Gilić

S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od hipokoristika Gile, Gilo osobnog imena Grgur, koje je u Hrvata došlo preko latinske prilagođenice Gregorius od grčkog Gregorios (grčki gregorien = biti budan, biti oprezan).
Inače, ime Grgur nosilo je 17 papa, među kojima je najpoznatiji Sveti Grgur Veliki (540-604), crkveni pisac, tvorac srednjovjekovne institucije papinstva, zatim Grgur XIII., koji je uveo gregorijanski kalendar, ispravivši pogreške dotadašnjeg julijanskog kalendara. U Hrvata je svakako najpoznatiji biskup Grgur Ninski, koji je pod svojom jurisdikcijom držao čitav teritorij tadašnje hrvatske države; odlučno se suprotstavio biskupima latinske orijentacije (splitski biskup Ivan), pa je nakon splitskih sabora 925. i 928. godine ukinuta njegova Skradinska biskupija.
Na mućkom području Gilići su zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, u kojem su Zminovu upisane su tri Gilića obitelji: Ivana Gilića Petrova, Mije Gilića, uz čije ime piše „de Piero Chiaus“ (od Petra čuaša), vjerojatno Ivanova brata i Grge Gilića pokojnog Luke.
Iz austrijskog zemljišnika iz 1835. godine saznajemo da su Gilići u Muću Donjem narasli na pet obitelji: Grgina, Markova, Matina, Mijina i Tomina; popis stanovništva 1948. godine u Muću je Donjem zatekao tri obitelji s prezimenom Gilić.
Danas u Muću Donjem žive 2 obitelji tog roda s ukupno 7 duša.
Inače, najstariji spomen prezimena Gilić je iz vremena Kandijskog rata (1645-1669), kada je na Brač prebjegao Matiša Gilić iz Kozice pokraj Vrgorca, koji najprije boravio u Zagomilju, dijelu Novog Sela na Braču, gdje je izvjesno vrijeme stanovao u kući bračkog plemića Nisetea (Nižetića) i konačno se skrasio u Sumartinu, na krajnjem istoku otoka Brača.
U popisu stanovništva Brača iz 1747. godine u Sumartinu je zabilježena obitelj Kristfora Gilića. U popisu služenih misa zadušnica za duše onih koje je 1784. godine pokosila velika epidemija kuge upisan je i Mate Gilić iz Sumartina. Zanimljivo je spomenuti da se isto ime i prezime, dakle Mate Gilić, riječ je o dvogodišnjem djetetu, koje je 29. rujna 1830. godine bilo žrtva epidemije difterije (flusss).
Je li starina Gilića roda u Kozici pokraj Vrgorca ili je možda negdje na području Bosne i Hercegovine? Naime, pri razgraničenju Mletačke Republike s Turskom Karlovačkim mirom 1699. godine, kada su Turskoj pripala cijela lijeva i neki dijelovi desne obale Cetine, harambaša Grgur Buljan iz Bitelića pripadnike svoje banderije, upravo doseljene s herceg-bosanskih prostora, sklanja u Zminovo (danas Muć Donji). Među njima je iz Bitelića u Muć Donji stigla i obitelj Martina Gilića. Odakle su Gilići doselili u Bitelić, nismo uspjeli utvrditi.
U Cetinskoj krajini Gilići nisu zabilježeni u zemljišnicima i popisima u 18. stoljeću, ali se javljaju u Stanju duša župe Grab s kraja 18. stoljeća, kad je u Krivodolu zabilježeno prezime Gilić rečeni Kuko. Dakako, Gilići su mogli doseliti u istočni Cetinske krajine mnogo ranije, jer zemljišnici za Grab i neka susjedna sela Venecija nije uradila. Zanimljivo je spomenuti nadimak skupa s prezimenom Gilić sačuvalo današnjih 8 obitelji Gilića Kuka.
U Krivodolu pokraj Trilja danas živi samo jedna osoba s prezimenom Gilić Kuko, dok su se ostali nastanili u Grabu (4, 31) i Trilju (3, 13) ili pak u nekim drugim mjestima Cetinske krajine i Hrvatske.
Obiteljski nadimak Kuko vjerojatno je vezan uz imenicu kuka, koja znači šipku ili klin zavinute na kraju, urađene od drveta ili metala, sa kojima se nešto vješa, dohvaća, privlači i slično. Doduše, u lokalnim govorima kuko može biti mršav i izrazito visok čovjek, koji se "presavija kao kuka".
Danas na triljskom području Gilići žive u Grabu (19 obitelji, 70 duša), uglavnom doseljenih iz Krivodola (sinjskog), zatim u Tijarici (1, 2) i u Trilju (3, 10).
Srpski etnograf B. Milojević zabilježio je početkom 20. stoljeća u Gornjem Ravnom pokraj Kupresa Giliće pravoslavne vjere, što ne isključuje mogućnost njihova doseljenja iz Cetinske krajine i prelazak na pravoslavlje u pravoslavnom okruženju.