Marasović

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od vlaškog oblika osobnog imena Maro, Maras, kao što su i imena: Brno-Brnas, Boro-Boras, Bare-Baras, Ivo-Ivas, Jure-Juras, Lelo-Lelas, Luko-Lukas, Ljubo-Ljubas, Mate-Matas, Peko-Pekas, Pero-Peras, Vuko-Vukas.
Što se pak tiče tvorbe, ono je obavljena prema uobičajenom obrascu: Maras + ov + ić = Marasović.
Danas u Hrvatskoj živi 1.490 osoba s prezimenom Marasović (Zagora, serdnja i sjeverna Dalmacija; Marasa je u Hrvatskoj ukupno 1.680 duša (Sinj, Lika, Gorski kotar, Istra); istog jezičnog postanja je i prezime Maraš (270, Zadar, srednja Dalmacija, Primorje).
Svi Marasovići nisu istog krvnog podrijetla. Postoje najmanje tri grane tog roda: hercegbosansko-dalmatinska, poljičko-splitska i šibenska.
Zahvaljujući matici krštenih koju je vodio od 1679. do 1686. godine „leteći župnik“ župe Zmina (danas mućko područje) fra Bonaventura Bilogalav Marasovići su zabilježeni:
-godine 1679. u ulozi kuma javlja se Petar Marasović na krštenju Ivana Šunjerde, sina Ivanovog i Margaritinog;
-godine 1680. kršten je Jure Marasović, sin Ivanov i Lucin, a kumovao je Nikola Zec;
-godine 1683. Duje Marasović bio je kum na krštenju Margarite Bilobrk, kćeri Stojanove i Jeline.
Neorićki pak Marasovići potomci su 4-člane obitelji Duje Marasovića (u zemljišniku iz 1711. godine prezime je upisano kao Marosavljević), koja je u Neorić stigla 1701. godine s harambašom Matom Veićem pokojnog Jurasa i bila je zabilježena u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine;
-u Bidniću je u istom dokumentu zabilježena obitelj Mije Marasovića;
-u Postinju obitelj Ante Marasovića;
-u Mirlović Zagori na drniškom području 1711. godine obitelj Mate Marasovića.
U austrijskom zemljišniku iz godine 1835. u Neoriću su upisane četiri Marasovića obitelji: Antina, Filipova, Ivanova i Jurina
-popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Neoriću 9, a u Zelovu (Sutinskom) 4 Marasovića obitelji.
Danas Marasovići žive u Neoriću (7 obitelji, 31 duša) i u Sutini (7, 18)
Marasovići se pojavljuju u Vrlici u zemljišniku iz 1710. godine u sklopu banderije harambaše Stipana Biukovića (Biuka) iz Vrlike: kada su upisane dvije obitelji tog roda s dvije inačice njihova prezimena:
-5-člana obitelj Ilije Marasovića pokojnog Grgura (tri odrasla muškarca, odrasla žena i žensko dijete) i
-7-člana obitelj Petra Marasevića pokojnog Luke (dva para odraslih osoba, muško i dvoje ženske djece).
Na vrličkom području Marasovići se prvi put spominju nešto ranije: 1. srpnja 1692. godine, u banderiji harambaše Nikole Biokovića iz Vrlike ubilježena 9-člana obitelj Šimuna Marasovića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 6 kanapa zemlje.
U popisu pak vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine u Vrlici su zabilježene dvije obitelji:
-već poznata 4-člana obitelj Petra Marasovića (nije više Marasević !?);
-5-člana obitelj Mije Marasovića.
Pripadnici tog vrličkog roda danas imaju skraćeno prezime Maras.
U Dugopolju su Marasovići također zabilježeni u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine, iako su stigli mnogo ranije:
-obitelj udovice Ane Marasović s 10 i
-obitelj Stipana Marasovića s 8 duša.
Danas u Dugopolju žive 23 obitelji i 83 osobe s prezimenom Marasović, a prema obiteljskim nadimcima se dijele na: Mikrute, Serdare, Cotiće i Čulare.
