Sivro

S jezičnog motrišta prezime Sivro (u Hercegovini Sivrić) izvedeno je od sivrija, naziva kliješta sa šilajtim vrhom za izradu kopči i vađenje čavala iz potkove (turski sivri = šiljast).
Sivre su starinom iz Lećevice, gdje su nastali od starog roda Despotovića. Kako je već navedeno u ovoj knjizi (odjeljak o prezimenu Bočina) u Lećevici je u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine upisano deset obitelji s prezimenom Despotović.
Zanimljivo je spomenuti da danas u Lećevici nema ni Despotovića ni Sivra, pa su stoga najzanimljivi četiri Despotovića koji su 1711. godine uz u Lećevici imali dio zemlje u Raduniću: 3-člana obitelj Marka Despotovića iz Lećevice već je tada preselila u Radunić na imanje od 3 kanapa zemlje; Petar Despotović iz Lećevice imao je tada u Raduniću 2 kanapa, Tadija 6 i Jure Despotović također iz Lećevice 2 kanapa zemlje; drugi Marko Despotović iz lećevice imao je u Ramljanima 4 kanapa zemlje. Upravo od njih su mogli nastati Sivrići.
Ipak čini se da je već 1711. godine jedna obitelj Despotovića iz Lećevice upisana s novim prezimenom Sivrić. U izvorniku piše Mattio Sevrich q. Marco, što K. Kužić iz neshvatljivih razloga trasnkribira na jednom mjestu kao Scurich, a na drugom kao Ćurić (Chiurich). Dakle, obitelj Mate Sivrića pokojnog Marka imala 1711. godine u Lećevici 15 duša i 4 kanapa zemlje.
Zašto Sivra nema u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine ni u Lećevici ni u Raduniću? Vjerojatno stoga što ih tada ima u Postinju Donjem, i to četiri obitelji: Franina, Markova,Matina i Petrova.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je na mućkom području Sivre jedino u Raduniću, i to pet njihovih obitelji.
Danas u Raduniću žive 3 obitelji s prezimenom Sivro koje imaju ukupno 7 duša.
Iako su hercegovački Sivrići iz Međugorja drukčijeg krvnog podrijetla, ipak i o njima ćemo ponešto kazati, jer spadaju u stare i znamenite hrvatske rodove u Hercegovini. Zahvaljujući istraživanjima M. Sivrića u arhivu Dubrovačke Republike utvrđeno je da su Sivrići starinom iz Mostara, odakle su preselili u Međugorje, a zatim su ih životni putevi doveli i u Dubrovnik. U Dubrovniku su u 17. stoljeću zabilježena trojica doseljenih Sivrića, svi po zanimanju trgovci: Nikola (1664-1734), Mijo (1669-1759) i Nikolin sin Jure-Đuro (1719-1792). Od trojice Jurinih sinova dvojica su postali svećenici: Nikola Marija Baldo (1761-1814) postao je redovnik benediktinac s redovničkim imenom Bernardin, a drugi sin Ante Melkior Joisp Katarina (1765-1839) bio je svjetovni svećenik, bavio se i poezijom i prevođenjem s latinskog i talijanskom jezika, a slovio je za dobrog poznavatelja hrvatskog jezika, posebice dubrovačkog govora.
U najstarijoj matici krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, koja se vodi pod brojem K. 198., upisan je fra Stipan Sivrić, koji je 1705. i 1706. godine krstio nekoliko djece, među kojima je bio i Grgo, sin Bartula Kačića Miošića, brat poznatog fra Andrije Kačića Miošića, pisca naizdavanije knjige u Hrvata svih vremana „Razgovor ugodni naroda slovinskog.“