Zekan

Prezime je istovjetno sa zekan, hipokoristikom imenice zec, naziva divlje životinje (Lepus) iz reda glodavaca, porodica zečeva (Leporidae) s dugim zadnjim nogama i dugim ušima. Inače, zekan je i često ime konja zečje boje dlake.
Prema predaji sačuvanoj u Zekana u Postinju prezime su dobili jer je jedan od njihovih predaka s prezimenom Pipunić, koji je živio u Ramljanima, nosio haljine zekaste boje, tj. boje zečje dlake i bi prozvan Zekanom.
Danas u Hrvatskoj živi 240 osoba s prezimenom Zekan (Split, Zagora, Dalmacija). Istog su jezičnog postanja i prezimena: Zekanović (270, Zadar), Zekić (680, zadar, srednja i južna Dalmacija), Zeko (200, Đakovo, istočna Slavonija, Podravina), Zekonja (Županja, Vinkovci), Zekonjić (Virovitica, Šibenik), Zekulić (Ploče, Vrgorac, Dalmacija), Zekušić (Slavonski Brod).
Zekani su na mućkom području zabilježeni u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, u kojem su u Donjem Postinju upisano sedam obitelji tog roda, kojih su domaćini bili: Ante, udovica Cvita, Filip, te po dvojica s imenima Ivan i Mate.
Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Postinju Donjem 21 obitelj s prezimenom Zekan.
Danas u Postinju Donjem živi 5 obitelj tog roda s ukupno 6 duša.
Dakako, Zekana nema u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine, jer su tada pripadnici tog roda, nastanjeni u Ramljanima, prezivali Pipunić. Tada je u Ramljanima zabilježene obitelj Ivana Pipunića pokojnog Marka, rodonačelnika današnjih postinjskih Zekana.
Postinjski su Zekani nastali od starog hercegovačkog roda Pipunića iz Rakitna u današnjoj općini Posušje. Narodna tradicija u Rakitnu Pipuniće smatra jednim od najstarijih rodova u tom dijelu Hercegovine, što potvrđuje i jedan događaj koji je u vrijeme svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 1706. godine zabilježio makarski biskup Nikola Bijanković. „U jednoj kući u šumi, piše biskupov tajnik u izvješću Vatikanu, u čijem je arhivu izvješće i sačuvano, našao je Vuka Pipunića, koji je imao 130 godina. Po brdima je našao više staraca od 80 i 90 godina, koji strogo održavaju Kristov zakon. Poste o samom kruhu i vodi tri dana tjedno, na sve vigilije apostola, Blažene Djevice Marije i čitavu korizmu. Po svom žaru izgledaju kao kršćani prve Crkve i kao anđeli koji su došli s neba.“ Dakle, Vuk je Pipunić rođen 1576. godine.
U svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pave Dragićević u Rakitnu 1741/1742. godine zabilježio četiri Pipunića obitelji s ukupno 41 dušom. Tada su dvije obitelji Dujma i Mate Pipunića imale po 13 članova, dok je obitelj Joze Pipunića imala 10 i obitelj Vida Pipunića 5 članova.
Dvadeset pet godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rakitnu su zabilježene dvije obitelj s prezimenom Pipunić: Andrijina s 12 i Antina sa 7 duša. U Bogdanovićevu popisu Pipunići su zatečeni i u Viru, na granici posuškog područja i Imotske krajine, i to dvije 8-člane obitelji, kojih su domaćini bili Marko i Ante Pipunić. Što se tiče Ante Pipunića iz Rakitna i Vira vjerojatno je riječ o istoj osobi, ali i o tzv. podvojenoj obiteljskoj zadruzi koja cjelogodišnje prebivalište imala u Viru, dok u pašnom dijelu godine jedan njezin dio boravi sa stokom na rakitskim pašnjacima (900 metara nadmorske visine), kad ih je biskup Bogdanović i zabilježio.
Dio će Pipunića u Rakitnu promjeniti prezime u Lucović, dok će ostali napustiti Rakitno i odseliti u Imotsku, Cetinsku, Mućku i Drnišku krajinu.
Primjerice u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine u Vinjanima pokraj Imotskog upisana je 8-člana obitelj Šimuna Pipunića kojoj su mletačke vlasti dodijelile 16 kanapa zemljišta u predjelu Krstine i Barišića greblje. Matične knjige stare župe Vinajni čuvaju spomen o Pipunićima i u drugoj polovici 18. stoljeća: 4. travnja 1754 godine upisana je udaja Matije, kćeri Mate Pipunića iz Vinjana, a 6 studenog 1756. godine upisana je ženidba Ivana Pipunića iz Vinjana.
I u Imotskoj krajini, posve precizno u Ričicama, doseljeni Pipunići mijenjaju prezime u Sičenica, kako se i danas prezivaju njihovi potomci u tom selu Imotske karjine. Već 1793. godine javlja se u ričičkim maticama dvočlano prezime Pipunić rečeni Sičenica da bi ubrzo obiteljski nadimak postao novim prezimenom.
Na Kupreškoj visoravni, u selu Rastičevu, potomci rakitskih Pipunića su oko 1920. godine imali tri obitelji s nešto izmijenjenim prezimenom Pripunić. Predaja tvrdi da je domaćin obitelji najprije stigao u najam u Bušića, a kasnije se u Rastičevu oženio. Nakon II. svjetskog rata u egzodusu kupreških Hrvata Pripunići su odselili na području Valpovštine.
U popisu stanovništa iz 1948. godine Pipunići su u Hrvatskoj zabilježeni: u Brlogu pokraj Otočca, Drnišu, Grohotama na Šolti, Krkoviću i Piramatovcima pokraj Šibenika, u Obrovcu pokraj Sinja, Gunji pokraj Županje, Marincima pokraj Vukovara, te u Puli i Zagrebu.