Oršulić

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od svetačkog imena Ursula (Uršula) koji je glasilo i Orsula (Oršula), a koje u osnovi sadrži ursus, latinski naziv za medvjeda.
Ime se proširilo štovanjem Svete Uršule (pravo joj je ime Angela Metrici), utemeljiteljice uršulinki, najstarijeg ženskog učiteljskog roda u Katoličkoj crkvi, osnovanog u 1535. godine sa zadaćom skrbi o bolesnima i naobrazbi djevojaka. Uršulinke su veoma mnogo pridonijele katoličkom odgoju i dale Crkvi svetice i mističarke, među kojima je bila i Marie Guyard (Marija od Utjelovljenja), koja je uršulinka dovela u kanadski Quebec.
Danas u Hrvatskoj živi 530 osoba s prezimenom Oršulić (Ploče, Metković, srednja Dalmacija, Nova Gradiška).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Oršolić (460, Županja, Istočna Slavonija, Zagorje), Palaversa (Split), Palaveršić (Hvar, Jelsa, srednja Dlamcija), Ursić (500, Makarska, Brač, srednja i južna Dalmacija), Uršulin (Ivanec, Prigorje), Veršić (430, Rijeka, Dalmacija, Varaždin, Delnice), Vrsalović (290, Brač, Split, Zagreb, Rijeka), Vrsaljko (360, Benkovac, Zadar, južna Dalmacija, Rijeka).
Na mućkom se području Oršulići pojavljuju 1835. godine, kada su u Postinju Donjem u austrijskom zemljišniku upisane četiri Oršulića obitelji: Antina, Grgina i dvojice domaćina s imenom Petar; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Postinju Donjem 7 obitelji s prezimenom Uršulić.
Danas u Postinju Donjem živi 11 obitelj tog roda s ukupno 30 duša, a u Gizdavcu živi jedna dvočlana obitelj s prezimenom Oršulić.
Starina roda Oršulića su Borovci naselje između Ploča i Metkovića u Donjoj Neretvi, odakle su raselili pa su u popisu stanovništva iz 1948. godine zabilježeni: u Kominu 22 obitelji, Borovcima i Metkoviću po 2, Dragljanima pokraj Vrgorca 3, Vrbici i Plini pokraj Ploča po jedno domaćinstvo.
Oršulići su nastali od starog i znamenitog hrvatskog roda iz srednjeg vijeka Sladovića (Sladojevića), od kojeg su još nastali: Krstičevići, Šetke, Beši, Jurišići i Gujanovići.
Kada su osmanlijski osvajači 1563. godine porušili i spalili sva tri preostala samostana u Hercegovinu, Mostaru, Konjicu i Ljubuškom, to je izazvalo masovnije bježanje katoličkog stanovništva s turskog na mletački teritorij.
Sudbinu prebjega s Hercegovcima dijelili su i stanovnici Dalmatinske zagore koji su također bili pod turskom vlašću. Prebjezi su 1585. godine stigli u Medviđu pokraj Obrovca, gdje se zadržali do 1605. godine, kada je skupina od 65 obitelji prešla Velebit i nastanila se u Liču, u zaleđu Senja, na imanjima grofova Nikola i Jurja Zrinskog. Uz Krmpotiće iz Buhova pokraj Širokog Briga, Vojniće i Mikuliće iz okolice Ljubuškog, Balinoviće iz Mostara, Iliće iz Ilića pokraj Mostara, Butorce iz Buturović Polja pokraj Konjica, te Rupčiće rečene Ćoriće i Miletiće iz Dobrog Sela u Brotnju (danas prostor hercegovačke općine Čitluk), u zbjegu su se našlo čak 20 obitelji Gvozdena Sladovića (Sladojevića), od kojih su nastali i Oršulići sa starinom u Borovcima u Donjoj Neretvi.
Sladojeviće s inačicama Sladović i Sladojev susrećemo od početka 17. stoljeća u Docu Gornjem u Poljičkoj Kneževini kao najbrojniji rod.
Danas tamo ne postoji prezime Slado(je)vić, jer je od njega nastalo jedanaest prezimena, od kojih se 7 rabi i danas: Banović (kao prezime od 1804. godine), Perlain odnosno Perlajinović i Prlajinović (od 1723), Rodić (od 1692), Tomić (od 1711), Vidaković odnosno Vidak (od 1722), Vranjković odnosno Vrankov i Franjković (od 1748) i Zeljković (od 1692). Četiri prezimena nastala od poljičkih Sladovića su nestala: Dojmović odnosno Dujmin, Grcić, Ljubosina ili Ljubosinović i Šimunović.
Na području Hercegovine danas Oršulići žive u Doljanima pokraj Čapljine, u koje je 1840. godine doselio Nikola Oršulić Paškin i kao domazet ušao u kuću ženinih roditelja (Vidan Raič). Sa suprugom Anicom rođenom Raič dobio je dva sina: Vidana (1845) i Luku (1850), koji su preci današnjih doljanskih Oršulića.