Šolić

S jezičnog motrišta prezime Šolić može biti izvedeno Šola, Šole, naših prilagođenica židovskog imena Salomon (hebrejski šelomoh = koji je miran; šalom = mir).
Neki jezikoslovci Šolić i slična prezimena izvode od albansko sholle, shollxi sa značenjem opanak, opančar ili pak također od albanskog šolakan = neuk, prost čovjek. Podosta je hrvatskih prezimena s osnovom šol-: Šola, Šolac, Šolak, Šolar, Šole, Šolin, Šoleta, Šoldo, Šolija, Šolijan, Šolko, Šolo, Šolman, Šoljak, Šoljan, Šoljić, Šolje.
Šolići na mućkom području zabilježeni su u matici krštenih koju je od 1697. do 1686. godine vodio „leteći“ župnik župe Zmine (danas mućki prostor) fra Bonaventura Biloglav. On je upisao:
-1680 godine krštenje Luke Šolića, sina Martinova i Anđina, a kumovao je Frane Sarić (Šarić);
-1680 godine krštenje Jure Šol(in)ića, sina Nikolina i Ivankina, a kum je bio Marko Mialjević.
U dokumentima je ostalo zapisano da je se 1691. godine na prostorima sela Neorić-Sutina nastanio harambaša Petar Šolić, gdje je od venecijanskih vlasti dobio 40 kanapa zemlje. Osim u Neoriću obitelji iz Šolićeve banderije smještene su i u Muću i Brštanovu, gdje su obnovili kulu Mustafe Alešića. To praktično znači da se prema tadašnjem administrativnom ustroju Šolićeva banderija nalazila u sinjskom (Neorić-Sutina) i trogirskom (Brštanovo) kotaru.
Godine 1697. harambaša Petar Šolić i Toma Bašić pokušali su preuzeti zemlje, koje su venecijanske vlasti dodijelile harambaši Vukadinu Stojčeviću, pravoslavcu iz Radošića (imao je zemlje i u Sutini), ali u tome nisu uspjeli.
Na harambašu Šolića tužio se i Vučen Kolić da sije ječam i dovodi stoku na njegove zemlje u Pristanici u Mućkom polju, a slične pritužbe stigle su i od Mira Borojevića, jer mu na sličan način smeta posjedovno uživanje na njegovim trima kanapima u predjelu Brig.
Borba za zemlju bila je uzajamna, jer i Vukadin Stojčević smetao harambaši Šoliću, te alfiru Stričeviću i njegovom rođaku Stevanu, koji su se nastanili ispod brda Visovac, kao i Tomi Bašiću, Luki i Jovanu Stričeviću.
Sjedište Šolićeve banderije bilo je u Brštanovu, a na čelu joj je bio harambaša Petar Šolić Vinkov. Toj su banderiji osim Brštanova pripadala i sela: Prugovo, Broćanac, Vučevica, zatim obitelj Krasić iz Dugobaba, te sedam obitelji Stričevića iz Radošić-Sutine i po jedna obitelj Škaričića i Galića.
U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Brštanovu su upisane tri obitelji s prezimenom Šolić, koje su u tom selu imali svoje zemlje: harambaše Petra (5 kanapa), Mijina (5 kanapa) i Ivanova (10 kanapa.
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) zabilježeno je da se harambaša Ivan Šolić Petrov nalazi na čelu istoimene banderije, kojom su obuhvaćena sela: Prugovo, Broćanac, Muć i Zelovo. U istom dokumentu za područje Brštanova upisane su obitelji Ivana Šolića i njegove braće Petra, Jakova i Martina.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Šolići su zabilježeni:
– u Brštanovu 3 obitelji: Filipova, Mijina i Vicina;
-u Sutini 5 obitelji: Ivanova, Jurina, Matina, Pavina i Petrova;
-u Milešini dvije obitelji: Markova i Mijina.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je Šoliće u Sutini (34 obitelji) i u Brštanovu (17).
Danas u Sutini živi 18 obitelji s prezimenom Šolić, koje imaju 88 duša, dok je u Neoriću nastanjena jedna osoba tog roda.
Odakle su Šolići stigli na mućko područje?
Tvrdnja M. Matasa da Šolića ima na livanjskom području i da su se nekoć zvali Pandža, a koja je preuzeta od M. Petrića, nije održiva, jer tu je riječ o Solićima, koji i danas žive na livanjskom području (Vržerala, Podgradina, Podhum). Da riječ o Solićima a ne o Šolićima potvrđuje i predaja koju navodi Petrić („jedan se zaklinja -soli mi – pa ga prozvali Solić“).
Mnogo je vjerojatnije da su Šolići ustvari Šole, a zabilježio ih je u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević u Kablićima pokraj Livna (dvočalna obitelj Ilije Šole; u izvorniku Elias Sola). Posve je moguće da je riječ o starijem bračnom paru, koji je ostao na pradjedovskom kućištu, dok su mlađi članovi te kao i obitelji s tim prezimenom preselili u Dalmciju, i to tamo odakle je Venecija upravo istjerala Turke. A da je Šola samo kraći oblik prezimena Šolić svjedoči i upis u matičnim knjigama umrlih stare župe Grabovica (danas dio Buškog blata koji pripada općini Tomislavgrad) od 15. siječnja 1836. godine, u kojem je zabilježena smrt Lucije Sladojević Šolić, koja je živjela 80 godina, dakle rođena 1756. godine.
Danas Šole žive u Prisoju, Dobrićima, Letki i Tomislavgradu.