Što se pak tiče ostalih dijelova Cetinske krajine, već se 1698. godine doseljeni Filip Marasović smjestio "negdje oko sela Potravlja, ali bliže Sinju, jer je Ilija Marasović s dvije osobe iz obitelji pripadao 1709. godine banderiji Vučkovića, a Ivan Marasović sa sedam članova obitelji banderiji harambaše Mate Filipovića Grčića. Iz 1698. godine također je ostalo zapisano da je Dujo Vučković dobio još 15 kanapa zemlje kod Marasovića (Karasa)…"
U zemljišniku iz 1709. godine u Cetinskoj su krajini osim već spomenute Vrlike, Marasovići ovako raspoređeni:
-u banderiji harambaše Jure Doturovića iz Turjaka (doseljenik iz Duvna) je dvočlana obitelj Mije Marasovića;
-u banderiji harambaše Tadije Vučkovića, također doseljenika iz Duvna, u Otnju (Sinj) također dvočlana obitelj Ilije Marasovića,
-u banderiji Mate Filipovića Grčića u Sinju već spomenuta obitelj Ivana Marasovića;
-godine 1709. zabilježen i povratak Mate Marasovića s obitelji u Tursku, što za tadašnje prilike nije bilo ništa neuobičajeno.
Dakako, ovaj prikaz srednjo-dalmatinskih Marasovića ne bio potpun bez Marasa sa Studenaca pokraj Imotskog, jedinih uz one u Vrlici s kraćim oblikom prezimena. Doselili su 1739. godine, vjerojatno iz Rastovače pokraj Posušja, gdje ih je 1741/42. godine s prezimenom Maras popisao biskup fra Pavo Dragićević: 7-člana obitelj Marka Marasa.
Za dvadeset i pet godina (popis iz 1768. godine biskupa fra Marijana Bogadnovića) broj pripadnika ovog roda u Rastovači povećao se za čak šest puta; 26-člana obiteljska zadruga Ante Marasovića, već od ranije poznata 7-člana obitelj Marka Maras(ović)a i 9-člano kućanstvo Ivana Marasovića.
Studenački Marasi sele znatno dalje nego njihovi preci iz Rastovače: "godine 1785. u Živinicama pokraj Dervente živi Ante Maras sa Studenaca i njegova žena Antonija Štetić. Nalazimo ih u 17. stoljeću i u Tučepima.
Marasovići Cetinske krajine, mućko-lećevačkog područja i Dugopolja su hercegovačkih korijena, a doseljavanje je počelo s onom skupinom od 5 tisuća duša katoličkog življa s herceg-bosanskih prostora 1687 1988. godine, dakle odamah nakon pslobođenaj Sinja od osmanlijskih osvajača. Podatak da je makarski biskup Nikola Bijanković 1706. godine u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji ugošćen u Roškom Polju (danas općina Tomislavgrad) od seoskog glavara Jure Marasovića, svjedoči da je starina Marasovića i Roško Polje, bez obzira što ih tu nema u mnogo puta spominjanima biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. Kod ovih seoba iz turske Bosne u mletačku Dalmaciju najčešće su upotpunosti iseljavali ugledni rodovi, koji su najčešće bili i organizatori, ali čiji su eventaulano ostali članovi bili na udaru najžešćih osveta turskih vlasti.
Doduše, i Rastovača pokraj Posušja također je mogla biti starinom Marasovića, koje je tu, kako smo već naveli, doduše, s kraćim oblikom prezimena zabilježili biskupi fra Pavo Dragićević 1741/1742. i fra Marijan Bogdanović iz 1768. godine u svojim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katoilika.
Ipak šibenskoj Marasovićima pripada za sada prvi poznati pisani spomen: 1585. godine u Šibeniku je zabilježen Ioannes Marasouich (Ivan Marasović), a 1699. godine u Šibeniku je zapisan Marasouich Marcus a Scardona (Marko Marasović iz Skradina).
U Skradinu i Rupama Marasovići su zabilježeni 1686. godine, ali kao doseljenici iz stare župe Zmina (danas mućko-lećevački prostor). Tada su u Rupama prebivale dvije obitelji: Pave Marasovića sa 17 članova i 9-člana obitelj Petra Marasovića.
