Radan

Prezime je istovjetno s narodnim imenom Radan, koje izvedeno od osnove rad-, jedne od najfrekventnijih antroponimijskih osnova, kojom se u muških imena označuje da je rođenje sina uvijek bila radost u obitelji: Radomil, Radomir (Radimir), Radovan, Radoljub, Radman, Radobrad, Radivoj, Radogoj, Radogost, Dragorad, Milorad itd.
Tvorba tog imena odnosno prezimena istovjetna je kao i u imenima: Božan, Budan, Cvitan, Juran, Ladan, Matan, Mlađan, Mrgan, Natan, Pavan, Rogan, Rudan, Srđan, Vladan itd.
Danas u Hrvatskoj živi 940 osoba s prezimenom Radan, a najviše ih je na splitskom i sinjskom području, srednjoj Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori, dok ih je s dužim oblikom ovog prezimena Radanović osjetno više: 2.210 (Gvozd, Dalmacija, Slavonija, Banovina).
Istog su postanja i prezimena: Radanac (Bjelovar, Koprivnica, Čazma), Radančević (Bjelovar; Zagreb), Radanec (Prigorje, Đurđevac), Radanić (Valpovo, Garešnica, Slavonija), Radanov (Slavonija, Dalmacija).
Na mućkom području pripadnici tog roda pojavljuju se u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine:
-u Zminovu (sada dio Muća Gornjeg) upisane su tri obitelji s dužim oblikom prezimenom Radanović: Mije pokojnog Marka, Stipana pokojnog Mije i Stipe pokojnog Mije.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Muću Gornjem je upisan je kraći oblik prezimena: obitelj Mate Radana.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Muću Gornjem i Muću Donjem po jednu obitelj s prezimenom Radan.
Danas u Muću Gornjem žive dvije obitelji s ukupno 4 člana, koji se služe kraćim oblikom prezimena Radan.
Posebno su zanimljivi pripadnici ovog roda u Kladnjicama. U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u tom mjestu su zabilježene dvije obitelji: Luke Radanovića pokojnog Ilije (9 članova obitelji i 8 kanapa zemlje); za obitelj Tome Radanovića se izrjekom kaže da je iz Hrvaca i da je za Kladnjice veže samo jedan kanap zemlje.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisano je da u Kladnjicama domove imaju tri obitelji tog roda, ali već s kraćom inačicom prezimena: Nikole i Jure Radana, sinova Božinih i Bože Radana Dujinog.
U Cetinsku krajinu Radan(ović)i su sa svoje herceg-bosanske starine doseljavali su u dva navrata.
Godine 1688., na područje Hrvaca stigao je harambaša Mijo Mušterić, dovodeći 23 obitelji, među kojima je i obitelj Petra Radanovića. Dakle, istih su korijena i njihvoi prezimenajci na mućko-lećevačkom prostoru. Nije utvrđeno odakle je doselio Mijo Mušterić, koji se na kraju životnog puta ponovo vratio u Tursku.
Početkom iste, dakle 1688. godine iz župe Rame u sjevernoj Hercegovini, sa 70 obitelji stigao u Cetinsku krajinu harambaša Jure Radanović Kalođero. "On je 21. prosinca 1689. godine dobio 400 kanapa zemlje u Bajagiću, od rijeke Cetine do vrha Prologa, a sutradan i tursku kulu na Hanu. Jure je, međutim, prešao pod sinjsku tvrđavu i nastanio se u jednoj zapuštenoj kuli i obrađivao oranicu "Fratarku". Kad je 1702. godine umro, zemlja je ostala državi na raspolaganju, a dobili su je fratri po kojima je i dobila ime."
Ipak najviše je Radanovića našlo je novo prebivalište u Dicmu: obitelji četvorice braće (Ivan, Lovro, Petar i Mijo), kojima su venecijanske vlasti 26. lipnja 1694. godine potvrdile 10 kanapa zemljišta u Sičanima i 40 u Dicmu, koje su i ranije obrađivali, dakle od doseljenja 1687/1688. godine u Cetinsku krajinu.
Mijo pak Radanović je 19. siječnja 1699. godine dobio zidine i 25 kanapa zemlje nedaleko od Jure Radanovića Kalođere, Jure Markovića (doseljenika iz Duvna) i Karajka, vjerojatno starosjeditelja, smještenog pokraj Karajkove lokve, koja je po njemu prozvana.
U prilog tvrdnji da su Radanovići doselili s bosansko-hercegovačkih prostora ide i naziv današnjeg sela u okolici Livna, Radanovaca, koje se ranije ranije se zvalo Radanovići po Radanovićima koji su u njemu živjeli. Danas ih tu nema, a nisu zabilježeni ni u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine. Dakle, odselili su, i to, kako smo već utvrdili, u Cetinsku krajinu.
Što se pak tiče današnjih livanjskih Radana (kraći oblik prezimena), za njih se zna da su iza II. svjetskog rata doselili iz Vrdova, sela na dalmatinskoj strani planine Dinare.
