rodoslovlje započinje Adamom Ritterom.
Jedna grana ove obitelji preselila se u Češku. Iz ove grane obitelji potječu Ritteri, koji su se kao časnici doselili u Senj početkom 16. st.
Antun Ritter bio je stražmeštar u tvrđavi Nehaj, a sudjelovao je zajedno s kapetanom Jurjem Lenkovićem u bici kod Klisa.
Antun je imao titulu kneza, a bio je porkulab u Ledenicama. Imao je sina Antuna koji je rođen u Hrvatskoj, a bio je austrijski časnik koji je službovao u raznim mjestima Hrvatske.
Imao je dva brata, Jurja i Ivana, a bio je oženjen Senjkinjom iz plemićke obitelji, Doroteom Lukinić ( Lučkinić ).
Senjski Ritteri nosili su i drugo prezime Vitezović jer se obitelj u gradu Senju pohrvatila veoma rano.
Godine 1652., 15. listopada, kralj Ferdinand III. u Pragu je podijelio plemstvo i grb Antunu Ritteru Vitezoviću, njegovoj ženi Doroteji, braći Jurju i Ivanu, te sinu Pavlu, koji je te godine i rođen.
U kraljevskoj povelji napisano je “agilis”, a ne “nobilis” iz čega se zaključuje da su bili za staro plemstvo. Plemstvo Rittera – Vitezovića proglašeno je i potvrđeno na Hrvatskom saboru u Zagrebu 25. kolovoza 1653. Ritteri – Vitezovići nisu koristili stari grb Rittera pa ne znamo jeli im je njemačko plemstvo bilo priznato.

Jedan od najistaknutijih članova ove slavne plemićke senjske obitelji bio je Pavao Ritter Vitezović, koji se potpisivao kao: Paulo Ritter de Segna nobili Croata ( Pavle Ritter Senjanin plemeniti Hrvat).
Rođen je u Senju 12. siječnja 1652., a školovao se u rodnom gradu Senju i Zagrebu. Bio je povjesničar, arhivist, heraldičar, kartograf, tiskar, pjesnik, zastupnik Senja u Ugarsko – hrvatskom saboru u Požunu (Bratislava) i Beču, a imenovan je za podžupana oslobođene Like i Krbave, ali tu službu nije nikada obnašao.
Radio je i učio kod kranjskog baruna, povjesničara i bakroresca I. W. Valvasora u Wagensbergu ( Bogenšterku) u Kranjskoj. Valvasor je od 1658. do 1663. služio u senjskoj vojnoj posadi pa je dobro poznavao prilike u Senju i okolici. Pomaže Valvasoru u radu na djelu Die Ehre des Herzogtums Krain ( Slava Vojvodine Kranjske).
Bio je časnik u hrvatskoj vojsci na početku velikog rata s Osmanlijama od 1683. do 1699. Godine 1699. nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima sudjeluje u ime Hrvatskog sabora u komisiji grofa Marsiglija oko razgraničenja na tromeđi Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Turskog Carstva.
Zbog velikih zasluga u borbi protiv Turaka dva puta je odlikovan titulom Zlatnog carskog viteza (eques aureatus).
Odlikovan je i Redom anđeoske zlatne Konstantinove vojske.1Bio je kapetan konjaničkog saborskog puka i hrvatski barun.

Pored književnosti Pavle Ritter Vitezović bavio se pomoćnim povijesnim znanostima, a posebice genealogijom, heraldikom i sfragistikom.
Napisao je zbirku tzv. ilirskih grbova, poznatu pod nazivom “Stemmatographia, sive armorum Illiricorum delineatio, descriptio et restitutio”, tiskanu u Beču 1701.2 godine, a drugo izdanje izašlo je u Zagrebu 1702. Njegovo djelo na latinskom jeziku ” Croatia rediviva” (Oživljena Hrvatska) prevedeno je na hrvatski jezik.
Utemeljitelj je hrvatske državotvorne ideje i preteča narodnog preporoda kod Hrvata. Želio je provesti jedinstvo pravopisa i jezika. On je utemeljio heraldiku u Hrvata. Bio je utemeljitelj i ravnatelj Zemaljske tiskare u Zagrebu.
Umro je u Beču daleko od svoje domovine bez potomaka 20. siječnja 1713. i ondje je pokopan.