O ugledu Marasovića na skradinskim prostorima svjedoči i šest svećenika koje je ovaj rod dao crkvi u Hrvata u 18. stoljeću:
-fra Marko (nepoznata godina rođenja-Visovac 1725);
-fra Frane (Rupe 1711 – Visovac 1759);
-fra Filip (Rupe 1760 -Karin 1830);
-fra Jere (Rupe 1766 – Jasenica 1818);
-don Marko Marasović (pouzdano je utvrđeno da je 1779. godine bio kanonikom u Skradinu) i don Paško (rođen 1786. u Skradinu, počasni kanonik 1810. godine, a 1841. dekan skradinski, godina smrti nepoznata).
Marasovići iz Poljičke Kneževine spadaju među najstarije rodove s tih povijesnih prostora.
Najprije se 3. prosinca 1590. godine pojavio Matij Marasov, dakle Matij sin Marasov, u ulozi svjedoka pri prodaje zemlje u Ostrovici;
-iz dokumenta datiranog 1593. godine saznaje se da je Matij Marasović sin Maras Radičića (sina Radičina); Matij se Marasović on se također spominje u dokumentima iz 1595., 1596. i 1614. godine.
-u ulozi svjedoka u ispravi od 4. siječnja 1656. godine zabilježen je Jure Marasović „z Dubrove“.
-20. ožujka 1662. godine na općem saboru svih Poljičana u Gajnicama dogovor glede provođenja odredbi Poljičkog statuta u ime naroda katuna Kostanje potpisao je Petar Marasović;
-10. travnja 1675. godine poljički dekan don Ivo Marasović piše u Rim pohvalno o požrtvovanom radu dvojice vjerovjesnika među katoličkim vjernicima na tadašnjem turskom teritoriju: Nikole Bijankovića, kasnije biskupa makarskog, i Ivana Bogaforte, koji će postati biskupom trogirskim;
-u Srijanima je 3. veljače 1687. zabilježen „dom Ivan Marasović, vikarji Poljic i Radobilje.“
Inače, u popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine Marasovići su u Poljicima zabilježeni sa 7 obitelji i 52 duše:
-u Kostanju obitelji dvojice Marka Marasovića s 11 i 7 članova, Stipanova sa 7, Ivanova s 8 i Lukina s 9 članova;
-u Jesenicama dvije petočlane obitelji-udovice Bare i Jerićeva obitelj.
Što se pak tiče splitskih Marasovića i oni su različita podrijetla-poljičkog i dugopoljskog. Kako je utvrdio N. Kuzmanić "najstariji splitski Marasovići potječu od Pavla koji se 1695. godine oženio Katom Lipopil poljičkog podrijetla. S obzirom na vrijeme useljenja, te činjenice da se njegov sin Toma vjenčao s Mandom Kardumić iz Ostrvice Poljičke, vrlo je vjerojatno da su ovi Marasovići doselili iz Poljica. Obitelj nastanjena u Velom Varošu, koja već u prvoj generaciji daje svećenika don Franu (1701 – 1729) i ozbiljno je uzdrmana kugom (1764) što je odnijela sedam života, no težačka će otpornost odoljeti svim nedaćama, ostvarujući kontinuitet do današnjih dana. U prvoj polovici 19. stoljeća uz težake nalazimo i prve
zidare: Nikolu pok. Mate (1791 – 1836), te Marina pok. Ante (1821 – 1904).
I druga obitelj Marasović u Splitu bila je poljičkog podrijetla. Njezin domaćin Mihovil (Mijo) doselio je iz Kostanja, a "godine 1722. oženio se Katom Domjanović iz Velog Varoša. Smrću njihovih unuka Mihovila i Duje ova se obitelj gasi.
Preostali su splitski Marasovići dugopoljskog podrijetla, jer je uz ime Mate Marasovića upisan i nadimak Dugopoljac, a on se 1791. godine oženio s Anđom Spudičević-Tomić. Njihov je sin Jure prilikom vjenčanja s Franinom Mladineo 1825. godine zabilježen kao trgovac. Ova obitelj nema muškaraca u trećoj generaciji, a u drugoj se polovici 19. stoljeća pojavljuje trgovac Ivana Marasović iz Dugopolja, koji je zabilježen i kao prosvjednik protiv autonomaške uprave u gradu Splitu 1880. godine.
Marasovići su se vraćali i na livanjsko područje: "današnji Latinčići u Ćaiću pokraj Livna nekad su se zvali Marasovići, a doselili su iz Dugopolja oko 1820. godine.