Krajač

Plemstvo i grb priznato i ponovno dodijeljeno od cara Ferdinanda II. 1635., a potvrđeno i proglašeno na sjednici Hrvatskoga državnog sabora 1660.
Grb je dodijeljen, po svoj prilici, za vrijeme cara Ferdinada II. i Hrvatskom saboru naknadno predložen i kasnije odobren.
Grbovna povelja o dodjeli plemstva i grba na pergamenu nalazila se kod obitelji Krajač u Senju.

Obitelj je nosila dva pridjevka: ” od Steničnjaka” i “od Blatnice”.

Krajači pripadaju prastaroj hrvatskoj plemićkoj obitelji koja se u nekim dokumentima spominje pod imenom Sartor-Sartorius, (lat. krojač ), a “o” mjesto ” a” u imenu Krajač zasigurno je nastalo rektifikacijskim prijevodom prema latinskoj riječi”sartor”.

Ova obitelj je još u 15. st. pripadala bratstvu plemenitaških obitelji Steničnjaka, koji je pripadao starohrvatskoj slobodnoj plemićkoj općini stare županije Goričke.
Spominju se i u Modruškom urbaru iz 1486. kao plemeniti ljudi.

Radoslav Lopašić u djelu” Oko Kupe i Korane” navodi da su sinovi Jurja Budačkog “od Buča”, Bartol i Nikola, kanonik zagrebački, kupili 1490. imanje Blatnicu od plemića Matka, sina Martina Krajača” od Steničnjaka”.

Ova obitelj se tijekom 16. st. više puta u različitim dokumentima spominje na području županije Goričke.

U ispravi, odnosno u jednoj glagoljskoj listini koja je bila izdana u Steničnjaku 10. rujna 1542. 1navodi se ime Ivana Krajača kao svečanog svjedoka.
U crkvi Sv. Luke u Bihaću ( danas džamija Fethija) pronađeno je nekoliko ulomaka epitafa s nadgrobnog spomenika Sartor-Krajača, a ovaj epitaf pokazuje da je neki Krajač koji je pokopan u crkvi bio odličnik grada Bihaća, jer su u ovoj crkvi bili pokapani samo odličnici grada.
Vjerojatno je spomenuti Krajač imao i isklesan grb na nadgrobnom spomeniku koji je određivao njegov plemićki status.
Među stanovnicima mjesta Krstinja kod Vojnića spominje se ime Šimuna Krajača.
U dokumentima iz 1549. spominje se ime Blaža Krajača, plemića iz Velike Kladuše.
U jednom rješenju suda u Dubovcu kod Karlovca od 27. travnja 1550. spominje se kao «ovodnik i odomašnik među dobri i plemeniti ljudi” uz ostale navedene plemiće i Lukša Krajač.
U jednom dokumentu Sudbenog stola Steničnjaka od 29. srpnja 1572. u parnici u svezi posjedovanja vrta i kuće između Jurja Krpačića i Martina Zajića spominje se Kata Krajač, udovica pok. Petra Krajača. U dokumentu je ovo prezime napisano u obliku Krayach.
U vrijeme prvih turskih napada na južne dijelove Goričke županije, posebice početkom 16. st. u vrijeme najžeščijih turskih napada na Steničnjak, Krajači su izgubili svoje posjede pa su bili prisiljeni bježati u Hrvatsko primorje.
Dolaze u Senj i uglavnom služe kao obični vojnici u vojnim posadama Senja i Otočca. Osim u Hrvatskom primorju spominju se tih godina i u Modruškoj župi.
Sačuvan je i popis vojne posade tvrđave Senj iz 154o., odnosno blagajnički registar o visini plaća članova vojne posade, a među tim članovima nalazi se i ime Nikole Krajača.
U popisu vojne posade tvrđave Otočac iz 1540. nalazilo se ime Jurja Krajača s mjesečnom plačom od 8 forinti.
U popisu vojne posade Senj iz 1551. Krajači se više ne spominju, dok se u popisu vojne posade tvrđavnog naselja Otočac kRajači se spominju i 1540. i 1551.

Stjepan Pavičić tvrdi da se možda neki njihov predak preselio iz Otočca u Senj, bilo zbog obnašanja vojničke službe ili iz sigurnosnih razloga.
Dolaskom u grad Senj istaknuli su se u pomorskim, brodovlasničkim i trgovačkim poslovima, pa je i njihovom grbu prikazan lik srednjovjekovnog trojedrenjaka, što je doista i simbol brodarske tradicije još iz krajeva odkuda su doselili tj. iz Goričke županije.
U privatnom arhivu grofa Kulmera u Cerniku bilo je pohranjeno staro rodoslovlje obitelji Krajač bez ikakve oznake godina.

