Bazina

S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od imena Bazilije, što je naša prilagođenica grčkog Basileios odnosno latinskog Basilius (grčki basileos = kralj; visoki državni organ u staroj Ateni, koji je nadzirao čitavo biogoslužje i rukovodio kriminalnim parnicama; arhont; grčki basilissa = kraljica, kraljevska kći). Ime se širilo štovanjem crkvenog učitelj Bazilija Velikog, nadbiskupa u Cezareji (oko 330 – 379), osnivača katoličkog reda bazilijanaca, koji se služe istočnim obredima.
Inače, Bazina je jedan od hipokoristika imena Bazilije, kao što su još primjerice: Baza, Bazac, Bazač, Bazak, Bazan, Bazika, Bazo, Bazut i slično.
Bazine danas žive u Neoriću i Sutini.
U Neoriću se pripanici tog roda pojavljuju u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine s dva oblika prezimena: obitelji Mate Bazinovića pokojnog Marka i Ante Bazića, očevo ime nečitko).
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisana je obitelj Marka Bazine; u Sutini je u popisu stanovništva 1948. godine zabilježeno 11 obitelji s prezimenom Bazina.
Danas na mućkom području Bazine žive u Neoriću (8 obitelj 31 duša) i u Sutini (8, 29).
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Sinju je u banderiji harambaše Pavla Milanovića zabilježen i samac Pavao Bazo, što je treći oblik tog prezimena. U Rudi, danas općina Otok na Cetini, u sačuvanim maticama stare župe Otok prezime Bazić pojavljuje se 1747. godine, a oblik Bazo 1755. godine. Međutim, iz spisa sinjskih bilježnika saznaje se da je Bazo nadimak obitelj s prezimenom Petrović (Luka Petrović rečeni Bazo pokojnog Ilije iz Rude bio je 1784. godine dužan sinjskom trgovcu Ivanu Radonjiću 130,3 lire). Dakle, Baze i Bazići nisu istog krvnog podrijetla kao neorićko-sutinske Bazine.
Bazine su doselile iz Zagvozda u Imotskoj krajini, gdje je u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine upisana samica, vjerojatno udovica, Jela Bazinova, kojoj su mletačke vlasti dodijelile jedan kanap zemljišta. O nekadašnjoj nazočnosti stanovnika s prezimenom Bazina u Zagvozdu svjedoči i mikrotoponim Bazinova Kuća u zagvodskom zaseoku Sušići.
Starina pak roda Bazina je Rasno pokraj širokog Briga, gdje su nastali od starog roda Knezovića.
S jezičnog motrišta prezime Knezović je izvedeno od imenice knez, "praslavenske posuđenice iz pragermanskog-kunigaz i srodna je s njemačkom imenicom könig = kralj, koje je na njemačkom govornom području vrlo frekventno prezime. Nastala je od osnove kuni, koja je značila "rod, pleme" i u prasrodstvu je s općeslavenskom riječju "čedo"), a kako pokazuje provedena je tzv. prva palatalizacija (ke-če) već u praslavenskom jeziku.
Inače, imenica knez ima više značenja:
1. feudalni nasljedni vladarski naslov;
2. seoski glavar;
3. u nekim zemljama (posebice u Bosni) niži državni službenik.
Na dalmatinsko-hercegovačkim prostorima četiri su grane Knezovića roda, dakle različita su krvnog podrijetla, a starine su im:
1. u Dužicama pokraj širokog Briga (nekoć Gornje Rasno),
2. u Gorancima poviše Mostara,
3. u Roškom Polju na duvanjskom području,
4. Knezovići u Grabovcu (Imotska krajina) nastali su od vinjanskog roda Cvitića, o kojima je spomen ostao u nazivu vinjanskog zaseoka Cvitića Most.
U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je u Gornjem Rasnom (danas Dužice, općina široki Brig) 10 velikih obitelji roda Knezović: Franjinu s 9, dvojice Ivana i Tadijinu s po 5, Stipanovu s 8 članova, zatim 4-članu obitelj Nikole Čaljušića (Knezovića), 8-člano kućanstvo Mate Čaljušića (Knezovića), 9-člano domaćinstvo Ivana Čaljušića (Knezovića), 8-članu obitelj Vida Čaljušića (Knezovića) i 7-člano kućanstvo Mate Bazine (Knezovića).
U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rasnu je zabilježena i 15-člana obitelj Petra Bazinovića.
Inače, od Knezovića sa širokobriškog područja nastali su novi hercegovački rodovi: Alpeze, Bajići, Bage, Bazine, Bondže, Celići, Čaljušići, Čolaci, Galići, Jurilji, Mendeši, Prlići, škrobe i Tice, a u Imotskoj krajini: Bence, Čaljkušići, Đuzeli, Juroši, Markotići, šakići i Žaje. Dakle, od širokobriške grane Knezovića nastala su 22 nova roda.
širokobriški Knezovići vuku podrijetlo od istoimene bosanske srednjovjekovne plemićke obitelji, o kojoj se do sada najstariji poznati spomen nalazi u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskog", gdje fra Andrija Kačić Miošić poimenično spominje u Rogoznici pokraj Omiša sedam plemena, i to u ono vrijeme kad je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. oko 1240. godine uzmicao u pratnji svojih plemića pred navalom Mongola i sklonio se u Split. Među njima su, tvrdi Kačić, bili i Rubinići pridjevkom Knezovići. Dakle, širokobriška grana Knezovića je u ta davna vremena nastala od roda Rubinića.