Domazet

Prezime je nadimačkog postanja. Domazet je onaj koji se priženio, uvjenčao, što je zasnovao obitelj u ženinu domu; uljez, pripuz, dopuz, rora.
Danas u Hrvatskoj živi 1.070 osoba s prezimenom Domazet, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, srednjoj Dalmaciji i Lici. Istog su postanje i prezimena: Domazeta i Domazetović (Nova Gradiška, Banovina).
Domazeti su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, u kojem je u Pribudama (crivac tada nije tretiran kao zasebno selo) upisana 13-člana obitelj Petra Domazeta pokojnog Vida, kojoj se mletačke vlasti dale 16 kanapa zemlje. Domaćin ove obitelji je ujedno i predak svih pribudskih Domazeta.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Crivcu su upisane tri obitelji s prezimenom Domazet: Antina, Lukina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Crivcu 7 Domazetovih obitelji, a Zelovu Sutinskom čak 22 obitelji, iako 1835. godine u Zelovu nije bilo Domazeta.
Danas u Crivcu živi 14 obitelji tog roda s ukupno 51 dušom.
Domazeti su srednjovjekovni hrvatski rod, čija je starina u selu Raška Gora poviše Mostara, na Neretvi, gdje je spomen o pripadnicima tog roda sačuvan u nazivu zaseoka Domazeti, u kojem odavno nema stanovnika s prezimenom Domazet. Najstariji poznati zapis o tome rodu nalazi se u jednoj ispravi, sačuvanoj u arhivu župe Sućuraj na Hvaru. Tu je zapisano: „Dana 26. travnja 1526. godine u Sućuraj je iz Hercegovine stigao sa svojim pukom prior fra Marko Domazetović koji je našao crkvu i samostan spaljen od Turaka.“
Starina današnjih Domazeta iz Cetinske krajine je selo Pribinovići pokraj Širokog Briga, odakle su s ostalim prebjezima iz stare župe Mostarsko blato krajem 17. stoljeća njihovi preci stigli na područje Satrića i Zelova.
Upravo u Pribinovićima je u sklopu svog popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio tri obitelji ovog roda: Antinu (6 duša), Vidovu (5) i 4-članu obitelj udovice Kristine Domazet. Tada je u Hercegovini živjela još jedna obitelj s ovim prezimenom: 13-člana obitelj Marijana Domazeta u Gorici, koja je pripadala staroj župi Posušje, a danas to selo pripada hercegovačkoj općini Grude.
Kada je Karlovačkim mirom iz 1699. godine došlo do ispravljanja granica u zapadnom dijelu Cetinske krajine na štetu Mletačke Republike, harambaša Grgur Buljan je dio svojih ljudi smjestio u Postinje na mućkom području, među kojima su bile i četiri obitelji s prezimenom Domazet: Matina, Vidova, Nikolina i Lukina, a u Pribudama obitelj Petra Domazeta pokojnog Vida.
Kad su prilike stabilizirale, tek doseljeni Hercegovci vraćaju su u Potravlje, Satrić i Zelovo, pa su se one četiri već spominjane obitelji ponovo našle u mjestima doseljenja: u Satriću se nastanila 11-člana obitelj Luke Domazeta pokojnog Marka, a u Zelovu su se smjestile: 4-člana obitelj Mate Domazeta, zatim 10-člano kućanstvo Vida Domazeta pokojnog Grgura i 5-člano domaćinstvo Nikole Domazeta pokojnog Marka. One su upisane u venecijnaskom zemljišniku iz 1709. godine za pdoručje Satrića i Zelova.
Petnaestak godina kasnije u Alberghettijevu zemljišniku a u sklopu banderija harambaše Martina Buljana upisano je u Potravlju i Zelovu šest Domazetovih obitelji: Ivanova, Grgina, Petrova, Matijina, Andrijina i Martinova.
O Domazetima iz Cetinske krajine donosima dva zapisa, u kojima se održava narav vremena u kojima su teško preživljavalo.
Dakako, u izrazito nepovoljnom 18. stoljeću česti su bili sukobi pripadnika susjednih banderija, a u jednom od njih su sudjelovali i Domazeti. Naime, oko 1790. godine došlo je do svađa zbog zemalja, i to s jedne strane harambaše Grgura Buljana iz Bitelića, alfira Ivana Gudića iz Postinja, kaplara Mije Bogosavljevića iz Satrića, kaplara Stipana Domazeta iz Zelova, svi iz banderije Buljan, i s druge strane podnarednika Josipa Tokića, ađutanta Jure Majstorovića i Bitelićana iz banderije Ćurkovića radi zemalja u Ponikvama na Biteliću. Zauzimanjem harambaša Ćurkovića i Buljana, kao i Savka Vulića, došlo je do sporazuma. Oni su razgraničili zemlje banderije Buljan od zemalja banderije Ćurković i postavili međe.
Kako se u to vrijeme živjelo svjedoči i jedan zapis iz 1782. godine. Tada je Grgo Soldić pokojnog Mate iz Satrića ustupio Grgi Domazetu pokojnog Grge iz Zelova polovicu bunara na Zelovu, a on mu je za to dao jedno goveče.
Danas u Satriću živi 7 Domazetovih obitelji sa 17 duša.
Od ostalih dalmatinskih Domazeta spominjemo pripadnike tog roda iz Bristivice u Trogirskoj zagori, u kojoj su u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene dvije obitelji s prezimenom Domazet: Markova i Matina.
Također spominjemo i Poljičanina iz Gornjeg Polja kneza Ivana, koji je u jednom dokumentu iz 1749. godine upisan kao Domazet, a u drugom iz iste godine kao Domazetović.
U popisu stanovništva Splitske nadbiskupije nadbiskup je Ivan Laghi 1725. godine zabilježio u Gatima poviše Omiša dvočlanu obitelj Ivana Domazetovića.
Danas u Prologu pokraj Livna žive Domazeti, koji su 1961. godine rekli M. Petriću da su „za turske vlade“ doselili iz Zelova pokraj Sinja.