Buvač
Informacije o prezimenu Buvač
Ispod u komentarima se nalaze prikupljene informacije i iskustva posjetitelja vezana uz prezime Buvač.
Ova stranica se kontinuirano nadopunjuje novim saznanjima o porijeklu i značenju prezimena zahvaljujući vašim upisima.
Do sada je zabilježeno 4 komentara vezano uz prezime Buvač.
Kninski providur Antonio da Riva oformio je 1748 sudski proces protiv bandita Filipa Buvača od Vase iz sela Popović u Kosovu
Nosioci prezimena Buvač, pravoslavne vjeroispovijesti koji slave Sv.Dimitrija vode porijeklo od Buha iz sela Domrke u Hercegovini. Prezime Buha prije dolaska Austrije u Bosnu i zvanične uspostave prezimenskog sistema, u narodnom žargonu izgovaralo se kao Buva ili Bua. Danas je ovo prezime rasprostranjeno po čitavom svijetu a najviše BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Rumuniji, Ukrajini i SAD.. Kao čvršća veza između brojnih varijanti ovog prezimena (Buha,Buva, Buhač, Buvina, Bucha, De Buha, Du Buha, Bua) uzima se krsna slava sv. Dimitrija koja se teško mijenjala.
O prisutnosti i etimologiji ovog prezimena vidi na:
-imehrvatsko.net/namepages/view/family_name/prezime-Buvac
-hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search(vidi pod b u v a c)
-hrcak.srce.hr/file/121857(vidi na str.79.-oj)
Svako prezime i svaki rod iza sebe ima neku priču, a priča koja stoji iza Buvača je sledeća.
Buvači potiču od uzgajivača nekada veoma skupocjene biljke, zaštitnice protiv insekata koji napadaju žito i koji su često nazivani žitne buve ili buhe. Ova biljka nosi naziv "buvač", a na latinskom Chrysanthemum cinerariifolium. U narodnom govoru koji najčešće izostavlja glas "h" izgovara "bu'ač", a u pisanom jeziku zapisali su je kao buvač ili buhač, stoga su i prezimena Buvač, Buač ili Buhač od istoga roda.
Prirodni prostor rasprostranjenja ove biljke odrediti će i prvobitni prostor iz kojega potiču rodovi Buvač, Buač ili Buhač.
Cvijet buhač samoniklo raste gotovo isključivo u primorskom području Hercegovine i Dalmacije, uglavnom na kršu, na nadmorskim visinama od 100 do 400 metara. Aktivne supstance piretrini kojih najviše ima u cvjetnim glavicama buvača, uspješno suzbijaju štetne insekte dok za toplokrvne organizme nisu otrovni, a na zraku i svjetlu vrlo se brzo razgrađuju u inaktivne spojeve.
Zbog visokih otkupnih cijena, ljudi su nekoć osim bavljenja stočarstvom uzgajali i buvač u svojim vrtovima. Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebno buvača, skupljao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nije uspjevalo. Žito se kupovalo iz polja Bosne.
Padom primorskih zemalja pod osmansku vlast, Turci su stvarali vojne jedinice od porobljenoga stanovništva i slali ih na dalje frontove, naseljavajući ih kao spahije, odnosno seljake sa zemljom i povlasticama u plaćanju poreza, koji za uzvrat moraju čuvati granicu. Tako Buvači dospijevaju na zapad u ondašnju austrijsku Hrvatsku, kao i ostali porobljeni hercegovački i dalmatinski Srbi.
Danas se na pola puta između Mostara i Gruda nalazi naselje Buhači, odakle Buvači vjerovatno potiču.
Iz 1750. godine u crkvenim zapisima ondašnjih pravoslavaca na području između Knina i Sinja nalazila se nekolicina Buvača.
Selitbe u doba osmanskoga sultanata, smjestile su jedno veće naselje Buvača u Ključ, a odatle su poslije drugoga svjetskoga rata neki prešli u Banju Luku.
Drugo gnijezdo Buvača nalazilo se kod Kozare u Gradišci. U drugom svjetskom ratu u logoru u Gradišci je ubijeno okolo 150 Buvača iz toga mjesta. S druge strane Kozare, jednom do Dubice i jednom do Prijedora nalaze se takođe dva sela, koja se nazivaju Buvači, čije se postojanje može pratiti do sredine 19. vijeka.
Danas se mogu pratiti pojedini slučajevi Buvača u okolici Zagreba i Slavonije koji sebe smatraju Hrvatima.
U vrijeme tursko-ugarskih ratova i seljenja Srba u Srijem i Bačku, zabilježeni su i Buači naseljeni u Šajkaškoj, gdje su radili kao šajkaši brodari.
Dakle, Buvači su većinom potomci Srba iz Hercegovine i Dalmacije, koji su razseljeni u vrijeme i poslije turskih osvajanja tih prostora.
Većina Buvača, Buhača i Buača za porodičnoga zaštitnika uzima sv. Nikolu.