Šegović

Prezime je s jezičnog motrišta moglo nastati na čak tri načina:
1. od imenice šega sa značenjem šala, ruganje, zabava, smijurija, komedija (turski saka = šala, pošalica; arapski saqa = nesreća),
2. šega je i naziv oruđa s nazubljenom metalnom oštricom koje služi za rezanje stabala, drva i drugih materijala; pila, žaga; testera (talijanski sega, mletački siegazzo, njemački seigen),
3. M. Nosić drži da je riječ o posuđenici iz albanskog jezika, u kojem shege, shegon (šege, šegon) znači onoga tko je «crvene, crvenkaste kose ili dlake».
Danas u Hrvatskoj prezime Šegović ima 480 osba (Međimurje. Podravina, Prigorje, Dubrovnik, Zagora)
Sličnog su postanja s jezičnog motrišta i prezimena: Šega (Požega, Zagreb, Slavonija), Šegan (290, Ogulin, Knin, zapadna Slavonija), Šegarić (Zadar, Cres-Lošinj), Šegavac (Slunj, istočna Slavonija, Nova Gradiška), Šegavčić (Ogulin, Split, Osijek), Šegavić (Karlovac), Šego (Cetinska krajina), Šegotić (Zagreb, Novska, Sesvete), Šegovec (Koprivnica).
Na mućkom području pripadnici roda Šegović se pojavljuju s modificiranim prezimenom Šegojević u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, i to u Dobreču (sada dio Muća Gornjem pokraj vrela Dobreč): obitelj Marka Šegojevića pokojnog Grge.
Također u zemljišniku iz 1711. godine u Neoriću je u sklopu banderije harambaše Mate Veića Jurasova zabilježena Dominika (Nediljka) Šegojević udovica Ivanova.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine zabilježene su u Muću Gornjem dvije obitelji s današnjim oblikom prezimena Šegović: Ilijina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Muću Gornjem 4 obitelji s prezimenom Šegović.
U Neoriću Šegojevića nema 1835. godine: možda su izumrli ili odselili.
U Broćancu (sada općina Klis) Šegojevići su pravoslavne vjere. U Broćancu su u venecijanskom zemljišniku upisane dvije obitelji s prezimenom Šegojević: obitelj Ilije Šegojevića pokojnog Vukašina i Petra Šegojevića pokojnog Jovana (K. Kužić piše Ivana), koji su dio zemlje imali i u Muću.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Broćancu su upisane sljedeće obitelji: braće Steve i Janka Šegojevića pokojnog Vukašina, braće Petra i Ilije Šegojevića pokojnog Jovana ili Jovana pokojnog Vukašina.
U Broćancu su u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisane tri obitelji: Mijina, Nikolina i Savina Šege; popis stanovništva 1948. godine je u Broćancu zatekao 7 obitelji s prezimenom Šego.
Dakle, danas u Muću su Šegovići katolici, a u Broćancu su Šege pravoslavne vjeroispovijesti.
Inače, Šege su poznati hercegovački rod sa starinom u Brotnju (danas prostor općine Čitluk) ili posve precizno u Međugorju i Bijakovićima.
N. Mandić, koristeći se radovima povjesničara E. Fermendžina, M. Dinića i M. Vege, zaključuje da su Šege nastale od roda Ostojića iz Brotnja (kasnije su se raselili i u dolinu Neretve i na Brač), a Ostojići su potomci još starijih rodova Tepčića nekoć Milatovića, što se u povijesnim ispravama spominju počevši od polovice 14. stoljeća. Isti autor posebno naglašava da su Ostojići iz Povalja na Braču imali i obiteljski nadimak Šego, koji se pak nije pretvorio u novo prezime, kao što se dogodilo u Hercegovini.
Na svojoj hercegovačkoj starini pripadnici tog roda su zabilježeni u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine, kada je u Međugorju upisana 6-člana obitelj Jure Šegića (u izvorniku Georgius Seghich), a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića u istom je mjestu zabilježeno 11-člano kućanstvo Luke Šegića.
Alberghettijev zemljišnik (1725-1729) svjedoči da su se iz Hercegovine doseljeni Šegojevići već stabilizirali u Cetinskoj krajini, pogotovo u Biteliću:
-u banderiji harambaše Frane Bekala (Laktac, Dabar, Bitelić) zabilježene su dvije obitelji: Jakova i Šimuna Šegojevića;
-u banderiji harambaše Matija Ćurkovića obitelj Mije Šegojevića;
-u banderiji harambaše Ivana Šolića (Prugovo, Broćanac, Muć, Zelovo) upisane su tri obitelji: Petra, Stipana i Savka(?) Šegoevića;
-u banderiji harambaše Jure Jelavića (Gizdavac, Dobreč, Muć, Zelovo) zabilježena je obitelj Marka Šegoevića i braće.
U Stanju duša župe Bitelić s kraja 18. stoljeća u Zasioku su upisani pripadnici ovog roda s kraćim oblikom prezimena Šego.
To je potvrđeno i u sačuvanim spisima sinjskog javnog bilježnika Ivana Surića. Godine 1786. bogati sinjski Lovrići uzeli su Cvitka Šegu za poljara na svom velikom imanju na Miševici (Hrvace), i to za godinu dana. Brigu o usjevima platili su kvartu pšenice, tri kvarte ječma, kukuruza i sirka te 48 lira. Šegu je Mate Lovrić ponovo uzeo u službu kao slugu-poljodjelca 1791. godine. Tada je Šegina godišnja plaća izgledala ovako: 9 kvarta žita, kaca kapule, boca ulja, šest svinjskih glava, šest goveda, 10 boca vina i 144 lire, zatim plašt od bijele vune, gaće, jačerma od turske vune, kapa kabanica od crne vune, dvije košulje i sedam pari opanaka.
Danas je knjiga roda Šego u Zasioku spala doslovno na jedno slovo, na samo jednu osobu koja u Zasioku uz svoje ime dopisuje prezime Šego.
Današnje Šege iz Osoja pokraj Posušja drukčijeg su krvnog podrijetla, jer su nastali od roda Krnjića nekoć Medvidovića. Jedna pak grana Čuljaka iz Graca Mostarskog imala je nadimak Šego, ali, koji ne postavši novo prezime, posve nestaje iz matičnih knjiga oko 1850. godine.