Kolak

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od imenice iz turskog jezika kol = ruka, a kolak je ustvari čovjek s jednom rukom, jednoruki čovjek.
U Hrvatskoj danas živi 1.160 osoba s prezimenom Kolak (Ludbreg, Lešćei Perušić u Lici, ze Dalmatinska zagora i Slavonija) Istogu su jezičnog psotanja i prezimena: Kolaković (370, Otočac, Pakrac), Kolakušić (390, Vinkovci).
Na mućkom su području Kolaci zabilježeni 1711. godine u venecijanskom zemljišniku za naselje Bračević, i to tri obitelji: 4-člana obitelj Bože Kolakovića pokojnog Ivana, kojoj su mletačke vlasti dale 2 kvarta i 147 tavola zemlje, zatim Jure Kolakovića pokojnog Ivana (4 člana i 18 kanapa zemlje) i još jednog Jure Kolakovića također pokojnog Ivana, koji je imao 5 članu obitelj, a zemlje nije uopće imao.
Zašto ih nema u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, teško je odgovoriti osim da su bili nekamo odselili, pa se on da vratili, jer popis stanovništva 1948. zatekao je i u Bračeviću 3 obitelji s prezimenom Kolak.
Danas u Bračeviću žive 3 Kolakove obitelji s ukupno 7 duša.
Starina ovog roda je zapadna Hercegovina, i to najvjerojatnije Roško Polje, koje danas pripada općini Tomislavgrad, gdje su njegovi pripadnici najprije i zabilježeni.
Naime, 10. srpnja 1735. godine u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković „stiže k ruševinama crkve Svetog Ivana Krstitelja u Roškom Polju, pod ostacima starog grada Rožac. Nakon mise krizmao je znatan broj osoba kojima podijeli zapise. U kući Stipana Kolakovića ručao je s fra Ilijom Lašvaninom, župnikom Duvna i Roškog Polja.“
U svom popisubosansko-hercegovačkih Hravta katolika iz 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević je u Roškom Polju zabilježio već spomenutu obitelj Stipana Kolaka s 13 članova, upravo toliko brojnu obitelj ima Ilija Kolak, dok je s 19 članova najbrojnija obitelj Petra Kolaka; tada su također tri Kolakove obitelji imale stalno prebivalište u Rastovači pokraj Posušja: Franina s 9, Mijina sa 6 i Matina s 5 duša; u Tihaljini pokraj Gruda u isto vrijeme su živjele dvije obitelji s dužim oblikom preziemna Kolaković: Ivanova s 8 i Andrijina s 3 člana; u Sovićima pokraj Jablanice Dragićević je zabilježio 6-članu obitelj Ilije Kolakovića.
Kolaka je još više u Roškom Polju u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine (7 obitelji, 64 duše): Ilijina sa 16, Jakovljeva sa 14, Ivanova i Antina s po 10, Jozina i Jurina s po 5 i Lovrina s 4 ukućanina. Uz imena šestorice domaćina ovih obitelji upisano je prezime Kolaković, a uz Jozino njegova kraća inačica Kolak. Na duvanjskom području Bogdanović je pripadnike tog roda zatekao i u Grabovici: 8-članu obitelj Matinu i u u Gudeljima (danas Crvenice): 8-članu obitelj Ivana Kolaka.
Tri Kolakove obitelji 1768. godine zabilježene i u Rastovači: Franina s 9, Mijina s 8 i Matina s 5 duša: u Tihaljini su upisane također tri obitelji: Gašparova s 5, Grgina sa 7 i Pavina s 3 duše; u Sovićima (Jablanica) tada je 9-članu obitelj imao Mate Kolak.
U Šujici je Kolakovo groblje nazvano po svećeniku don Tomi Kolaku, jer su zemni ostaci tog popa glagoljaša pokopani upravo u tom groblju. „Za nj se zna da je iz Roškog Polja, gdje mu je u kući za krizme stanovao biskup Dragićević (20. i 21. prosinca 1761. godine). Biskup Bogdanović 14. lipnja 1768. godine zapisuje: don Tomo je nekoliko godina zastupao župnika u Rakitnu. Turci su ga globili za 50 talira, jer je vjenčao djevojku koja kao da je se htjela poturčiti, dok je istina da je pobjegla u Dalmaciju da bi izbjegla turske zasjede.“
Roški Kolaci u razdoblju od 1760. do 1815. godine nova prebivališta nalaze u sjevernoj Bosni, na području Dervente, u selima: Modran, Vrhovi, Živinice, Foča i Polje. U maticama župe Plehan sačuvan je zapis da je u Foču pokraj Dervente 1815. godine doselio Petar Kolak iz Roškog Polja.
Kolaci iz Tihaljine 1692. godine sele u Stilje pokraj Vrgorca; njihovi su potomci i Katurdžije u Mostaru, koji sada žive u Zagrebu. Potomci tihaljinskih Kolaka žive danas u Mostaru, Splitu, Zagrebu, Osijeku, Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj i drugdje.
Kolaci su živjeli i u Konjskom pokraj Klisa, ali su u 20 stoljeću ostali bez muških potomaka i izumrli.