Šimić

Prezime je izvedeno od hipokoristika Šime ili Šimo osobnog imena Šimun, kako Hrvati izgovaraju biblijsko ime hebrejskog podrijetla Simeon (Šimhon, nastalo od Šimon) odnosno grčko Simon, što na heberejskom znači "posluh; uslišanje.”
Prezime Šimić može biti i matronim, kada je nastalo od ženskog osobnog imena Šima.
Ime Šimun obrađeno je u prethodnom odjeljku ove knjige o prezimenu Šimičić.
U Hrvatskoj danas živi 5.100 osoba s prezimenom Šimić (Zagreb, istočna Slavonija, Split, Zagora, Makarska). To je prezime veoma rašireno i u Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Istog jezičnog postanja su i prezimena: Šimićev (Zadar), Šimićević (Pula, Zagreb), Šimik (Grubišno Polje, Bjelovar, Sisak), Šimin (Dubrovnik, srednja Dalmacija, Zadar, Rijeka), Šimko (Vukovar, Baranja), Šimic (Opatija, Banovina), Šimič (Valpovo, Baranja, Vis).
Šimići nisu istog krvnog podrijetla, jer postoje najmanje tri grane ovog roda: zapadnohercegovačko-imotska, livanjsko-cetinska i duvanjsko-roška.
O brojnosti ovog starog i znamenitog roda svjedoče i brojni rodovi koji su nastali od Šimića: u Hercegovini Iličići, Žulji, Pralasi, Božići, dio Bilića, Biloši, Petrilji, Dedići, Koromani, dio Perića i Čorapovići; u Cetinskoj krajini Dinarine, Gugići, Galići, Šiške Stonošići (Stonosići), Zeljke, Buskači i Burtruci.
Na mućkom području Šimići se pojavljuju u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Pribudama (Crivac tada nije imao status sela), i to 12-člana obitelj Bartula Šimića pokojnog Pave, kojoj su mletačke vlasti dale 16 kanapa zemlje.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Šimići su zabilježeni:
-u Crivcu dvije obitelji: Ante i Marka Šimića;
-u Postinju Donjem tri obitelji: Ante, Mate i Frane Šimića.
U popisu stanovništva 1948. godine Šimići su zatečeni:
-u Crivcu 4 obitelji;
-u Raduniću 3 obitelji, ali Šimića 1948. godine nema u Postinju Donjem.
Danas u Crivcu živi jedna 7-člana obitelj s prezimenom Šimić, u Postinju Donjem je jedna dvočlana obitelj tog roda, u Raduniću 2 obitelji s po jednom osobom.
Crivački Šimići dali su u 18. stoljeću Katoličkoj crkvi dvojicu franjevaca: fra Antuna Šimića, brata laika (umro 1763. godine) i fra Filipa Šimića (+1783).
Što se pak tiče livanjsko-cetinske grane roda Šimića, kojima pripadaju i Šimići s mućkog pdoručja, o njihovu doseljenju s livanjskog područja u i Sinj i Glavice J. A. Soldo je zapisao: "Jedna od obitelji bila je Šimića, koja je stigla iz Livna, pa se i ne spominju na livanjskom području 1741/1742. godine, jer vjerojatno su svi preselili. Njima je opći providur A. Mocenigo 24. listopada 1697. godine potvrdio 15 kanapa zemlje koje su već obrađivali i jedan kanap ispod kuća u Sinju. Kako su zemlje u Glavicama bile podijeljene zaslužnim pojedincima, nije ih bilo dovoljno za preostalo stanovništvo. Harambaša Nikola Jadrijević i Jakov Šimić (30-člana obitelj) dobili su 1697. godine šumu u Gljevu, na Prologu, i to od Korita do potoka Kosinca iznad zemalja harambaše Tomaševića."
Glavičkih su korijena su i tri osobe s prezimenom Šimić, koje su u najnovije vrijeme doselile u Otok na Cetini.
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Glavicama je upisano šest Šimića obitelji, i to u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića kojih su domaćini: Jure (10 članova), Stipan (7) i Grgur pokojnog Frane (4); u banderiji Mate Žanka: Mijo (26), Luka (3) i Stipan (2). Također je zabilježeno da su se zbog nepoznatih razloga braća Mijo i Martin Šimić vratili u Tursku (u Bosnu).
Iz ove su grane i kninski Šimići, o kojima je spomen ostao preko fra Ante Šimića, koji je od 1729. godine pa do smrti obnašao dužnost župnika u Vrlici, ali je zapisano da je bio i "eximus cantor et organista", vjerojatno na orguljama na crkvi u Sinju.
Ovoj grani pripadaju i današnji dugopoljski Šimići (19 obitelji, 81 osoba), koji se prema nadimcima dijele na Jokiće (Tonkoviće), Mažiće i Velike Šimiće. Njihove pretke, 10-članu obitelj Nikole Šimića i dvočlanu obitelj udovice Jele Šimić zabilježio je 1725. godine u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Laghi.