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Dicmu, u banderiji harambaše Ilije Maretića, upisane su tri Radanovića obitelji s 34 duše: Bože pokojnog Dominika (13 članova), Ivana pokojnog Luke (15) i Vulete pokojnog Vida (6).
Istodobno je u Sinju u banderiji Pavla Milanovića zabilježen samac Josip Radanović.
U banderiji harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacima 1709. godine, naznačeno je u zemljišniku, prebivale su obitelji dvaju Toma Radanovića: jedan je sin pokojnog Ivana i ima obitelj od 19 članova, a drugi je sin pokojnog Jure i živi kao samac.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725 – 1729) najviše je Radanovića, pet obitelji, upisano:
-u Dicmu, u banderiji harambaše Bože Maretića: obitelj Tome Radanovića, braće Andrije i Bože, te Pave i Andrije, zatim Mate Radanovića i obitelj Radanović, čijeg domaćina ime nismo uspjeli pročitati;
-u Sinju, u banderiji harambaše Ivana Filipovića obitelj Stojana Radanovića;
-u Hrvacima je u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića zabilježene su obitelji Šimuna i Jakova Radanovića.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Laghi 1725. godine zatekao je u Dugopolju 8-članu obitelj Ivana Radanovića.
Iz roda dugopoljskih Radana su dvojica popova glagoljaša u 18. stoljeću: don Marko Radanović spomenut je samo jednom zgodom 1767. godine, dok za Miju Radanovića pouzdano znamo da u dva navrata bio dugopoljskim župnikom-prvi put od 1789. do 1795 i drugi put od 1803. do smrti 14. lipnja 1823. godine.
Danas se pripadnici tog roda u Dugopolju (20 obitelji sa 62 osobe) služe se kraćim oblikom prezimena (Radan).
Također kraćim oblikom prezimena (Radan) služe se i hrvatački pripadnici tog roda, i to počevši sa Stanjem duša župe Hrvace iz 1839. godine, u kojem je upisano 7 obitelji s kraćim oblikom prezimena Radan. Evo ispisa imena njihovih domaćina: Pavao (1759-1845), Ivan (1772- upisa smrti nema), Mate (1773-1846), Josip (1788- upisa smrti nema), Mate drugi (1773-1839), Antun (1786-1845), Antun drugi (1790-1854), za kojeg je dopisano da je umro u Banjoj Luci, te Josip drugi (1790-1856).
Prema Stanju duša iz druge polovice 19. stoljeća u Hrvacama je živjela 21 obitelj i 106 osoba s prezimenom Radan: četveročlane obitelji imali su: Dujam pokojnog Ivana (64), njegov brat Ante (56), Andrija pokojnog Jakova (30) i Ivan pokojnog Antuna (58); petočlane obitelji imali su: Frano (66), nastanjen u Dubovim Vratima, Toma pokojnog Josipa (40), Marko pokojnog Pavla (1807) i Petar pokojnog Joze (45); sedmočlane obitelji imali su Ante pokojnog Jakova (40), Filip pokojnog Jure (70) i Ante pokojnog Petra rečeni Bekara (50); osmočlanu obitelj imao je Petar pokojnog Nikole (40); devetočlane obitelji imali su: Jure pokojnog Jakova (32), Mate pokojnog Josipa (50), Andrija pokojnog Mate rečeni Žaže (60); tročlane obitelji imali su: Šimun (50), stanuje na Dubovim Vratima; dvočlane obitelji imali su: Josip sa ženom Perom Panić, također živi na Dubovim Vratima, Josip pokojnog Vida (38), Jure pokojnog Joze (36) i žena mu Manda Bošnjak, umrla 1868. godine; samac je Stipan pokojnog Ivana (16), koji je bio u najmu kod Matića.
U Hrvacama se u popisu stanovništva 1802. godine pojavljuju i zanimljive prezimenske kombinacije: Radan – Šošo i Radan – Vrdelo.
Danas u Hrvatskoj i svijetu žive 73 obitelji i 273 osobe s prezimenom Radan hrvatačkih korijena: tri put ih je više u Splitu (34, 140) nego u Hrvacima (16, 47), u Sinju (11, 38), Kaštelima (1, 4), Trogiru (2, 7), Zagrebu (2, 7), te u Njemačkoj (2, 10), Nizozemskoj (1, 4), Sloveniji (1, 4), SAD-u (1, 5), Argentini (1, 5) i Costarici (1, 2). Njima treba dodati i Radane iz Rumina: u Ruminu (3, 8), Sinju (1, 4) i Poreču (1, 4).
Radanoviće u drugoj polovici 17. stoljeća susrećemo i istočnije od Dugopolja. U zbjegu stanovnika imotskog sela Grabovca na Slimenu ispod Zadvarja u doba Bečkog rata 1686. godine nalazi se i 7-člana obitelj Ivana Radanovića. Nisu se vratili u Grabovac i zašto ne bi našli novo boravište baš u Dugopolju?!