Samardžić

Prezime s jezičnog motrišta je nastalo od imenice samardžija, turskog naziva za obrtnika koji izrađuje samare, drvena sedla što se stavljaju na leđa tovarne stoke, najčešće konja i magaraca. Inače, samar je balkanizam grčkog podrijetla (starogrčki sagmarion, novogrčki samare, staroslavenski samar, slovenski, bugarski i rumunjski samar, albanski samar i somar, cincarski somaru i turski semer).
Istog su jezičnog postanja i prezimena: Samardžija (Zagreb, Požega, Slavonski Brod, Banovina), Samarđić (Slavonija, Split), Samarđija (Zagreb, Banovina, Slavonija, Karlovac) i Samaržija (Senj, Primorje i Požega).
Danas se u Hrvatskoj 1.610 osoba preziva Samardžić, a najviše ih je u srednjoj Dalmaciji (Ramljane, Maovice, Kijevo, Grab, Otok, Biorine), zatim u Slavoniji, Slavonskom Brodu i Zagrebu.
Na dalmatinskom području Samardžići nisu istog krvnog podrijetla.
Na mućkom području prezime se Samardžić javlja 1711. godine, a u venecijanskom zemljišniku su zabilježene:
-u Raduniću 25-člana obitelj obitelji Ante Samardžića pokojnog Ivana, kojoj su mletačke vlasti dale 31 kanap zemlje; zanimljivo je spomenuti da je obiteljska zadruga Ante Samardžića imala i 8 muškaraca sposobnih za oružje; obitelj Petra Samardžića pokojnog Marka imala je 10 članova i 12 kanapa zemlje;
-u Zminu (danas dio Muća Gornjeg) obitelj Petra Samardžije pokojnog Ilije.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Samardžića nema u Raduniću, ali je u nedalekom Bračeviću upisana obitelj Špire Samardžića, da bi u Ramljanima u popisu stanovništva 1948. godine bile upisane tri obitelji s prezimenom Samardžić.
Danas u Ramljanima žive 4 obitelji tog roda s ukupno 7 duša, u Bračeviću 2 obitelji s 2 duše, dok u Raduniću prebivaju 4 obitelji s 5 duša.
Dakle, sve to upućuje da su se Samardžići od početka 18. stoljeća do danas kretali od Radunića preko Bračevića do Ramljana, ali može značiti da su Samardžići nastajali neovisno, od naziva pojedinaca koji su se bavili samardžijskim obrtom.
Na zapadnom dijelu Cetinske krajine pripadnici ovoga roda s modificiranim prezimenom Samaržić javljaju se na Maovicama pokraj Vrlike u zemljišniku iz 1710. godine. U sklopu banderije harambaše Stipana Biukovića iz Vrlike upisana je 5-člana obitelj mlinara Šimuna Samardžića. U obitelji nije bilo djece, već tri odrasla muškarca i dvije odrasle ženske osobe.
Samardžići su zabilježeni na Maovicama i 1725. godine, kad je u popis vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Laghi uvrstio i dvije Samardžića obitelji: Matinu sa 6 i Grginu s 4 člana.
U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama su upisane tri Samardžića obitelji: Bože Anđelova, Ilije Franina i Cvitka Lukina.
Za Samardžiće u Otoku na Cetini (danas 34 obitelji sa 155 duša) i Grabu (danas 17 obitelji i 46 osoba) J. A Soldo je uvrdio da su nastali od starog plemena Milanovića sa starinom na livanjskom području. Taj autor tvrdi da su najprije nastali Samardžići u Otoku a onda se odatle proširili u susjedni Grab.
U najstarijim sačuvanim maticama župe Otok Samardžići se javljaju polovicom 18. stoljeća: 1754. godine s dvočlanim prezimenom Dugonić-Samardžić; godine 1746. kao Samardžići; 1770. godine s dvočlanim prezimenom Milanović-Samardžić; godine 1750. je zabilježeno uz Bugarin i dvočlano prezime Samardžić-Bugarin. Dakle, dijelovi rodova Dugonića, Milanovića i Bugarina, koji su se bavili izradom samara, s vremenom su mogli dobiti novo prezime Samardžić. Izgleda da se samo to i dogodilo kod Milanovića Samardžića.
Što se pak Samardžića na sinjskom području, oni se spominju i u sačuvanom zapisu općeg providura A. Moceniga iz 1697. godine, kojim se zabranjuje Pavlu i Boži Samardžiću zvanim Mihailovići da smetaju Katarini, udovici sinjskog zlatara Marka Zlatarića i njezinoj djeci gradnju kuće u Sinju. Dodatak Mihailovići prezimenu Samardžić možda je njihovo dotadašnje dotadašnje prezime Mihaljević (kraći oblik Mihalj) koje je livanjske provinijencije. Znači li pak znači da se dio Mihaljevića (Mihailovića) bavio izradom samara, pa su prema zanimanju dobili i novo prezime Samardžić. Da nisu ovdje pomiješani livanjski Milanovići i Mihaljevići?!
Godine 1699. također opći providur A. Mocenigo energično je zabranio harambaši Vidu Đipalu iz Lučana da smeta pri gospodarenju zemljama, koje su od venecijanskih vlasti dobili Grgur Bašić i braća Antuna Samardžića.
Iako danas na livanjskom području nema Samardžića, njih je u svom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio:
-u Suhači pokraj Livna, i to tri obitelji s 24 duše, kojih su domaćini bili: Mate Samardžić s 5, Bernard Samaržić sa 6 i Grgo s 10 članova u obitelji;
-u Zabrišću također pokraj Livna 4-članu obitelj Mije Samardžića.
U Imotskoj krajini Samardžići su katoličke i pravoslavne vjere. U Biorinama su 1730. godine venecijanske vlasti 12-članoj obitelji Marka Ćubelića rečenog Samardžić, doseljeniku iz Grabove Drage pokraj Širokog Briga, dodijelile 17 kanapa zemlje; u Stanju duša župe Ugljane, kojoj su tada pripadale i Biorine, zabilježene su dvije Samardžića obitelji: Mijina i Matina. Zanimljivo je spomenuti da danas u Ugljanima, dakle najistonijem naselju Cetinske krajine živi 12-člana obitelj s prezimenom Samardžić.
Među pravoslavnim obiteljima, doseljenim s područja Popova polja nakon oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, venecijanske su vlasti 1724. godine dodijelile 7-članoj obitelji Stojana Samardžića 14 kanapa zemlje.