Miletić

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od Mileta, jednog od oblika osobnog imena Mile, koje u osnovi ima pridjev mio odnosno mil(i) sa značenjem drag, voljen, ljubljen.
Ime Mileta spada u skupinu imena koja se tvore dodavanjem na dvosložnu osnovu dometka -ta, kao što su primjerice: Bajčeta, Bobeta, Dobreta, Ćaleta, Gojčeta, Iveta, Jureta, Kalmeta, Luketa, Mirčeta, Mišeta, Radeta, Rašeta, Vladeta, Vučeta itd.
U Hrvatskoj danas živi 4.380 osoba s prezimenom Miletić (Labin, sjeverna Dalmacija, Zagora, Lika, Primorje).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Mileta (390, Labin, srednja Dalmacija), Miletković (Sisak), Miletović (Rijeka, Primorje, Dalmacija).
Na mućkom području zahvaljujući matici krštenih koju je između 1679. i 1686. godine vodio „leteći župnik“ župe Zmine fra Bonaventura Bilogalav, kod kojeg su Miletići upisani četiri puta:
-1680. godine Doroteja Miletić je u ulozi kume na krštenju Marte Grubišić, kćeri Antine i jeline;
-1680. godine kršten je Petar Miletić, sin Matin i Oršulin, a kumovao je Jakov Vlajić;
-1683. godine krštena je Ivanka Miletić, kći Petrova i Petričina, a kuma je bila Oršula Ivančević;
-1686. godine krštena je Ivanka Miletić, kći Petrova i Petričina, a kumovala je Margarita Ivanišević.
U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Milešini su upisane tri obitelji: Mate Miletića pokojnog Petra, Petra Miletića pokojnog Šimuna i Jure Miletića pokojnog Jure.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine je zapisano da je u Milešini 10 Miletića obitelji imalo svoje domove, kojih su domaćini: po dvojica s imenom Ante i Ivan, Frane, Jozo, Luka, Marko, Mijo i Petar.
U popisu stanovništva 1948. godine Miletići su zabilježeni u tri mjesta: u Milešini (20 obitelji), u Crivcu (1) i u Lećevici (1).
Danas u Velikoj Milešini živi 5 Miletića obitelji s ukupno 11 duša.
Prema našim spoznajama prvi u Hrvata sačuvani spomen u dokumentima o prezimenu Miletić je onaj iz 1505. godine s otoka Zlarina u šibenskom arhipelagu.
Prvi tragovi o nazočnosti prezimena Miletić na prostoru Hercegovine vode u godinu 1563., kada su osmanlijski osvajači porušili i spalili sva tri preostala samostana u Hercegovinu, Mostaru, Konjicu i Ljubuškom, što je izazvalo masovnije bježanje katoličkog stanovništva s turskog na mletački teritorij.
Sudbinu prebjega s Hercegovcima dijelili su i stanovnici Dalmatinske zagore koji su također bili pod turskom vlašću. Prebjezi su 1585. godine stigli u Medviđu pokraj Obrovca, gdje se zadržali do 1605. godine, kada je skupina od 65 obitelji prešla Velebit i nastanila se u Liču, u zaleđu Senja, na imanjima grofova Nikola i Jurja Zrinskog. Uz Krmpotiće iz Buhova pokraj Šikrokog Briga, Vojniće i Mikuliće iz okolice Ljubuškog, Balinoviće iz Mostara, Iliće iz Ilića pokraj Mostara, Butorce iz Buturović Polja pokraj Konjica, te Rupčiće rečene Ćoriće iz Dobrog Sela u Brotnju (danas prostor hercegovačke općine Čitluk), u zbjegu su se našle i dvije obitelji s prezimenom Miletić (Ivanova i Nikolina) upravo iz Dobrog Sela.
U najstarijim sačuvanim maticama krštenih župe Makarska (1662 – 1728) upisano je 7. travnja 1685. godine krštenje prvog djeteta kovača Jure Miletića, doseljenika iz Dobrog Sela (Brotnjo).
U popisu stanovništva Makarskog primorju 1695. godine u Velikom Brdu je zabilježena upravo obitelj kovača Jure Miletića, koja je tada imala 9 članova (Jure i supruga, Jurina majka, dva sina i četiri kćeri).