Hercegovačko-imotski Šimići spadaju među najznamenitije hrvatske rodove uopće. "U starini su se prezivali Vojnić, po kojima je prozvano selo Vojnići pokraj Ljubuškog. Da su Šimići doista nekoć bili Vojnići, doznajemo iz starih matica župe Tučepi, što se vode od 1662. godine i u kojima je od početka nazočno njihovo dvočlano prezime Vojnić alias Šimić i obrnuto. Šimići su sa svoje starine u Vojnićima prešli u obližnje Ružiće (danas prostor hercegovačke općine Grude-AI) nakon što su njegovi stanovnici s prezimenom Ružić odselili u Dalmaciju, najprije u Podstranu između Omiša i Splita, a odatle u oslobođenu Sinjsku i Drnišku krajinu." Razlog zbog kojeg su Šimići napustili Vojniće je "što je neki Vojnić ubio Turčina iz okolice Mostara, zatim pobjegao u Primorje i nastanio se u Tučepima, u komšiluku Šimića."
U Šimića postojbini, u Ružićima pokraj Gruda, biskup je fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz godine 1741/1742. godine zabilježio tri obitelji Šimića roda, kojih su domaćini bili: Ivan s 19, Dujam s 11 i Ilija Šimić s 8 članova.
Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svjedoči da su Šimići u Ružićima narasli na 8 obitelji sa 115 duša, i to: dvojica Ivana Šimića s 30 odnosno 11 duša, 11-članu obitelj ima i Ante Šimić, kućanstvo Filipa Šimića ima 19 ukućana, domaćinstvo je Jure Šimića od 13 članova, a obitelji s po 12 duša imaju Ilija i Frane Šimić, te Petar Šimić 7-članu obitelj.
Širenje Šimića na hercegovačkim prostorima istražio je N. Mandić: iz Ružića u Grude je 1790. godine preselio Stipan Šimić; u Drinovce su oko 1815. godine stigla braća Marijan i Luka sinovi Mate Šimića; u Bijakoviće pokraj Međugorja iz Drinovaca doselio je Nikola Šimić Lukin; oko 1856. godine također iz Drinovaca preselio je u Tihaljinu Jozo sin Mate Šimića; u Podljubuški su iz Ružića došli Jozo i Jakov, sinovi Petra Šimića; u Radišiće pokraj Ljubuškog je oko 1820. godine stigao je Ivan sin Stipana Šimića.
U Šujici, općina Tomislavgrad, hercegovački Šimići imaju 1768. godine dva kućanstva: Ivan s 13 i Mijo s 3 ukućanina. Njihovi su potomci današnjih 26 obitelji šujičkih Šimića s 95 duša.
Na kuprešku visoravan Šimići doseljavaju u dva navrata: “najprije u Juriče i dalje u Suhovu krajem 18. stoljeća, te drugi put u Malovan sredinom 19. stoljeća nakon izvjesnog zadržavanja u Šujici. Uoči Domovinskog rata Šimići su na Kupresu imali 10 domaćinstava.
Dodajmo da je od grudskih Šimića (zaselak Alagovac) i posljednji hrvatski hajduk Andrija-Andrijica Šimić, sin Ivana Šimića i majke Ive Milas iz Tihaljine, rođen 1833. godine. Za intenzivna hajdukovanja žestoko se sukobljavao s turskim i austrijskim vlastima i progoniteljima iz obje države. Uhićen je na prevaru i osuđen 1872. godine na "tešku dosmrtnu tamnicu; izdržao je 31 godinu u koparskom zatvoru, pomilovan je, umro je 1905. godine i pokopan je u Runovićima; a hrvatski ga puk iz Hercegovine i Dalmacije slavi kao dosljednog zaštitnika sirotinje i nepokolebljivog borca protiv turskog zuluma. Opjevan je u mnogim narodnim pjesmama.
Od drinovačkih Šimića su poznati i priznati hrvatski književnici braća Antun Branko i Stanislav Šimić.
Što se pak tiče Šimića u Imotskoj krajini, najprije doseljavaju u Proložac, gdje je u venecijanskom zemljištu iz 1725. godine zabilježeno da su mletačke vlasti dodijelile 6-članoj obitelji Mije Šimića 11 kanapa zemljišta, 9-članom kućanstvu Petra Šimića 25 kanapa. Te dvije obitelji zabilježene su i Stanju duša župe Proložac iz 1774. godine, kada Mijina obitelj imala 9 a Petrova 13 duša. Upravo iz Stanja se duša vidi, istražio je V. Vrčić, da su se često iz Prološca vraćali u Tursku, dakle u Hercegovinu, što onodobno nije bilo nimalo neobično.
Od istih korijena je i u Biorine iz Hercegovine doseljena 8-člana obitelji Joze Šimića, kojoj su venecijanske vlasti, kako je zapisano u zemljišniku iz 1725. godine, u tom najzapadnijem naselju Imotske krajine dodijelile 12 kanapa zemljišta, a u Stanju duša župe Ugljane iz 1754. godine, kojoj su tada pripadale i Biorine, zabilježene su dvije Šimića obitelji: Matina s 5 i Stipanova sa 6 duša. Biorinski Šimići kasnije su promijenili prezime u Gunjača.
U Vinjane pak Šimići doseljavaju iz Alagovca pokraj Gruda, dakle vinjanski su Šimići od istih korijena, iz kojih je izrastao i Andrijica Šimić. Prvi put se u maticama župe Vinjani spominju 1780. godine.
Danas u Vinjanima žive 4 Šimića obitelji s 19 duša.
Šimići u Roškom Polju pokraj Tomislavgrada (danas 8 obitelji) nisu u krvnom srodstvu s ostalim Šimićima, jer su nastali od starosjedilačkog roškopoljskog roda Kolaka, čije su dvije obitelji s 45 duša zabilježene u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića 1741/42. godine.