U drugoj polovici 17. st. Krajači se više ne spominju u povijesnim dokumentima u kopnenom dijelu Hrvatske, ali se pojavljuju u selu Ladviču kod Crikvenice na bivšim frankopanskim imanjima. U Ladviču su se skrivali i bavili poljodjelstvom, bojeći se da ih ne otkrije austrijska vojska, jer su sudjelovali u poznatom otporu Zrinskih i Frankopana protiv habzburškog apsolutizma i borili se nezavisnost Hrvatske. Nakon ugušenja otpora izgubili su sva imanja koja su imali, pa su se svakako morali skrivati i tajiti svoje plemićko podrijetlo.
U Bakru je bio gradski vijećnik i kapetan od 1735.-1740. godine Sigismund Xaver “de Sartori” . Njegov grb je pronađen u desnom gornjem kutu njegovog portreta, a danas se portret s grbom čuva u Gradskom muzeju u Bakru. Grb se reazlikuje od grba Krajača. Da je ova obitelj bila u rodbinskim vezama s Krajačima još treba istražiti, ali je činjenica da podrijetlo vode od stare obitelji Sartoriusa tj. Krojača ili Krajača.
U poznatom ratu Marije Terezije protiv pruskog kralja Fridrika umeđu pandurima baruna Trenka nalazio se i jedan Krajač, koji se oženio i zauvijek ostao u Moravskoj i utemeljivši moravsku lozu plemićke obitelji Krajač (Krayatsch). Od moravskih Krajača potekli su mnogi časnici austrijske vojske, jedan glasoviti psihijatar austrijski Josip ml. Krajač, predsjednik suda u Novom Jičinu Albert Krajač, te pukovnik Emanuel Krajač. Svi su oni bili djeca Josipa Krajača. Emaneel Krajač vratio se u Hrvatsku i oženio je Herminu pl. Pisačić.
U braku sa Herminom imao je kčer Ernu Krajač koja je bila poznata hrvatska spisateljica, a živjela je u Zagrebu. U Češkoj u gradu Pragu sve donedavna živio je posljednji potomak ove moravske loze Franjo Krajač, dipl . ing.
O obitelji Krajač u Ladviču sačuvani su pisani dokumenti još iz 18. st., kao npr. latinicom pisani prijepis oporuke Ivana Krajača, sina Tomina, a ovaj prijepis je ovjerovljen kod Sudbenog stola u Novom Vinodolskom 20. listopada 1813. Po istoj oporuci Ivan Krajač je kupio kuću u Ladviću, k.br. 3, od Jurja Persičića. Iz ove oporuke koja počinje nabožnim refleksijama doznajemo da su iza smrti Ivanove ostala tri sina: Tomo, Ivan i Mato. Tomo je bio pženjen iz Vrbnika s otoka Krka, a stanovao je u maoj kućici uz gradske zidine u Senju te bio kontrolor prodaje državne monopolske soli.Tomo se odselio u Senj i bio je utemeljitelj senjske loze Krajača. Tomini sinovi, Ivan III. (1812.-1881.) i Rafael (1817.-1885.) osnivaju zajedno sa nekoliko senjskih trgovaca Senjsko brodarsko društvo.
Rafael Tome Krajač bio je poznatri senjski trgovac, oženio se Senjkinjom Jelenom Ferlan (1820.-1894.). Bio je osnivač druge grane roda Krajača. Pokopan je u groblju Sveti Vid u Senju.
Od Ivanovih potomaka istaknuli su se Ladislav (1857.-1928. ), veletrgovac, saborski zastuonik 1883., gradonačelnik Senja od 1886.-1893. godine te počasni grčki konzul u Primorju. Bio je osnivač ” Prvog hrvatskog parobrodarskog društva” u Senju i predsjednik ” Jadranske plovidbe”. Ivanovi potomci bili su i senjski odvjetnici dr. Ivan (Žan) i dr. Julius.
Ivan Krajač (1877.-1945.) bio je ministar gospodarstva i trgovine Kraljevine SHS i poznati planinar, nestao je u Bleiburgu 1945. Njegov otac Franjo bio je ugledni senjski trgovac, a majka mu je bila iz obitelji Vranyczani- Dobrinović, umro je 1922. godine.
Vuk Krajač (1894.-1962.), istaknuti publicist, službuje u Trgovačkoj komori u Zagrebu i Ministarstvu trgovine i industrije u Beogradu. Utemeljio je Gradski muzej u Senju i bio počasni konzervator Senja. Buio je poliglot, umro je 1962. godine.
Ivica Krajač, rođen 1938., poznati je hrvatski glazbenik, a danas živi u Zagrebu.
Senjska loza plemićke obitelji Krajač bila je rodbinskim i ženidbenim vezama i odnosima povezana sa mnogim plemenitaškim i aristokratskim porodicama u Hrvatskoj i Europi: kao Hreljanović, Albinoni, Demelli ” de Lowensfeld”, Bassani Sacci, Vranitzany, Saracca, Pisačić, Vraniczany- Dobrinović i Horvath” de Szent Peter, de Worowanszky, de Turanszky, Pulle, Carlotti de Riparbella, Vimercati, Guldenstein, dal Pozzo, Sarego, des Alighieri, pellegrini, Salerno, de Bra, d Arsio, Marani, Mattioli. D Arco, Saibante, Caccialli, da Vico, Paleologue, Soranzo iI Colori.