Mamić

U osnovi je prezimena mama, hipokoristik od imenice mati, majka.
M. Nosić drži da je prezime Mamić izvedeno od grčke prilagođenice Mamonas aramejskog Mamon sa značenjem „kod nekih starih naroda-bog bogatstva, novac“, ali ima i preneseno značenje „lakomost, koristoljublje, novac, simbol pohlepe za materijalnim vrijednostima.“ Isti autor navodi da „M. Grković imena s korijenom (mam) dovodi u svezu s glagolom mamiti (Maman, Mame, Mamilo, Mamo, Mamula…).
Na mućkom području Mamići se pojavljuju u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine:
-u Bračeviću, kada je zabilježena 11-člana obitelj obitelj Bože Mamića pokojnog Mije, kojoj su venecijanske vlasti dale 10 kanapa zemlje;
Što se pak tiče austrijskog zemljišnika iz 1835. godine:
– u Bračeviću je upisana obitelj Josipa Mamića;
-popis stanovništva godine 1948. zatekao je u Bračeviću šest obitelji s prezimenom Mamić.
Danas u Bračeviću živi 6 obitelji tog roda s ukupno 14 duša.
Najbliži Mamićima mućkog područja su njihovi prezimenjaci zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine:
-u Prapatnici u Trogirskoj zagori tada je upisano šest obitelji: Kate udovice pokojnog Petra Mamića s kojom živi i Anica Mamić (8 kanapa zemlje), Ivana Mamića pokojnog Pave (9 članova obitelji, 7 kanapa zemlje), Petra Mamića pokojnog Ante (11, 25), Pave Mamića rečenog Zulijanović pokojnog Luke (5, 10), Bože Mamića pokojnog Tome (15, 31), Vida Mamića pokojnog Ante (10, 18);
-u Dobričiću (tada dio Mirlović Zagore) na drniškom području 1711. godine prebivalište je imala obitelj Mije Mamića pokojnog Martina.
Starina većeg dijela tog roda su Mamići, selo koje danas pripada hercegovačkim općinama Široki Brig i Grude, ali u kojem odavno nema Mamića.
Najstariji je pripadnik tog roda, o kojem je ostao pisani trag u dokumentima, fra Ilija Mamić, rođen 1630. godine u Mamićima, a umro je u franjevačkom samostanu u Živogošću 1694. godine. On je 1681. godine bio gvardijanom tog samostana.
Mamići u Cetinsku krajinu doseljavaju 1693. godine. Tada je harambaša Ivan Mamić iz Mamića, stara župa Mostarsko blato, doveo više katoličkih obitelji, u čemu je pomagao i fra Franjo Radnić iz Brotnja (danas prostor općine Čitluk). Za to su obojica od venecijanskih vlasti dobila državnu plaću od 10 dukata mjesečno.
U zemljišniku iz 1709. godine Mamići su upisani u sljedećim banderijama:
-u banderiji harambaše Pavla Bilandžića u Krušvaru upisana je 5-člana obitelj Bože Mamića pokojnog Ilije;
-u banderiji harambaše Ilije Materića iz Dicma zabilježena je 3-člana obitelj Šimuna Mamića pokojnog Ivana i dvočlana obitelj Tome Mamića pokojnog Tome;
-u banderiji harambaše Jure Jurčevića (Vojnić-Gardun) upisana je 5-člana obitelj Ilije Mamića pokojnog Ilije.
I u Ugljanima je 1725. godine zabilježena obitelj s prezimenom Mamić.
Na triljskom području danas Mamići žive u Vojniću (dvije obitelji, pet duša).
Sa svoje starine u Hercegovini Mamići su 1686. stigli i u Lišane Ostrovičke pokraj Benkovca, ali i u Suboticu u seobi bunjevačkih rodova s
dalmatinsko-ličkih prostora.
Što se pak tiče Mamića starine u Hercegovini, njih je zabilježio biskup fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine:
-u Mamićima pokraj Širokog Briga četiri obitelji: Martinova s 9, Jurina sa 7, Nikolina s 4 i Ivanova s dvije duše;
-u Bijači pokraj Ljubuškog dom je imala 6-člana obitelj Nikole Mamića,
– u Vinici (općina Tomislavgrad) tada su prebivalište su imale dvije Mamića obitelji: Jurina i Ivanova s po 6 članova.