Miletići s vremenom počinju rabiti i kraći oblik prezimena Mileta, koje će se na tom području ustaliti oko 1800. godine. Naime, u popisu stanovništva Makarskog primorja 1802. godine u Velikom Brdu su zabilježene 4 obitelji upravo s kraćim oblikom prezimena Mileta, kojih su domaćini bili: mate pokojnog Mate (2),Jozo pokojnog Nikole (3), Ante pokojnog Stipana (5) i Matija udova pokojnog Ivana Milete (1).
Još jedne matice krštenih s Makarskog primorja, one najstarije sačuvane u arhivu franjevačkog samostana Zaostrog, upisano je da je 29. kolovoza 1698. godine župnik iz Gabele (danas hercegovačka općina Čapljina) fra Grgo Arbić krstio Ivana, sina Ilije Miletića i majke Barbare iz Brotnja.
Nakon oslobođenja Cetinske krajine od Osmanlija stanovništvo iz zapadne Hercegovine popunjva napuštene i opustjele prostore, koje je napustilo islamizirano stanovništvo odlaskom u Tursku (Bosnu). Oni s prezimenom Miletić novo prebivalište našli su u Turjacima pokraj Sinja u sklopu banderije harambaše Jure Dotura. U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Turjacima je zabilježena 5- člana obitelj Mate Miletića; ista je obitelj zabilježena i u Alberghettijevu zemljišniku (1725 – 1729).
U bilježničkim spisima iz 18. stoljeća ostali spomenima o nekim zbivanjima u kojima su sudjelovali i Miletići:
-1730. godine Filip Miletić je sagradio kuću za stanovanje ispod grablja Svetog Frane;
-20. siječnja 1756. godine na popisu dužnika Filipa Miletića nalazio se i viceserdar Lovre Tomašević;
-30. kolovoza 1785. godine sinjski trgovac Ivan Radonjić iz pologa Filipa Miletća izdvaja novac za oltar Blažene Djevice Marije u sinjskoj tvrđavi;
-1768. godine u Ogorju Gornjem (Milešina) spominje se Ivan Miletić kao dužnik sinjskog trgovca Ivana Radonjića.
Početkom 19. stoljeća Miletići iz Turjaka su izumrli. Naime, bračni par Ante Miletić pokojnog Andrije (rođen 1783 – godina smrti u maticama nije upisana) i njegova supruga Luca rođena Budimir (1792 – 1885) nisu imali djece, pa su u svoju kuću doveli nećaka Antuna Blaževića rečenog Bandova iz Voštana i njegvu suprugu Jelu, koja je u novom prebivalištu u Turjacima rodila četiri sina: Jakova (1829), Matu (1834), Ivana (1844) i Petra (1848).
Kad je godine 1717. oslobođen od Turaka Imotski, dvije obitelji s prezimenom Miletić iz Dobro Sela pokraj Čitluka prebjegle su u Imotsku krajinu, gdje su venecijanske vlasti prema zemljišniku iz 1725. godine dodijelile zemlju:
-u Poljicima pokraj Imotskog je nastanjena 12-člana obitelj Frane Miletića (broj dobivenih kanapa zemlje u izvorniku je netočan);
-Glavini Donjoj pokraj Imotskog novi dom je zasnovala 6-člana obitelji Ivana Miletića, koja je dobila 12 kanapa zemlje i kuću pokraj Grančića kuća.
Danas u Imotskoj krajini nema Miletića, jer su promijenili prezime u Peko i Peko Lončar, koji danas žive u Poljicima.
Doduše, u Nebriževcu pokraj Imotskoj žive Miletići pravoslavne vjeroispovijesti, ali nisu u krvnom srodstvu s Miletićima katolicima.
I još je preostalo reći nešto i o herecgovačkoj starini roda Miletića. U Dobrom selu su zabilježeni u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742 godine, i to tri obiotelji, kojih su domaćini bili: Marko s 10, Jozo i Mijo s po 7 članova u obitelji.
U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Dobrom Selu su upisane dvije Miletića obitelji: Grgina sa 17 i Jurina s 9 duša.
S vremenom su Miletići raselili po Hercegovini i nastanili se: u Tepčićima, Ograđeniku, Dragićini (Čitluk), Krivodolu i Mostaru, Lipnu i Radišićima (Ljubuški), Grabovici na Neretvi, u Rami i Turiji pokraj Konjica.