Kahriman

Steffan napisao:

Mr Branko Krivokapic:
CRNOGORSKO PLEME CUCE, O SEBI I DRUGIMA

Rječitost vrijedna junaštva

Cuce (lezg.jasenovi) prvi put se pominju u jednom zapisu iz 15. vijeka.
Taj zapis glasi:
” Međa Orahovčana, Cuca i Riđana: počenši za Zmijno brdo i s ovu stranu Đinova Dola, i u Dobrogorski krst, i u vrh Tisovca, i u Goliju, i u Troglav, i u Bijeli studenac”.
U prošlosti Cuce su bile podijeljene na dvije knežine-Male i Velje Cuce. Stanovnici Malih Cuca, uglavnom porijekom su iz Kuča, a Veljih Cuca većinom iz Hercegovine. Otuda s u razlike među njima očite. Pleme Cuce, osobeno po mnogo čemu, poznato je po izuzetnim ratnicima, vještim stratezima. Kralj Nikola je to imao u vidu kad je rekao: „Cuce su moja visoka vojna akademija”. Surovost života na kamenu i stalni naleti svih zala nijesu Cucama ugušili optimizam, ubili ponos, veselost, što je uočio i Miloš Crnjanski, romanopisac, pjesnik i esejist. Crnjanski u „Esejima”, pored ostalog, kaže: „Guverner sa Cetinja bio je naredio da se na Lovćenu zapale vatre, da oganj sine čak na more, da blesne u strašna i siromašna sela veselih Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena, koje se… smrti grhotom smejalo”.
Cuce su poznate po čojstvu, mudrosti, gostoljubivosti, snalažljivosti, šaljivosti, rječitosti. Rječitost je cijenjena koliko i junaštvo. Takmičenje u rječitosti bilo je stalno. Otuda toliko mudrih izreka u pričama. Daroviti narodni naratori stvorili su mnoštvo priča. Mnogo je tih priča otišlo u nepovrat, malo zabilježeno. Izvjestan broj tih priča zabilježio sam, sačuvao od zaborava. Ove priče, među kojima su i dvije objavljene, preuzete, što je označeno, date su hronološki. Ukoliko su neke od njih slične objavljenim, imaju iste teme i motive, u pitanju su varijante. Autentični govor Cuca, koji ima bogatu leksiku, poseban je kvalitet.
Ima u ovim pričama junačkih podviga, duela oružjem i riječima, odmjerene i zlokobne šale, nesebičnosti i samoživosti, osvete i praštanja, koristoljublja i častoljublja, brzopletosti i promišljenosti, dobrodušnosti i malodušnosti, nemaštine i taštine, krađa i svađa, domišljatosti i neukosti, podvala i stradanja, čestitosti i skromnosti. Pulsira život u ovim pričama, ne da mjesta zaboravu.

Kariman
Zlokobna šala

Uoči Nikoljdana ode Matoš Vuka Tomanovića u Boku da kupi vina. Mješine vina natovari na konja, pa krenu doma. Kad dođe na Brateš (Zaljut), prepriječiše mu put Bjelan Nikolin i Đuro Pešikan. Bjelan suče brk, a Đuro upita Matoša:
– Što to ćeraš na konja, rđo jedna?
-Vino za Svetog Nikolu-kaza Matoš uplašen njihovim pogledima.
– Što, žurice, ne daš malo vina da popijemo kad ga je toliko umješine, – upita ga Bjelan i nakrivi kapu.
– Ovo je vino za prijatelje koji će doć na slavu, a ne za svakog. Noć će me uvatit, puštite me da prođem, Bog vi pomoga!
– Nijesmo mi svak, pogani jedna! – reče ljutito Bjelan Nikolin, pa odgurnu Matoša.
Bjelan Nikolin odriješi jedan mijeh, Đuro Pešikan drugi, pa se napiše vina, ostalo prosuše i odođe smijući se.
Matoš Vukov zakuka:
– Kuku mene kukavcu, što ću sad?! Ni u dom, ni natrag!
Dođe Matoš doma bez vina, ispriča Živku, svome bratu, što su učinili Bjelan Nikolin i Đuro Pešikan i kako su ga osramotili. Živku krv uskipje, reče:
– Tako će se prosut njiova krv. Njiovom krvlju opraću ti obraz, Matoše! Nijesmo mi za šprdnju! Zakukaće im majke brzih dana!
Nikac od Rovina ubi Bjelana s leđa, a Živko se odmetnu, a potom poturči i dobi ime Kariman. Smaknu zločesti Kariman dvadeset i četiri Crnogorca, među kojima je bilo najviše Krivokapića i Pešikana. Zlokobna šala uze svoj danak.

Ovo je verodostojna priča koja govori o porodici Tomanović čuvenoj po mnogo čemu u Crnoj Gori (Nikac o Rovina Tomanović i Vuk Tomanović pominju se u Njegoševom ,,Gorskom vijencu,,. Ovo je aristorkratska i junačka porodica od koje se odvojio zbog ovog događaja Živko Tomanović i prešao u islam i promenio prezime u Kahriman.