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine:
– u Vinici su tada Mamići najbrojniji (3 obitelji, 50 duša): Ilija je glavar 38-člane obiteljske zadruge, Grgo ima 12-člano domaćinstvo, a Jure 10-člano kućanstvo;
-u Otinovcima na kupreškoj visoravni 1768. godine novo je prebivalište imala 11-člana obitelj Jure Mamića;
-u Biogracima pokraj Širokog Briga bio je dom 4-članog domaćinstva Joze Mamića;
-u Mamićima su 1768. godine prebivale dvije obitelji s prezimenom Mamić: Martinova s 15 i Nikolina s 11 ukućana.
Danas u Mamićima nema Mamića, ali ima Kolobarića i Martinovića, koji su nastali od njih.
Mamići su danas brojni na duvanjskom području:
-u Zidinama (9 obitelji, 27 duša);
-u Mijakovu Polju (18, 42);
-u Blažuju (6, 30);
-u Tomislavgradu (6, 27);
-u Sarajlijama (1, 4) i
-u Roškom Polju (4, 10).
Danas na livanjskom području Mamići prebibalište imaju u sedam naselja: u Bili, Srđevićima, Gornjim Držanlijama, Gornjoj Strubi, Podkraju, Grborezima i u Livnu.
I još jedna zanimljivost o ovom starom hrvatskom rodu, koji ima i svoj plemićki grb: u Bosni se i Hercegovini nalazi šest mjesta s imenom Mamići: dva su od njih u zapadnoj Hercegovini, naseljena katolicima, a dva su u zapadnoj Bosni, naseljeni življem pravoslavne vjeroispovijesti.
Postoje Mamići i drukčijeg krvnog podrijetla.
Mamići iz Lokvičića u Imotskoj krajini nastali su od Dogana iz Brotnja (danas prostor hercegovačke općine Čitluk), koji će kasnije promijeniti prezime u Dogandžić odnosno Dugandžić.
O podrijetlu lokvičićkih Mamića ključni je podatak upisan je 1725. godine u novom venecijanskom zemljišniku, kada su mletačke vlasti dodijelile kuću i 10 kanapa zemljišta 5-članoj obitelji Ante Dogana rečenog Mamić.
U Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine, kojoj su tada pripadali i Lokvičići, zabilježena je 7-člana obitelj Ivana Mamića. To pak znači da je obiteljski nadimak Mamić već postao novo prezime dijelu dotadašnjih Dogana iz Lokvičića, a preostali dio, oni što su nastanjeni u Prološcu, ostat će vjeran kraćem obliku prezimena Dogan, kako ono i danas tamo glasi, dok su se za duži oblike prezimena Dugandžić opredijelili oni pripadnici roda koji su ostali na svojoj hercegovačkoj starini u Brotnju i mnogim mjestima zapadne Hercegovine.
Dugandžići su inače starosjedilački rod u Brotnju (danas prostor hercegovačke općine Čitluk) sa starinom u zaseoku Dugandžije sela Zvirovića pokraj Međugorja. Prezime je nastalo u vrijeme turske vladavine, jer imenica dogan u turskom jeziku znači soko, naziv ptice grabljivice (Falco) iz porodice pravih sokolova. Dogandžija je, dakle, bio sokolar, odgajač sokola i lovnih ptica, koji ih je ujedno i uvježbavao za lov, ali i onaj što je lovio nisku divljač pomoću uvježbanih lovnih ptica, u koje spadaju primjerice i jastrebovi i kopci. U Turskoj Carevini dogandžije su bili i posebni odred dvorskih lovaca, a njihov se zapovjednik zvao dogandžibaša, koji je ujedno bio i vrhovni upravnik lova u Carevini.
Dugandžići su i star i velik rod, čiji su pripadnici selili u razna mjesta na hrvatskim povijesnim prostorima. U vrijeme Kandijskog rata oko 1650. godine jedna je Dugandžića obitelj iz Zvirovića preselila u Selca na otoku Braču, odakle su se kasnije proširili u Sumartin i Pučišća. Od obitelji Frane Dugandžića u Sumartinu su nastali današnji Franići.
U Podaci na Makarskom primorju 1680. godine spomnije se fra Marko Dugandžić na dužnosti župnika.
U matici krštenih župe Zaostrog 2. kolovoza 1665. godine upisano je krštenje Stipana Dugandžića Šimunova, dok je 1726. upisano krštenje Ive Dugandžić Ivanove. Uz te upise vezana i jedna zanimljivost: nisu navedena mjesta rođenja krštenika.
U matici župe Pojezerje, smještene između Vrgorca, Ploča i Metkovića, godine 1723. upisan je Lovre Dugandžić iz Zvirovića u Brotnju, i to u ulozi kuma Stipanu Matiću Vidanovu iz Seoca.
Oko 1690. godine pripadnik tog roda Mijo s kraćom inačicom prezimena Dogan prebjegao je u Prominu pokraj Drniša, gdje i danas žive njegovi potomci. Tada ili možda malo kasnije, kada je Imotski oslobođen od Turaka, dio Dogana, iz Brotnja novo prebivalište nalaze u Lokvičićima, što dokazuje i venecijanski zemljišnik iz 1725 godine, gdje je upisana 5-člana obitelj Ante Dogana rečenog Mamić, kojem su mletačke vlasti u Lokvičićima dale 10 kanapa zemlje.
Zanimljivo je spomenuti da su se prološki pripadnici tog roda najprije služili dužim oblikom (Dogandžić, Dugandžić), a tek onda i kraćim oblikom prezimena (Dogan). To je započeto 1768. godine upisom krštenja Mije Dogana, sina Jure Dogandžića, što se u Prološcu posve ustalilo iza 1800. godine. Primjerice oko 1825. godine iz Prološca je u Crni Vrh pokraj Konjica doselio Jozo Dogan, koji je u braku s mještankom Jelom Šunjić imao i dva sina: Ivana (1830) i Jakova (1835), a oni su preci današnjih Dogana konjičkog područja.
Danas u Lokvičićima nema ni Dogana ni Dugandžića, jer su od njih nastali lokvičićki Mamići.
A sada ponešto i o Dugandžićima na njihovoj brotnjanskoj starini. U popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine zabilježene su sljedeće obitelji s prezimenom Dugandžić, kojih su domaćini bili:
-u Zvirovićima Jerko sa 17 članova obitelji, zatim Toma s 10, Frano s 5;
-u Mostaru Šimun Dugandžić s 3 člana obitelji;
-u Služnju Andrija s 11 i
-u Ograđeniku Pavo Dugandžić s 12 članova u obitelji.
U popisu biskupa fra Marijana Bogadanovića iz 1768 godine zabilježeni su sljedeći Dugandžići:
-u Zvirovićima svoje su domove imali: Marko s 8, Ivan sa 6, Jozo s 5, Nikola sa 7 i udovica Margarita s 2 člana u obitelji;
-u Međugorju je prebivalište imao Grgo Dugandžić s 10 članova obitelji; u Ograđeniku tri obitelji: Petrova s 22, Lovrina sa 7 i Antina s 4 duše;
-u Služnju dva kućanstva: Lukino s 8 i Andrijino sa 4 člana;
-u Radišićima pokraj Ljubuškog tada je živio Mijo Dugandžić i njegova 3-člana obitelj.
Iz Brotnja je u Johovac pokraj Dervente oko 1867. godine doselila 5-člana obitelj Jakova Dugandžića.
Godine pak 1770. iz Zvirovića su prebjegla u Komin, mjesto između Ploča i Opuzena, petorica braće Dugandžića, jer su se na Božić te godine ozbiljno sukobili s brotnjanskim Turcima. U popisu 1948. godine Dugandžići su u Kominu imali 30 obitelji.
O pokretljivosti Dugandžića svjedoči i Andrija Dugandžić koji je 1754. godine s još nekoliko hercegovačkih obitelji (Čorapovići i Krnjići) novo prebivalište našao u Širokom Polju, mjestu između Đakova i Osijeka. Imanja im je osigurao tadašnji đakovački biskup.
Danas u Brotnju Dugandžići žive u Zvirovićima, Služnju, Ograđeniku, Čitluku, Međugorju, u Krehinu Gracu, Vionici i Slipčićima.